Alpinizam (od francuskog: Alpinisme[1]) je samo podvrsta planinarstva, to je skup psihofičkih tehnika koje čovjeku omogućuju da se uspne na najviše i najnepristupačnije planinske visove i stijene.

Alpinizam
Alpinisme
Uspon po glečeru
Uspon po glečeru

Alpinizam bi se teško mogao nazvati sportom, jer kod njega nema natjecanja, osim zadovoljstva da se popelo na neki vrh prvi na svijetu, a kako su danas osvojeni svi vrhovi na svijetu, to alpinistima ostaje samo njihovo vlastito zadovoljstvo postizanja uspona, kao i izdržanja svih napora i opasnosti po život jer je alpinizam izuzetno opasan.[2]

Alpinizam je u suštini kolektivna djelatnost, jer se na najviše vrhove penju velike ekspedicije od puno članova, iako sve više ima pojava da se u takve poduhvate upuštaju čak i pojedinci. Alpinizam zahtjeva i dugotrajni trening i izuzetnu fizičku pripremljenost - jer se na stijeni nemože ostati koliko hoćeš, već je treba savladati u određenom roku.

Danas se iz klasičnog alpinizma razvio sport znan kao slobodno penjanje, čija se natjecanja održavaju na umjetnim liticama, u dvoranama. Natjecatelji se penju samo snagom mišica, a cilj je stići brže do vrha od konkurenata.[1]

Alpinistička opremaUredi

Alpinisti koriste dodatnu specifičnu alpinističku opremu koja im omogućava rješavanje zahtjeva tokom uspona na relativno siguran način. [3] Oprema sadrži brojne rekvizite.[4]

Šljem je jedan od najpotrebnijih rekvizita. Zaštićuje glavu penjača od kamena što pada ili kod pada na glavu.

Cepin je pomagalo koje služi za lakše uspinjanje po padini, za kopanje stepenica u snijegu i ledu, za osiguranje ili zaustavljanje kod klizanja. Za visine preko 3000 metara potreban je u svim prilikama.

Dereze služe za sigurno i brzo hodanje po snijegu i ledu. Različite su izrade i moraju dobro pristajati uz cipele.

Penjačko uže ima dva osnovna zadatka: osiguranje od pada (vlastito i partnerovo) i napredovanje u teškim stijenama i manevriranje u njima.

Klinovi se izrađuju u dva osnovna oblika, vertikalni i horizontalni u zavisnosti od pukotina u koje se zabijaju. Za led se upotrebljavaju ledni klinovi, dužine 200 — 300 mm. Tamo gdje nema mogućnosti da se zabije klin u pukotinu, upotrebljavaju se tzv. ekspanzivni klinovi. Najprije se sa specijalno konstruiranim svrdlom buši stijena. U umjetne rupe zabijaju se klinovi na principu ekspanzije. Za nošenje klinova služi nosač klinova, montiran oko pasa. Za zabijanje klinova koristi se čekić sa jednom tupom stranom i drugom u obliku šiljka.

Karabineri imaju ulogu pričvršćenje užeta o klin. Raznih su oblika, od ovalnih do kruškastih, izrađeni od elastičnog ili žilavog čelika, te od aluminijskih legura što im smanjuje težinu do 60 g.

Ljestve služe za savladavanje detalja stijene kao što su glatke ploče, prevjesi, stropovi i sl. Izrađuju se od najlonske ili perlonske uzice promjera 6 mm, a za prečke duraluminij. Dužina i broj prečki izrađuje se po volji, najčešće do 2 m.

Penjački pojas je pomagalo od užeta ili čvrstih traka (gurtna) i nosi se na prsima ili oko pasa.

Historija alpinizmaUredi

Ljudi antike zazirali su od svega što bi im moglo ugroziti život, pa su se klonili ekstremno visokih planina do kojih nisu mogli normalno pješačiti, - uspon po stijenama činio im se poslom za orlove i bogove, dakle za one koju mogu letjeti.

Historija alpinizma vezuje se sa prvim usponom na Mont Blanc do kojeg se prvi popeo 1786. Michel-Gabriel Paccard, liječnik iz Chamonixa, zajedno sa svojim pratiocem i nosačem Jacquesom Balmatom, inače lokalnim seljakom. Paccardov uspjeh i danas se smatra jednim od najvećih planinarskih pothvata.[5] Već iduće godine na vrh se popeo Horace Benedict de Saussure.[5]

Nakon tog je pokrenut val osvajanja ostalih alpskih vrhunaca, posljednji neosvojeni vrh Matterhorn pao je 14. jula 1865. kad se na vrh uspela britanska alpinistička ekspedicija koju je vodio Edward Whymper. Ona je doživjela tragediju, jer su joj pri silasku poginula četiri člana. Tri dana kasnije na vrh se popela i talijanska ekspedicija, na čelu sa Giovannijem Antoniom Carrelom.[6]

Tehnički alpinizamUredi

Početkom XX vijeka osvojeni su skoro svi vrhovi Evrope. Vrijeme između dva rata predstavlja najzanimljiviji period evropskog alpinizma. To je početak modernog alpinizma i doba tehničkih pomagala. Počinju se tražiti nove mogućnosti uspona na vrh — preko stijena. U početku biraju se najlogičniji pravci koji su teški i zahtijevaju znanje penjačke tehnike. Pojavom tehničkih pomagala evropski alpinizam usmjeren je prema tehničkom alpinizmu.

Tehnika i tehnička pomagala postala su sve dominantnija. Konstruirani su prvi klinovi i izmišljeno niz tehničkih zahvata koji su omogućili svladavanje teških detalja stijene: prevjesa, stropova, kamina, glatkih ploča i sl.

Šezdesetih godina XX stoljeća započelo se sa zimskim usponima. Najprije su se ponavljali ljetni smjerovi. Na penjačkim usponima ponovo ima problema i nepoznanica, što daje novu draž. Pristupi stijeni su teži, temperature niske, penjanje je sporije, penjaču se pružaju veće mogućnosti za estetsko uživanje te za razvijanje novih fizičkih i moralnih osobina. Zatim su slijedili prvenstveno zimski smjerovi.

Slobodno penjanjeUredi

Slobodno penjanje je takvo penjanje, kod kojeg se pri napredovanju ne koriste tehnička pomagala (klinovi, ljestve, manevriranje užetima i sl.) Pri svladavanju koriste se klin i uže dužih i teških detalja samo kao preventiva za slučaj pada. Uže mora slobodno teći, a penjač se treba odmarati bez korištenja klina ili užeta.

Kao logička posljedica razvoja slobodnog penjanja pojavila su se i natjecanja u sportskom penjanju čija se natjecanja održavaju na vještačkim stijenama, u dvoranama. Natjecatelji se penju bez upotrebe alpinističke opreme, koristeći samo snagu mišica, a cilj je stići brže do vrha od konkurenata.[1] Visina stijene kreće se od 15 do 30 m. Određena su i odgovarajuća pravila u okviru UIAA. [7]

Alpinistička dostignućaUredi

Za najveća alpinistička dostignuća smatraju se:

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 "alpinizam" (hrvatski). Hrvatski obiteljski leksikon. http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1143. Pristupljeno 06. 10. 2013. 
  2. "mountaineering" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/394976/mountaineering. Pristupljeno 05. 10. 2013. 
  3. Alpinizam - Stanica planinarskih vodiča Zagreb
  4. "Planinarstvo i alpinizam - Alpinistička oprema, s.103". Planinarski savez Hrvatske, Zagreb 1989. http://serbianoutdoor.com/wp-content/uploads/2012/01/Planinarstvo_i_alpinizam.pdf. Pristupljeno 15. 2. 2020. 
  5. 5,0 5,1 "Mont Blanc" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/68844/Mont-Blanc. Pristupljeno 06. 10. 2013. 
  6. "Matterhorn" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/369684/Matterhorn. Pristupljeno 06. 10. 2013. 
  7. "Planinarstvo i alpinizam". Planinarski savez Hrvatske, Zagreb 1989. http://serbianoutdoor.com/wp-content/uploads/2012/01/Planinarstvo_i_alpinizam.pdf. Pristupljeno 15. 2. 2020. 

Vanjske vezeUredi