Zakon o udruženom radu

Zakon o udruženom radu (skraćeno ZUR), bio je jedan od temeljnih zakona socijalističke Jugoslavije od 1976. sve do njenog raspada 1990-ih.[1][2] Zakon je stupio na snagu 1976. nakon izglasavanja u Saveznoj Skupštini te ukaza predsjednika Tita 25. novembra. [2]

SFRJ
Emblem of Yugoslavia (1963–1992).svg

Članak je dio serije:
Politika i uprava
SFRJ



Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Ovaj zakon uspostavio je potpuno autonoman sistem zasnovan na neposrednom suverenitetu radnika i građanina. Svaki radnik je bio član Osnovne organizacije udruženog rada. Ako je brojala više od 100 ljudi, OOUR je birala svoju skupštinu, u suporotnom se odlučivalo na zboru svih. Zbor je delegirao predstavnike sa imperativnim mandatom u Radnički savet, koji je imao sva ovlašćenja: od izbora direktora, preko odluka o platama, do odluka o investiranju, udruživanju i razvoju.[3] Rad preduzeća nije imao samo svrhu ostvarenja zarade, već i eksplicitno socijalnu svrhu. Iz zarade je trebalo omogućiti obrazovanje, zdravstvenu infrastrukturu, zapošljavanje i rešavanje stambenog pitanja.[3]

Idejni kreator zakona bio je Edvard Kardelj, koji je od 1970. godine bio predsjednik Kordinacione komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Ta Komisija je izradila ustavne amandmane 1971., a zatim pripremila Ustav SFRJ, koji je usvojen u februaru 1974. godine.

I pored brojnih kritika, nesumnjiv rezultat kojeg su ostvarili Zakon o udruženom radu i samoupravna ideja u cjelini ogledao se u visokom radničkom standardu, neusiljenom radu i visokom ekonomskom i kulturnom proizvodu cjelokupnog jugoslovenskog društva.

PozadinaUredi

 
Pogoni Kutinske petrokemije

Formalna potreba za donošenem ZUR-a, bilo je stanje u zemlji nakon donošenja Ustava iz 1974., kad su počele nicati Organizacije udruženog rada[1]. Cilj ovih promjena bilo je daljnje jačanje samoupravnog socijalizma, kao načina kojim bi se mogle prevladati poteškoće u kojima se Jugoslavija našla u to doba. Savez komunista Jugoslavije je nakon velikih političkih potresa: Studentskih demonstracija 1968., demonstacija na Kosovu 1968., masovnog pokreta u Hrvatskoj 1970. i brojnih štrajkova po poduzećima[nedostaje referenca], bio svjestan da mora nešto poduzeti - izlaz je ponovno nađen u daljnjem jačanju samoupravljanja.

Dekada prije toga prošla je u ideološkoj borbi protiv centralizma (zvanog unitarizam) i planske privrede, odnosno kako se to tada tumačilo - protiv staljinizma. Zapadne republike i njihova rukovodstva (Kardelj, Bakarić) načelno su bile za smanjenje uticaja centralne države i jačanje tržišnih mehanizama, vjerujući da će to ispraviti sve veći trgovinski deficit, nacionalne tenzije i tehnološko zaostajanje.

Takođe, u razvijenim kapitalističkim zemljama bila je tendencija od 1960-ih cijepati velike korporacije na manje organizacione jedinice, zbog lakše kontrole poslovanja i povećanja njihove efikasnosti, razno raznim organizacionim formama franšiza, holding...

ZakonUredi

Zakon je napisan u maniri napoleonskog Code civila vrlo općenito i kratko - imao je samo 16 članaka. OOUR-i su zamišljeni kao asocijacije slobodnih proizvođača, organizaciona forma kojom će se povećati efikasnost privrede. Praktički se sukus čitavog zakona nalazi u njegovom prvom članku, koji glasi:

Član 1.

Radnici u ostvarivanju svoga vladajućeg položaja u udruženom radu i društvu slobodno, neposredno i ravnopravno, u odnosima samoupravne demokratske povezanosti, uzajamne zavisnosti, odgovornosti i solidarnost! te u odnosima ravnopravnosti naroda i narodnosti upravljaju svojim i ukupnim društvenim radom u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama te u društvu u cjelini. [2]

Ovim zakonom je svaka eksploatacija tuđeg rada proglašena nezakonitom:

Član 3.

Protuzakoniti su svako potčinjavanje čovjeka i eksploatacija tuđeg rada, svaki oblik upravljanja proizvodnjom i drugim društvenim djelatnostima i svaki oblik raspodjele koji izopačuje socijalističke samoupravne društvene odnose u obliku prisvajanja društvenih sredstava i rezultata rada, uspostavljanjem monopola na državnovlasničkoj, grupnovlasničkoj ili privatnovlasničkoj osnovi, na osnovi ekonomske ili političke moći ili u obliku birokratske samovolje, tehnokratske uzurpacije ili samovoljnog odlučivanja te svaki privilegij utemeljen na monopolu upravljanja sredstvima za proizvodnju i prisvajanju rezultata rada.

Zakon u slijedećim člancima govori o OUR-ima, SOUR-ima i SIZ-ovima i načinu kako oni trebaju djelovati. Idejni kreator zakona Edvard Kardelj je naglašavao da je cilj zakona davanje osnovnog pravca razvoja, ne propisivanje detalja:

  „Zakon o udruženom radu predstavlja, tako reći, samo osnovni pravac izgradnje sistema samoupravnog udruženog rada. U praksi će se društvo, u ostvarivanju tog sistema, susretati sa nizom otvorenih problema za koje se moraju potražiti kako demokratska tako i naučna i stručna rešenja i opredeljenja. Jer ne mogu se, da tako kažem, paragrafima davati rešenja za svakodnevne otvorene probleme u praksi.[4]

Organizacija udruženog rada su nakon donošenja Zakona postale jedini mogući pravni oblik, po kojem su društvena poduzeća i ustanove mogla poslovati, tako da se svaka dotadašnja radna organizacija morala pravno uskladiti sa ZUR-om. [1]

KritikeUredi

Nakon proglašenja zakona počelo je njegovo provođenje u praksi, koje je poprilično zakompliciralo jugoslavensku ekonomiju. Isprva se to svodilo na pisanje, a kasnije čisto prepisivanje akata, kojim bi se neka radna organizacija uskladila sa ZUR-om, koje su radili istrenirani pravnici. Vremenom su osnovani i posebni Sudovi udruženog rada, jer je ispalo da se redovni sudovi ne mogu baviti tom materijom.

U praksi, ovi sistemi su normalno funkcionisali, ali bez previše direktne inicijative odozdo. Obični ljudi su doživljavali svoje upravljačke i skupštinske obaveze, pre svega, kao dodatno vreme koje moraju provesti na poslu. Smišljen je izraz „sastančenje“, i postojao je stalni pritisak da se ti sastanci nekako uguraju u radno vreme.[3] Dobar deo materijala bio je nezanimljiv, takoreći protokolarne prirode, usvajanje izveštaja, produžavanje nekih procesa. Za dobar deo su radnici bili nekompetentni, pa su se u pravilu oslanjali na „mig“ odozgo, što je kvarilo reputaciju samoupravljanja. Tek oko pitanja kao što su odluke o stanovima, platama, letovanjima i slično, je bilo dosta rasprava.[3]

O ZUR-u se nakon demokratskih promjena uglavnom pisalo i mislilo isključivo negativno. U novije vrijeme, odnos se počeo polako mijenjati, i neki počinju uviđati da ZUR i nije bio toliko loš.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Yugoslavia, Political Innovation and the 1974 Constitution (engleski). Library of Congress. Pristupljeno 21. 02. 2012. 
  2. 2,0 2,1 2,2 Zakon o udruženom radu (hrvatski). Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija.ch. Pristupljeno 21. 02. 2012. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Kako je propalo radničko samoupravljanje
  4. Edvard Kardelj (Edvard Kardelj). Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja (srpskohrvatski). slobodna jugoslavija.org. Pristupljeno 24. 02. 2012. [mrtav link]

Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi