Đakova buna je bila buna naroda Srbije protiv vladavine kneza Miloša Obrenovića. Krajem 1824. otkrivene su u Rudničkoj nahiji pripreme za bunu širih razmera. Tragovi su vodili u druge nahije, pa su u noći uoči 23. januara 1825. otkriveni zaverenici iz Selevca (Smederevska Palanka ) u Smederevskoj nahiji.

Tok bune uredi

Nahijski knez Petar Vulićević krenuo je odmah u Selevac i uhvatio zaverenike, ali su se seljaci pobunili, opkolili kuću u kojoj se Vulićević nalazio i pustili ga tek pošto je oslobodio uhvaćene zaverenike.

U isto vreme, po nalogu kneza Miloša, krenuo je u Selevac i Jovan Obrenović, ali se zbog bune zadržao u Azanji. Obavešteni o tome, seljaci su prešli u Azanju, gde se do idućeg jutra iskupilo oko 2.000 ljudi. Žalili su se na starešine, zulume, i dažbine i tražili da se zbaci Vulićević i za kneza postavi Miloje Popović Đak, trgovac iz Kusatka. Momci iz Jasenice i Lepenice, koje je Jovan Obrenović poveo sa sobom, prešli su na stranu pobunjenika. Jovan Obrenović obećao je seljacima zadovoljenje njihovih zahteva, dozvolio im da zbace omrznute starešine, izaberu druge i pošalju deputaciju kmetova knezu Milošu.

Miloje Đak se nije zadovoljio golim obećanjima, već je 29. januara sa četom došao u Palanku i pozvao narod na okup, a svog brata Milića je poslao preko Morave da podigne bunu u Požarevačkoj nahiji. Buna je brzo zahvatila, Smederevsku, Kragujevačku, Beogradsku i Požarevačku nahiju.

Pobunjeni narod po Đakovom pozivu krenuo je za Topolu, gde se okupilo oko 5.000 ljudi, među kojima je pored seljaka bilo dosta trgovaca, sveštenika i kmetova. Skup u Topoli imao je karakter prve opštenarodne skupštine u Srbiji, sazvane i održane protiv volje vlasti. Na skupštini su došle do izražaja različite tendencije i pod uticajem ljudi koje su starešine ubacile da odvraćaju narod od bune, vođstvo je započelo pregovore.

Knezu Milošu je sa skupštine 1. februara upućen akt u kome se traži da se ukine „kneževski zulum“, smanje porezi i druge dažbine, zabrani kulučenje starešinama i vrate narodu politička prava i samouprava.[1]. U svom odgovoru knez Miloš je optužio Đaka za vezu s Turcima, naveo da su to zahtevi šake nezadovoljnika i pretio pobunjenicima vojskom.

Skupštinskim aktom od 2. februara odgovoreno je da su na skupštini okupljeni predstavnici svih 12 nahija i da su to zahtevi naroda cele Srbije. Knez Miloš je sakupio nešto vojske, koja je pod Tomom Vučićem Perišićem stigla već 2. februara na položaje prema pobunjenicima. Čitave noći uoči 3. februara Đak se savetovao sa vođama pobunjenika. Odlučeno je da se odustane od oružanih sukoba, uputi deputacija za zahtevom knezu Milošu, a narod raspusti. Vučić je propustio deputaciju, ali nije sačekao da se pobunjenici raziđu, već ih je napao s leđa. U sukobu je i sam Đak ranjen, ali je uspeo da izmakne. Obezglavljeni seljaci su postali žrtve Vučićevih represalija.

Đak je kasno uvideo grešku koju je učinio. Kad su ga uhvatili i doveli pred kneza Miloša, 7. februara, izjavio mu je da se ni temelji njegovog konaka ne bi poznavali da se samo znalo kako će postupiti sa narodom. Knez Miloš ga je dao vojsci da mu sudi. Đak je projahao kroz postrojenu vosku koja je pucala iznad njegove glave. Knez Miloš je bio zgranut, ali se Jevrem Obrenović snašao, stigao Đaka i ubio ga iz pištolja.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. Enciklopedija Jugoslavije JLZ „Miroslav Krleža“ Zagreb 1984. tom 3 str. 724

Literatura uredi

  • M. Đorđević:Đakova buna, Beograd 1953;
  • Vasilije Krestić:Knez Miloš Obrenović i Đakova buna, Beograd 1974.