Trgovačka ruta od Varjaga do Grka
Trgovačka ruta od Varjaga do Grka (ukrajinski: Шлях із варя́гів у гре́ки або «Грецький шлях», ruski: Путь «из варяг в греки», švedski: Vägen från varjagerna till grekerna, grčki: Εμπορική Οδός Βαράγγων – Ελλήνων) bila je srednjovjekovna trgovačka ruta koja je povezivala Skandinaviju, Kijevsku Rusiju i Bizantsko Carstvo. Također je omogućavala putnicima da njenom dužinom osnivaju direktnu, prosperitetnu trgovinu sa Bizantom i neke je od njih potakla da se nasele na teritorijima današnje Bjelorusije, Rusije i Ukrajine. Većina rute sastojala se od dugačkog vodenog puta, koji je uključivao Baltičko more, nekoliko rijeka koje su uticale u Baltičko more i riječni sistem Dnjepra, sa na vododjelnicama su prenosili čamce.
Početak rute bio je u skandinavskim trgovačkim centrima kao što su Birka, Hedeby i Gotland, nastavljala se preko Baltičkog mora, zalazila u Finski zaljev i slijedila rijeku Nevu u jezero Ladoga. Zatim je slijedila rijeku Volhov uzvodno mimo gradova Staraja Ladoga i Veliki Novgorod, prelazila jezero Iljmenj i nastavljala se do rijeka Lovat, Kunja i moguće Serjoža. Odatle su prenosili čamce do rijeke Toropa i išli nizvodno do Zapadne Dvine. Od Zapadne Dvine, brodovi su išli uzvodno duž rijeke Kasplja i ponovo su bivali preneseni do rijeke Katin, pritoke Dnjepra. Duž Dnjepra, ruta je prelazila nekoliko većih brzaka i prolazila kroz Kijev. Nakon ulaska u Crno more, slijedila je njegovu zapadnu obalu do Carigrada.[1]
Historija uredi
.JPG)
Ruta od Varjaga do Grka po prvi se put spominje u Primarnoj hronici, ali njeni efekti zabilježeni su mnogo ranije, u ranom devetom vijeku kada Bizantinci navode prisustvo pridošlica u njihovoj regiji, Varjaga. Iako je to za mnoge znači "vikinzi”, taj termin je kod Bizantinaca bio oznaka za sve Skandinavce i njihove srodnike koji su živjeli u današnjoj Rusiji.
Ruta je vjerojatno osnovana u kasnom osmom i ranom devetom vijeku, kada su varjaški istraživači tražili plijen za pljačku, ali također robove i unosnu robu. Ruta je najviše dobila na značaju u periodu od desetog do prve trećine jedanaestog vijeka, u isto vrijeme kada i trgovačka ruta Volga i trgovačka ruta od Kazara do Nijemaca.
Prema Konstantinu VII, Kriviči i ostala plemena ovisna o Kijevu prenosila su izdubljene jedrenjake, ili monoxyla, na kojima je moglo biti trideset do četrdeset ljudi, do mjesta duž rijeka. Ti jedrenjaci prenošeni su duž Dnjepra do Kijeva. Tu bi se prodavali Varjazima, koji su ih ponovo opremali i punili robom.[2]
U imenovana mjesta spadaju Smolensk (Μιλινισκα), Ljubeč (Τελιουτζα), Černigiv (Τζερνιγωγα), Višogorod (Βουσεγραδε), Vitačiv (Vitichev, Βιτετζεβη) i Kijev (Κια[ο]βα). Neki od tih gradova su na staronordijskom imali drukčija imena, a Konstantin navodi neka od njih: prema tome, Novgorod (Νεμογαρδα) je isto što i as Hólmgarðr (‘Ostrvski obor’) i Nýgarðr (‘Novi obor’); Kijev se nazivao Kœnugarðr (‘Brodogradilište’) ili Σαμβατας, što možda potiče iz nordijske riječi Sandbakki-áss (‘Greben na pješčanoj plaži’). Iako Constantine Zuckerman predlaže očitiju etimologiju, od turskih (hazarskih) korjena sam i bat (doslovno, ‘gornja tvrđava’).[3] Na runskom kamenu N 62 očuvan je naziv Vitaholmr (‘ostrvce razgraničenja’) za Vitačiv.
Na Dnjepru, Varjazi su morali prenositi svoje brodove preko sedam brzaka, gdje su morali biti na oprezu zbog pečenskih nomada. Brzaci su započinjali ispod Dnjipra gdje se rijeka pomijera južno i pada za 50 metara na 66 kilometara. Oni više ne postoje, budući da je od 1950-ih do 1970-ih izgrađen lanac slivova.
| Moderni | Slavonski | Nordijski |
|---|---|---|
| Ne sǔpi, ‘Ne spavaj’ (Εσσουπη) | Sof eigi, ‘Ne spavaj’ | |
| Surskij, ‘Žestoki’; Lochanskij | Ostrovǐnyj pragǔ, ‘Ostrvo-vodopad’ (Οστροβουνιπραχ) | Holmfors, ‘Ostrvo-vodopad’ (Ουλβορσι) |
| Zvonets(kij), ‘Greška’ | Gellandi, ‘Ričući’ (Γελανδρι) | |
| Nenasytets(kij), ‘Nezasiti’ | Nejasytǐ, ‘pelikan (koji se tu gnijezdio)’ (Νεασητ) | Eyforr, ‘uvijek nasilan’ (Αειφορ) |
| Volnyj, Volninskij, ‘[mjesto] talasa’ | Vlǔnǐnyj pragǔ, ‘talas-vodopad’ (Βουλνηπραχ) | Bárufors, ‘talas-vodopad’ (Βαρουφορος) |
| Tavolzhanskij | Vǐruchi, ‘smijući (odnosi se na zvuk vode)’ (Βερουτζη) | Hlæjandi, ‘smijući’ (Λεαντι) |
| Lishnij, ‘izlišni’ | Naprjazi?, ‘saginjanje, naprezanje?’ (Ναπρεζη); Na bǔrzǔ?, ‘brzi?’ | Strukum, ‘[kod] brzaka’ (Στρουκουν) |
Ispod brzaka, morali su proći kod uskog kamenog mjesta zvanog Vrarov plićak (ruski: prelaz Krariyskaya), gdje su Varjage često napadali Pečenezi. Varjazi su se zaustavljali kod Ostrva sv. Georgea. Onda su opremali svoje brodove jedrima u ušću Dnjepra i nastavljali navigirati duž zapadne obale Crnog mora sve do Carigrada (staronordijski: Miklagarðr).
Trgovačka ruta od Varjaga do Grka bila je povezana sa ostalim vodenim tokovima Istočne Evrope, kao što su vodeni put Pripjat-Bug koji vodi u Zapadnu Evropu i Trgovačka ruta Volga, niz vodeni put Volge do Kaspijskog mora. Još jedan ogranak bio je duž rijeka Dnjepar i Usjaž-Buk do Lukomla i Polocka.
Trgovačka ruta od Varjaga do Grka koristila se za prenos različitih dobara. Vino, začini, nakit, staklo, skupa tkanina, ikone i knjige dolazile su od Bizantskog Carstva. Volinj je prodavao kolovrate i ostale predmete. Određene vrste oružja i rukotvorina dolazile su iz Skandinavije. Sjeverna Rusija nudila je drvo, krzno, med i vosak, dok su baltička plemena trgovala ćilibarom.
U drugoj polovini jedanaestog vijeka, križarski ratovi otvorili su unosnije rute od Evrope do Orijenta kroz križarske države Bliskog Istoka. Do tada je Rusija ojačala svoje trgovačke veze sa Zapadnom Evropom, a ruta od Varjaga do Grka postepeno je gubila na značaju. Za blisko vezanu vojnu rutu, pogledati Muravski put.
U popularnoj kulturi uredi
- Veliki dio najprodavanijeg švedskog historijskog romana Dugi brodovi (izvorno na švedskom Röde Orm) autora Fransa Gunnara Bengtssona opisuje avanture danske brodske posade (sa pilotom iz Gotlanda) koja je putovala tom rutom u kasnom 10. vijeku.
- Roman Rosemary Sutcliff iz 1976. godine, Blood Feud, odvija se u 10 vijeku i opisuje polusasko siroče koje se pridruži vikinškoj posadi i krene tom rutom, zatim se pridruži Varjaškoj straži i na kraju nastani u Carigradu.
- Druga knjiga u Vikinškoj trilogiji Henryja Treecea, Put za Miklagard, objavljena u kasnim 1950-im, opisuje vikinško putovanje kroz Sredozemlje do Carigrada, gdje su glavni likovi zarobljeni i kasnije postanu članovi Varjaške straže. Na kraju se trgovačkom rutom vrate u svoje rodno selo.
- U romanu Stephena R. Lawheada, Byzantium, glavnog lika, irskog monaha iz 9. vijeka, vikinški pljačkaši tom rutom odvedu iz Skandije u Carigrad.
- U stripu Princ Valiant, stranice 932 (19. decembar 1954) do 988 (15. januar 1956), istoimeni glavni lik i njegovo društvo putuju na dva vikinška duga broda iz Carigrada do Skandije tim putem, za to vrijeme susrevši se sa Pečenezima i Kumanima.
- Dva muzička albuma izdata 2007. bave se izmišljenim putovanjima niz tu trgovačku rutu, Miklagard — The History of the Vikings Volume 2 heavy metal benda Rebellion i The Varangian Way folk metal bend Turisas.
- Djelo Eaters of the Dead autora Michaela Crichtona koristi okvir te trgovačke rute, u prvom dijelu knjige, kako bi tumačilo putovanje sa Bliskog istoka sve do Skandinavije. Ta knjiga pružila je osnovu za film Trinaesti ratnik.
Povezano uredi
Reference uredi
- ↑ Плечко, Л.А. (1985) (Ruski). Archive copy. Moskva: Физкультура и спорт. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-25. Pristupljeno 2016-08-02.
- ↑ Engleski prevod djela De Administrando Imperio.
- ↑ Sorlin I. Voies commerciales, villes et peuplement de la Rusia au Xe siècle d'après le De administrando imperio de Constantin Porphyrogénète. Les centres proto-urbains russes entre Scandinavie, Byzance et Orient ed. M. Kazanski, D. Nercessian, C. Zuckerman (Réalités byzantines 7). - Paris, 2000. -P. 337-355
- ↑ str 172-174, "Russian and the Slavonic Languages", W.J.Entwistle i A.Morison, obj. Faber & Faber, 1949 & 1969.
Dodatna literatura uredi
- Jordan, Robert Paul (March 1985). „When The Rus Invaded Russia... Viking Trail East”. National Geographic 167 (3). ISSN 0027-9358. OCLC 643483454.