Kapitulacija Italije
Kapitulacija Italije ili Primirje u Cassibileu (italijanski: Armistizio di Cassibile) označava sporazum temeljem koga je 1943. Kraljevina Italija okončala sudjelovanje u drugom svjetskom ratu na strani Sila Osovine, odnosno neprijateljstva sa savezničkim državama. Potpisan je 3. rujna 1943., a službena objava kapitulacije dogodila se 8. rujna 1943.
Predstavljao je izuzetno važan događaj, s obzirom da su njime Osovina ostale bez ključnog člana svoje koalicije, a zapadni saveznici dobili uporište u kontinentalnoj Evropi odakle su mogli ugroziti Njemačku. Iako je istim sporazumom Italija prešla na stranu Saveznika, nade da će taj događaj dovesti do brzog okončanja rata nisu se ispunile, s obzirom da su njemačke trupe uspjele okupirati najveći dio italijanskog teritorija, razoružati italijansku vojsku i instalirati kvislinški režim Italijanske Socijalne Republike.
Na prostoru okupirane Jugoslavije je ovaj događaj imao značajne posljedice s obzirom da su partizanske snage najbolje iskoristile kapitulaciju italijanskih snaga kako bi stekle dragocjeno oružje i opremu.
Pozadina
urediNakon poraza njemačko-talijanskih snaga u Sjevernoj Africi, Saveznici su bombardirali Rim 16. svibnja 1943. Nedugo zatim, točnije 10. srpnja iste godine Saveznici se iskrcavaju na Siciliju, a nepuna dva mjeseca kasnije izvršena je i invazija na sami Apeninski poluotok 3. rujna 1943.
U proljeće 1943. talijanska vojska je bila u rasulu, a o svemu tome se morao brinuti duce Benito Mussolini, koji je gubio potporu ministara i talijanskoga naroda. Uskoro je maknuo s položaja sve ministre koji su bili više vjerni kralju Viktoru Emanuelu nego fašističkome režimu. Takav Mussolinijev potez opisan je kao napad prema kralju, koji je sve više kritizirao slabo stanje u talijanskoj vojsci. Nakon nekoliko odluka, kralj Viktor Emanuel je, vjerojatno, počeo razmišljati o približavanju Saveznicima i rušenju Mussolinijeva režima.
Da bi ostvario te ciljeve, kralj je zatražio pomoć Dina Grandija. Grandi je bio jedan od vodećih ljudi u fašističkoj hijerarhiji, a u mlađim danima, smatrali su ga Mussolinijevm zamjenikom ili alternativom. Kralj je bio motiviran i Grandijevim razmišljanjima o prilagodbi fašizma prema novoj situaciji. Razni veleposlanici, kao Pietro Badoglio, rekli su mu da razmotri mogućnost da zamijeni Mussolinija na mjestu ducea.
Tajnoj uroti se pridružio i Giuseppe Bottai, drugi fašist na visokom položaju i ministar kulture, te Galeazzo Ciano, vjerojatno drugi najmoćniji čovjek u bivšoj Fašističkoj stranci i Mussolinijev tast. Urotnici su imali u cilju vratiti staru moć talijanskome kralju. 23. srpnja 1943. talijanski Parlament prestaje biti vjeran Mussoliniju i vraća se stara kraljevska moć. Istog dana Mussolini se morao sastati s kraljem, gdje je razriješen svih premijerskih dužnosti. Kad je odlazio sa sastanka, Mussolinija su uhitili karabinjeri i odveden je na otok Pozu. Na mjesto premijera došao je talijanski maršal Badoglio. Badoglijino imenovanje novim premijerom pokopalo je nade Grandiju da postane novi duce.
Imenovanje Badoglije novim talijanskim premijerom nije promijenilo talijanski položaj među Silama osovine. Međutim, to je bio korak naprijed od strane obitelji Savoje prema miru. Od tada počinju pokušaji da se sklopi mir sa Saveznicima.
Kapitulacija Italije
uredi
Prve vesti o kapitulaciji italijanske armije saznali smo preko neprijateljskih radio stanica. General Ajzenhauer je preko radija, u 17.00, potvrdio vest, da je Italija bezuslovno kapitulirala. Uhvatili smo jednu američku radio vezu, iz koje se jasno vidi da su Italijani izdali neprijatelju kako može da sa brodovima uđe u zaliv Salerna, a da ne naleti na nemačke mine. Time je neprijatelju učinjena velika usluga i zato je njihovo iskrcavanje kod Salerna bilo uspešno.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 8. septembra 1943.
Italijanske vojnike treba deliti u tri grupe:
1. koji su nam ostali verni i njih treba da poštujemo kao verne saveznike i da im ostavimo oružje, da nastave zajedničku borbu sa nama.
2. koji više ne žele da ratuju i prema njima treba da se odnosimo kao prema ratnim zarobljenicima.
3. koji nam pružaju otpor i otvoreno sarađuju sa neprijateljem: oficire treba odmah streljati, a vojnike da upotrebimo kao radnu snagu na Istoku.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 15. septembra 1943.
Kapitulacija Italije u Jugoslaviji
uredi
Nakon neprijateljskog iskrcavanja na Siciliji, u Hrvatskoj je nastalo panično raspoloženje. Očekuje se promena u vladi, koja bi trebalo da se jasno distancira od dosadašnjeg ustaškog kursa.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 17. jula 1943.
Komanda za Jugoistok uhvatila je pre četiri dana, 16. jula 1943, jednu radio poruku Draže Mihailovića, u kojoj on, - s obzirom na najnoviji razvoj situacije na evropskim ratištima, - poziva na pojačano vršenje sabotaža u Hrvatskoj, te da njegove jedinice treba da krenu prema Jadranu, kako bi Saveznici, ako dođe do njihovog iskrcavanja, tamo srele četnike, a ne komuniste. Kako bi Titu izbila adute iz ruke, četnička propaganda treba da je jugoslovenska, a ne velikosrpska.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 20. jula 1943.
17. avgusta 1943. godine četnički potpukovnik Mladen Žujović upućuje zabrinuto pismo svome saradniku Dobrosavu Jevđeviću u kome izražava zabrinutost zbog odlaska fašističkih okupatora:
Pored svih uveravanja da ostaju, da će se boriti i naš svet štititi — oni idu. To se po svemu vidi, po užurbanom odašiljanju svojih zemljaka, po hitnom likvidiranju svojih radnji. Javna je tajna da su Italijanske banke dobile nalog da pakuju i da u toku ove sedmice otputuju iz Splita. Partizani strahovito podigli glave.[2]
– Pismo Žujovića Jevđeviću od 17. avgusta 1943.
Kapitulacija Italije i odlazak talijanskih jedinica iz njihove okupacione zone u Jugoslaviji, nije za četnike značio samo gubitak dragocjenog izvora snabdijevanja; to je također značilo gubitak vlasti nad velikim dijelom seoskih područja u Crnoj Gori, Hercegovini, sjevernoj Dalmaciji, zapadnoj Bosni i Lici, gdje su oko godinu i pol četnici vršili tu vlast uz talijanski pristanak.[3]
Ako Italija istupi iz rata, onda za nas Hrvatska postaje veoma važan partner i nama je mnogo stalo da saradnja sa Poglavnikom bude dobra. Zato je važno da Nemačka ima pozitivan stav prema hrvatskoj državi. Da bi povećali samopouzdanje hrvatske armije, preporučljivo je da nemački vojni instruktori pokažu makar malo volje i da nauče nekoliko hrvatskih reči. Kako bi naglasili, da je naša borba zajednička, potrebno je da hrvatskim oficirima dodeljujemo, daleko više nego što je to bio slučaj do sada, nemačka odlikovanja.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 7. septembra 1943.
Partizani su od talijanskog sloma imali velike koristi: stekli su kontrolu nad novim velikim teritorijem i zaplijenili su od Talijana velike količine oružja i municije i drugih vojnih zaliha, prišlo im je na tisuće novih dobrovoljaca (uključujući i neke Talijane), uspostavili su veze sa savezničkim snagama u Italiji, i konačno, osjetili su silan moralni polet, jer je slom Italije predskazivao i njemački slom.[3]
28. rujna, Četvrta crnogorska brigada sa svega nekoliko stotina boraca napada Kolašin u kojem su znatne četničke snage i talijanska vojska. Te noći, Kolašin je oslobođen, četnici i talijanska divizija »Venezia« su se povukli, ratni plijen je obilan. Ujutro partizanska muzika ulazi u grad svirajući.[4]
Nakon kapitulacije Italije u Jugoslaviji, bilo je mnogo talijanskih vojnika, pa i oficira, koji su pokušali izbjeći zarobljavanje, odlučni da ne služe Nijemcima. Jedna grupa Talijana iz Knina je pokušala da se domogne partizanskih položaja. Trinaestoricu Talijana u bijegu uhvatili su četnici vojvode Momčila Đujića. Po vojvodinom naređenju »svi su bili strijeljani«.[5] Oko 700 Talijana, koji su se iz Knina sklonili u Kosovu, kod Đujića, sredinom septembra su razoružani i u pratnji grupe četnika vraćeni u Knin, Nijemcima.[6] Početkom oktobra, najveći deo italijanske divizije "Taurinenze" uništen je ili zarobljen od strane nemačke 118. divizije, na prostoru jugozapadno od Nikšića.
Snaga neprijatelja na dalmatinskoj obali iznosi do 12 000 ljudi i oružje su dobili u takvim količinama, da to odgovara najmanje dvema italijanskim divizijama. Već danima napadaju naše položaje.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 5. oktobra 1943.
„Situacija u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva, u neposrednoj vezi sa zamišljenim, odnosno stvarnim tokom događaja na području Sredozemnog mora, znatno se zaoštrila. U očekivanju, da će kombinovani vojno-politički udar od 8. 9. dovesti do brzog sloma nemačkog južnog i jugoistočnog fronta, ustanički pokreti prerasli su u aktivna borbena dejstva. Delimično su vršene pripreme da bi se pružila ruka anglo-američkom iskrcavanju.“[7]
– Izveštaj nemačkog komandanta Jugoistoka o stanju na Balkanu 1.11.1943.
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta
- ↑ https://www.znaci.org/00001/11_45.htm
- ↑ 3,0 3,1 https://www.znaci.org/00001/40_60.htm
- ↑ Muzika i muzičari u NOB, zbornik sećanja (str. 49), Beograd 1982.
- ↑ NOB u Dalmaciji, 8, 191.
- ↑ Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
- ↑ Izveštaj nemačkog komandanta Jugoistoka o stanju na Balkanu 1.11.1943.