Cesare Borgia

Cesare Borgia španjolski: César Borja (Rim, 13. septembar 1475. – Viana, 12. mart 1507) bio je političar, kondotjer i visoki crkveni prelat (kardinal), član porodice Borgia, danas pozatoj po intrigama, okrutnosti i izopačenosti.[1] Cesare je bio inspiracija Machiavelliju za njegov lik vladara u djelu Il Principe.

Cesare Borgia
Cesare Borgia, Duke of Valentinois.jpg
Portret Cesare Borgije iz Palazzo Venezia u Rimu (oko 1510.-10)
Vojvoda od Valentinoisa
Vladavina 17. august 1498. – 12. mart 1507.
Supruga Charlotte d'Albret
Djeca
Louise Borgia, Vojvotkinja Valentinoisa
Dinastija Borgia
Otac Rodrigo Borgia (papa Aleksandar VI)
Majka Vannozza Cattanei
Rođen 13. septembar 1475.
Rim, Papinska Država
Preminuo 12. mart 1507.
Viana, Kraljevina Navara
Pokop crkva Santa Maria, Viana
Vjera katolička

BiografijaUredi

Cesare je rođen u Rimu kao vanbračno dijete tadašnjeg kardinala Rodriga Borgije i njegove ljubavnice, rimske plemkinje Vannozze Catanei. Kada mu je otac izabran za papu kao Aleksandar VI, Cesare koji je dotada već bio biskup Pamplone (1491), postavljen je 1492. za nadbiskupa Valencije, pa zatim 1493. za kardinala, te generalnog guvernera i legata Orvieta 1495.[1] Pretpostavlja se da je on osobno 1497. dao ubiti vlastitog brata Giovannija (vojvodu Gandija), papinog miljenika.[1]

Tih, ambiciozan i odlučan, nakon polaganja kardinalske zakletve 1498. u dobi od samo 17 godina, dobio je od francuskog kralja kao leno Kneževinu Valentinois, koju je uzdigao u rang Vojvodstva i tako postao vojvoda. Oženio se 1499. s Charlotte d'Albret, sestrom kralja Navarre. S najamničkom vojskom dobijenom od francuskog kralja i papinim parama, postao je odlučni vojni faktor koji nije samo branio interese Crkve nego je ratovao za vlastiti interes, nastojaći stvoriti vlastitu državu, pa se 1500. umješao u prilike u Imoli i Forliju. Kada je dobio položaj vikara crkve, uvjerio je vlastitog oca i papu da se ne veže s Aragoncima i tako ne pomuti namjere francuskog kralja koji mu je bio saveznik.[1]

Smaknuo je Alfonsa Aragonskog, kneza Bisceglie, muža svoje sestre Lucrezije i prisvojio si Romagnu. Otvoreno je pomogao Francusku u ratu za Napuljsko Kraljevstvo, a za svoj račun ovaj put kao vojvoda od Romagne prisvojio si je Vojvodstvo Urbino i Vojvodstvo Spoleto.[1] Njegovo veliko vojvodstvo bilo je na klimavim nogama jer su odmah izbile pobune Urbinu i Camerinu.[1]

Cesare je kao kondotjer i vješti političar razbio zavjeru protiv Papinske Države zvanu masakr iz Senigallie i to u vrlo kratkom vremenu, od 31. decembra 1502. do 18. januara 1503. godine, vješto zavadiši zavjerike (Oliverotto Fermo, Vitellozzo Vitelli, vojvoda Gravine i Paolo Orsini) i tako spasio državu, a nakon tog se proširio na Perugiju i Città di Castello.[1]

Njegove daljnje ambicije prekinula je nagla očeva smrt 1503., u tom trenutku imao je samo 28 godina. Nakon tog se ponovno morao zakleti na vjernost Kolegiju kardinala i zakleti se da ne favorizira Španjolce, papa Pio III ostavio ga je na položaju, uz titulu vikara i gonfaloniera Romagne.[1]

Sasvim drugačiji tretman imao je za pontifikata Julija II, koji je strahovao od venecijanske prijetnje za Rim, pa je na Romagnu gledao drugim očima. Cesare, skrhan nesrećom koja ga je zadesila i bolestan, postao je neodlučan, što je iskoristio papa i u novembru 1503. ga uhapsio i zatvorio. Da se oslobodi, morao je papi ustupiti dobar dio svojih zemalja. Nakon tog je 1504. potražio utočište u Napulju ali je, ponovno uhapšen po nalogu i optužbi samog pape, te protjeran u Španjolsku. Iz zatočeništva je pobjegao 1506. s bratom kralja Navarre, a godinu dana kasnije je poginuo u borbi ispod zamka u Vianu.[1]

Cesare je bez sumnje bio hrabar i beskrupulozan čovjek, kog je usput pratila nevjerojatna količina sreće. Bio je u stanju da nevjerojatno brzo organizira diplomatski ili politički komplot, ali njegov uspjeh bio je povezan s očevim položajem pape. Kad mu je ponestalo očeve podrške počeo je pokazivati znakove slabosti i neodlučnosti u presudnim trenutcima, pa njegovo ponašanje u tom razdoblju treba promatrati u tom svijetlu.[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 "Cesare Borgia" (talijanski). Treccani. http://www.treccani.it/enciclopedia/cesare-borgia/. Pristupljeno 24. 8. 2013. 

Vanjske vezeUredi