Zakon o udruženom radu
Zakon o udruženom radu (skraćeno ZUR), bio je jedan od temeljnih zakona socijalističke Jugoslavije od 1976. sve do njenog raspada 1990-ih.[1][2] Zakon je stupio na snagu 1976. nakon izglasavanja u Saveznoj Skupštini te ukaza predsjednika Tita 25. novembra.[2]
| SFRJ |
.svg) Članak je dio serije: |
|
|
|
|
Druge države |
Ovaj zakon uspostavio je potpuno autonoman sistem zasnovan na neposrednom suverenitetu radnika i građanina. Svaki radnik je bio član Osnovne organizacije udruženog rada. Ako je brojala više od 100 ljudi, OOUR je birala svoju skupštinu, u suporotnom se odlučivalo na zboru svih. Zbor je delegirao predstavnike sa imperativnim mandatom u Radnički savet, koji je imao sva ovlašćenja: od izbora direktora, preko odluka o platama, do odluka o investiranju, udruživanju i razvoju.[3] Rad preduzeća nije imao samo svrhu ostvarenja zarade, već i eksplicitno socijalnu svrhu. Iz zarade je trebalo omogućiti obrazovanje, zdravstvenu infrastrukturu, zapošljavanje i rešavanje stambenog pitanja.[3]
Idejni kreator zakona bio je Edvard Kardelj, koji je od 1970. godine bio predsjednik Kordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Ta Komisija je izradila ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila Ustav SFRJ, koji je usvojen u februaru 1974. godine.
I pored brojnih kritika, nesumnjiv rezultat kojeg su ostvarili Zakon o udruženom radu i samoupravna ideja u cjelini ogledao se u visokom radničkom standardu, neusiljenom radu i visokom ekonomskom i kulturnom proizvodu cjelokupnog jugoslovenskog društva.
Pozadina
uredi
Formalna potreba za donošenem ZUR-a, bilo je stanje u zemlji nakon donošenja Ustava iz 1974., kad su počele nicati Organizacije udruženog rada[1]. Cilj ovih promjena bilo je daljnje jačanje samoupravnog socijalizma, kao načina kojim bi se mogle prevladati poteškoće u kojima se Jugoslavija našla u to doba. Savez komunista Jugoslavije je nakon velikih političkih potresa: Studentskih demonstracija 1968., demonstacija na Kosovu 1968., masovnog pokreta u Hrvatskoj 1970. i brojnih štrajkova po poduzećima[nedostaje referenca], bio svjestan da mora nešto poduzeti - izlaz je ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja.
Dekada prije toga prošla je u ideološkoj borbi protiv centralizma (zvanog unitarizam) i planske privrede, odnosno kako se to tada tumačilo - protiv staljinizma. Zapadne republike i njihova rukovodstva (Kardelj, Bakarić) načelno su bile za smanjenje uticaja centralne države i jačanje tržišnih mehanizama, vjerujući da će to ispraviti sve veći trgovinski deficit, nacionalne tenzije i tehnološko zaostajanje.
Takođe, u razvijenim kapitalističkim zemljama bila je tendencija od 1960-ih cijepati velike korporacije na manje organizacione jedinice, zbog lakše kontrole poslovanja i povećanja njihove efikasnosti, razno raznim organizacionim formama franšiza, holding...
Zakon
urediZakon je napisan u maniri napoleonskog Code civila vrlo općenito i kratko - imao je samo 16 članaka. OOUR-i su zamišljeni kao asocijacije slobodnih proizvođača, organizaciona forma kojom će se povećati efikasnost privrede. Praktički se sukus čitavog zakona nalazi u njegovom prvom članku, koji glasi:
Član 1. Radnici u ostvarivanju svoga vladajućeg položaja u udruženom radu i društvu slobodno, neposredno i ravnopravno, u odnosima samoupravne demokratske povezanosti, uzajamne zavisnosti, odgovornosti i solidarnost! te u odnosima ravnopravnosti naroda i narodnosti upravljaju svojim i ukupnim društvenim radom u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama te u društvu u cjelini.[2]
Ovim zakonom je svaka eksploatacija tuđeg rada proglašena nezakonitom:
Član 3. Protuzakoniti su svako potčinjavanje čovjeka i eksploatacija tuđeg rada, svaki oblik upravljanja proizvodnjom i drugim društvenim djelatnostima i svaki oblik raspodjele koji izopačuje socijalističke samoupravne društvene odnose u obliku prisvajanja društvenih sredstava i rezultata rada, uspostavljanjem monopola na državnovlasničkoj, grupnovlasničkoj ili privatnovlasničkoj osnovi, na osnovi ekonomske ili političke moći ili u obliku birokratske samovolje, tehnokratske uzurpacije ili samovoljnog odlučivanja te svaki privilegij utemeljen na monopolu upravljanja sredstvima za proizvodnju i prisvajanju rezultata rada.
Zakon u slijedećim člancima govori o OUR-ima, SOUR-ima i SIZ-ovima i načinu kako oni trebaju djelovati. Idejni kreator zakona Edvard Kardelj je naglašavao da je cilj zakona davanje osnovnog pravca razvoja, ne propisivanje detalja:
Zakon o udruženom radu predstavlja, tako reći, samo osnovni pravac izgradnje sistema samoupravnog udruženog rada. U praksi će se društvo, u ostvarivanju tog sistema, susretati sa nizom otvorenih problema za koje se moraju potražiti kako demokratska tako i naučna i stručna rešenja i opredeljenja. Jer ne mogu se, da tako kažem, paragrafima davati rešenja za svakodnevne otvorene probleme u praksi.[4]
Organizacija udruženog rada su nakon donošenja Zakona postale jedini mogući pravni oblik, po kojem su društvena poduzeća i ustanove mogla poslovati, tako da se svaka dotadašnja radna organizacija morala pravno uskladiti sa ZUR-om.[1]
Kritike
urediNakon proglašenja zakona počelo je njegovo provođenje u praksi, koje je poprilično zakompliciralo jugoslavensku ekonomiju. Isprva se to svodilo na pisanje, a kasnije čisto prepisivanje akata, kojim bi se neka radna organizacija uskladila sa ZUR-om, koje su radili istrenirani pravnici. Vremenom su osnovani i posebni Sudovi udruženog rada, jer je ispalo da se redovni sudovi ne mogu baviti tom materijom.
U praksi, ovi sistemi su normalno funkcionisali, ali bez previše direktne inicijative odozdo. Obični ljudi su doživljavali svoje upravljačke i skupštinske obaveze, pre svega, kao dodatno vreme koje moraju provesti na poslu. Smišljen je izraz „sastančenje“, i postojao je stalni pritisak da se ti sastanci nekako uguraju u radno vreme.[3] Dobar deo materijala bio je nezanimljiv, takoreći protokolarne prirode, usvajanje izveštaja, produžavanje nekih procesa. Za dobar deo su radnici bili nekompetentni, pa su se u pravilu oslanjali na „mig“ odozgo, što je kvarilo reputaciju samoupravljanja. Tek oko pitanja kao što su odluke o stanovima, platama, letovanjima i slično, je bilo dosta rasprava.[3]
O ZUR-u se nakon demokratskih promjena uglavnom pisalo i mislilo isključivo negativno. U novije vrijeme, odnos se počeo polako mijenjati, i neki počinju uviđati da ZUR i nije bio toliko loš.
Reference
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Yugoslavia, Political Innovation and the 1974 Constitution” (engleski). Library of Congress. Pristupljeno 21. 02. 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 „Zakon o udruženom radu” (hrvatski). Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija.ch. Pristupljeno 21. 02. 2012.[mrtav link]
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Kako je propalo radničko samoupravljanje
- ↑ Edvard Kardelj (Edvard Kardelj). „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja” (srpskohrvatski). slobodna jugoslavija.org. Pristupljeno 24. 02. 2012.[mrtav link]