Jean-Marc Gaspard Itard (Oraison, 24. travnja 1774.Pariz, 5. srpnja 1838.), francuski liječnik koji je bio specijalist za rad s gluhima i s djecom s posebnim potrebama. Najpoznatiji je po svom radu s divljim djetetom Victorom iz Aveyrona, s kojim je postigao značajan napredak u njegovom kognitivnom razvoju. Smatra se i začetnikom prve francuske škole otologije te pionirom otorinolaringologije, a dao je i doprinos dječkoj psihijatriji te nosologiji Touretteovog sindroma.

Jean Itard

Rođenje 24. travnja 1774.
Francuska Oraison, Francuska
Smrt 5. srpnja 1838.
Francuska Pariz, Francuska
Polje medicina
Institucija Institut za gluhonijeme
Poznat po "divlje djetete iz Aveyrona"
začetak Touretteovog sindroma

Biografija uredi

Rođen je 1774. godine u Oraisonu,[1] a do 1789. godine školovao se u Riezu i kod oratorijanaca u Marseilleu. Inicijalno nije išao na fakultet te je radio u banci te je bio prisiljen pridružiti se Francuskoj revoluciji, ali se predstavio kao liječnik.[2] Tijekom opsade Toulona 1793. godine postao je pomoćnik Vincenta Arnouxa, ravnatelja vojne bolnice i obiteljskog prijatelja. Od 1795. godine slušao je satove kirurgije kod slavnog liječnika Dominique-Jeana Larreyja, prvo u Toulonu, a onda i na pariškoj Val-de-Grâce, gdje je položio ispit za kirurga druge klase. U tom je periodu radio i s Renéom Laennecom, izumiteljem stetoskopa, pod kojim je 1803. godine prvi put opisao pneumotoraks.[3] Godine 1800., prije nego je završio svoje studije (liječnikom će postati dvije godine kasnije), opat Sicard, ravnatelj Instituta za gluhonijeme u ulici Saint-Jacques, povjerio mu se oko slučaja tzv. "divljeg djeteta iz Aveyrona", koji je ubrzo povjeren na skrb Itardu.

Kao i Sicard, Itard je bio član Društva za istraživanje čovjeka, Itard će zadužiti historiju i tadašnju javnost svojim Memoarima i Izvještajima u kojima je opisao odgoj i skrb za Victora iz Avayrona. Inicijalno je svoje istraživanje-odgoj započeo pod utjecajem filozofije Johna Lockea i Étiennea Bonnota de Condillaca, ali u kontekstu tada aktualnih debata koje su inicirali proponenti ideje o stvaranju univerzalne znanosti o čovjeku. Itard je smatrao da su za normalan razvoj posebno važne lingvističke i kognitivne vještine. Posebno se zanimao za obrazovanje gluhih i za liječenje mucanja.

Kao liječnik, radio je na Institutu za gluhonijeme u Parizu te je napisao niz važnih znanstvenih radova iz različitih grana medicine, uključujući otologiju, audiologiju, fonijatriju i neurologiju. Godine 1821. objavio je značajnu otološku studiju temeljenu na 170 slučajeva, a izumio je i eustahijski kateter koji se danas njemu u čast naziva Itardov kateter. U svom djelu Mémoire sur quelques fonctions involontaires des appareils de la locomotion, de la préhension de la voix (sh. Disertacija o nekim nesvjesnim funkcijama aparature za kretanje i čuvstva glasa, 1825.), Itard je dao prvi opis tikova karakterističnih za ove bolesti, radeći na slučaju mlade markize de Dampierre,[4] koja je imala "nesvjesne konvulzivne spazme" i proizvodila "bizarne krikove i riječi koje nisu imale nikakvog smisla, ali bez delirija i bez problema s mentalnim sposobnostima".[5] Upravo će ovaj rad, šezdeset godina kasnije, Georges Gilles de La Tourette iskoristiti kako bi opisao sindrom koji je nazvan u njegovu čast. Itard je za života bio član Društva pariških liječnika.

Umro je 1838. godine u Parizu. Itard i njegov rad s Victorom bio je tema filma L'Enfant sauvage iz 1970. godine, koji je režirao François Truffaut; sam Truffaut je tumačio Itarda u tom filmu, koji je bio temeljen na Itardovim zapisima i polučio je kritički i komercijalni uspjeh.

Bibliografija uredi

  • Mémoire et Rapport sur Victor de l'Aveyron (1801 et 1806), pročitaj (fr).
  • Traité des maladies de l'oreille et de l'audition , 2 tomes:
  1. volume premier, Méquignon (Paris), 1842[6]. pročitaj (fr).
  2. volume deuxième, Méquignon (Paris), 1842. pročitaj (fr).
  • Mémoire sur le bégaiement, Journal universel des sciences médicales, 1817, 7, 129-144. (Une édition plus récente existe en langue anglaise avec des commentaires et une bibliographie : Clark, Michael J. (ed. & transl.). Jean Itard: A Memoir on Stuttering. In Psychology of Language and Thought: Essays on the Theory and History of Psycholinguistics(pp. 153–184), ed. R.W. Rieber. New York: Plenum Publishing Co., 1980).
  • Mémoire sur les moyens de rendre la parole aux sourds-muets, présenté à la Société de médecine de Paris, par M. Itard, médecin de l’hospice des sourds-muets ; des extraits ont été publiés dans le Bulletin de la faculté de médecine de Paris, 1812, 1, 72-79, puis dans le Journal de Médecine, 1818,15.
  • Rapport fait à MM. les administrateurs de l’Institution des sourds-muets de Paris sur ceux d’entre les élèves qui, étant doués de quelque degré d’audition, seraient susceptibles d’apprendre à parler et à entendre, Journal universel des sciences médicales, 1821, 22, 5-17.
  • Mémoire sur quelques fonctions involontaires des appareils de la locomotion, de la préhension et de la voix, Archives générales de médecins, 1825, 8, 385-407.
  • Sur le traitement des sourds-muets, Archives générales de médecine, 1827, 14, 598.
  • Sur les sourds-muets, Archives générales de médecine, 1828, 17, 290.
  • Sur les traitements de la muti-surdité congénitale, Journal général de médecine, 1828, 103, 391-398.
  • Mémoire sur le mutisme produit par la lésion des fonctions intellectuelles, Mémoires de l’Académie royale de médecine, Paris, 1828, 1, 3-18.
  • Du bégaiement et de tous les autres vices de la parole, rapport fait à l’Académie de médecine, par M. Colombat de l’Isère, Paris, Mansut, 1831, préface d’Itard.
  • Sur un mémoire intitulé : « Recherches sur la surdité, considérée particulièrement sous le rapport de ses causes et de son traitement » par Gairal, Mémoires de l’Académie royale de médecine, Paris, 1836, 5, 525-552.
  • Copie partielle du testament de M. Itard, faite par M. Lehon, et documents rattachés. 1838. pročitaj (fr).
  • Succession médicale de M. Itard. 1838. pročitaj (fr).

Reference uredi

  1. Le Docteur Itard // Portraits et histoire des hommes utiles, bienfaiteurs et bienfaitrices de tous pays et de toutes conditions... / P.: H. Lebrun, 1833. - Šablon:P..
  2. Jean Marc Gaspard Itard. WhoNamedIt.com. Accessed 6 March 2010.
  3. „BTS guidelines for the management of spontaneous pneumothorax”. Thorax 58 Suppl 2 (90002): ii39–52. May 2003. DOI:10.1136/thorax.58.suppl_2.ii39. PMC 1766020. PMID 12728149. 
  4. „Charcot's contribution to the study of Tourette's syndrome”. Arq Neuropsiquiatr 66 (4): 918–21. December 2008. DOI:10.1590/S0004-282X2008000600035. PMID 19099145. 
  5. Navedeno u Houéto JL., Giré P.. Syndrome Gilles de la Tourette. Encyclopédie Orphanet. Février 2008. http://www.orpha.net/data/patho/Pro/fr/GillesdeLaTourette-FRfrPro43v01.pdf[mrtav link]
  6. La première édition est de 1821

Vanjske veze uredi