Hvar je hrvatski otok u Jadranskom moru. Administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Hvar

Ime uredi

Današnje ime otoka je grčkog porijekla (od grč. Pharos – svjetionik). Iz tog su naziva Rimljani oblikovali ime Pharia. Dalmatinski Romani pretvorili su ga u Fara, a u ranom srednjem vijeku doseljeni Hrvati suglasnik f zamjenjuju grupom suglasnika hv, te mijenjaju naziv u Hvar.

Povijest uredi

Otok je naseljen još u pretpovijesno doba, još prije 6000 godina. Iz tog razdoblja na otoku postoje nalazi osebujne Hvarske kulture (3500.--2500. pne.), poznate po bojanoj keramici.

Poznat su nalazi iz Markove i Grapčeve špilje, u kojoj je pronađen najstariji prikaz broda u Europi na ulomku keramičke vaze, te lokalitet Purkin kuk sa megalitima.

Kasnije, otok naseljavaju Iliri.

Hvar je bio mjesto starogrčke kolonizacije u 4. vijeku pne. Na njemu je u to doba, 385. pne. osnovan Pharos, na mjestu današnjeg Starog Grada. Rečeni Pharos je bio polisom. Od ostalih starogrčkih naselbina, vrijedi spomenuti Dimos, na mjestu današnjeg Hvara.

Padom Sirakuze, bitne zaštitnice ovog otoka, dolazi kraj vlasti starih Grka. Otok pada pod vlast starog Rima 219. pne., a Pharos dobija ime Pharia.

Nakon pada starorimske vlasti, dolazi pod vlast Bizanta. U tom razdoblju postoji praznina, jedno nerasvijetljeno razdoblje, sve do doseljenja Slavena.

Tada dolazi u trostoljetni posjed Neretvanske kneževine. U istom razdoblju, stanovništvo se poslavenjuje u potpunosti i poprima hrvatski jezik, kulturu i nazive. Tada se na otoku i naselilo starohrvatsko pleme Slavogosta.

U 11. vijeku postaje dijelom srednjovjekovne hrvatske kraljevine Petra Krešimira IV..

Poslije se u vlasti smjenju Mletačka Republika, Bizant, Hrvatsko-ugarska kraljevina.

1331. se komuna konačno stavlja pod mletačku zaštitu od omiških gusara. 1420. godine ga Mlečani u potpunosti nadziru. Mletačka vlast je bila sve do pada Mletaka, 1797. godine. U tom razdoblju je grad Hvar bio glavna mletačka luka na istočnoj jadranskoj obali. Otok Hvar je bio dijelom iste upravne jedinice, kao i otok Vis, Hvarsko-viške komune. Trag te podjele je današnja bračko-hvarsko-viška biskupija.

Nakon 1797., dolazi pod vlast Habsburške Monarhije. 1806. dolazi pod Napoleonovu Francusku, Habsburšku Monarhiju odnosno reorganiziranjem iste, pod austrijski dijel Austro-Ugarske. Tada dolazi "malo zlatno razdoblje" za ovaj otok: uređene su sve otočne luke, napravljene je katastar, događa se mala industrijalizacija, a uzlazni konjunkturni krug na poljodjelskom tržištu (vinova loza, buhač, levanda) jača srednji sloj stanovništva, a zaostajanje nižih slojeva se ublažilo uljevom glavnice na otok. Do pojave parobroda, otok je imao svoju trgovačku mornaricu.

U gradu Hvaru su tada otvorili konzulate Grčka, Parma, Papinska država i Napuljsko Kraljevstvo.

1858. je otvorena prva meteorološka postaja u Hrvatskoj.

1868. je osnovano prvo turističko društvo ("Higijeničko društvo").

Raspadom Austro-Ugarske, ulazi u Državu SHS. Kraljevina Italija zaposjeda otok iste 1918. godine, i ostaje sve do 1921., kada konačno postaje dijelom Kraljevinu SHS/Kraljevine Jugoslavije.

1941., padom Kraljevine, ulazi u sastav NDH, gdje je bio dijelom velike župe Cetina.

Padom vlasti NDH, dijelom je NR Hrvatske/SR Hrvatske. Otok je bio jedna upravna jedinica, općina Hvar sa sjedištem u gradu Hvaru.

Kasnije, osamostaljenje Hrvatske, u današnjoj Republici Hrvatskoj, Hvar se dijeli na četiri općine: Grad Hvar, Stari Grad, Jelsa i Sućuraj.

Početkom rata u Hrvatskoj, otočko stanovništvo i gospodarstvo je trpilo posljedice pomorske blokade, koju je uspostavila JRM.

Reljef uredi

Klima uredi

Klima je sredozemna. Zapadni dijel otoka je izrazito sušniji, čak je među krajima sa najmanje padalina u Hrvatskoj.

Vode uredi

Promet uredi

Gospodarstvo uredi

Stanovništvo uredi

Jedino autohtono i apsolutno većinsko stanovništvo ovog otoka su Hrvati.

Najveća naselja na otoku su Hvar, Stari Grad, Jelsa i Sućuraj, koji su ujedino i četiri otočke općine koje pokrivaju područje ovog otoka.

Ostala naselja na Hvaru su:

Naseljena:

Slavni ljudi uredi

Vanjske veze uredi