Salvium je naziv rimskog (municipij) u Bosni i Hercegovini, nastalog na teritoriji ilirskog plemena Dalmata. Rimski municipalni centar Salvium, po kojem se naziva i njegov teritorij, ležao je na diluvijalnoj terasi Borak u njivama sela Vrba, na cesti Glamoč - Livno, 5-6 km. jugoistočno od Glamoča.

HistorijaUredi

Dalmati su naseljavali polja u jugozapadnoj Bosni (Duvanjsko polje, Livanjsko polje i Glamočko polje).

Dalmatski ratovi su niz dugogodišnjih ratova Dalmata protiv Rimljana. Počeli su nakon sloma ilirskog kraljevstva i završetka III ilirskog rata (171—168). Ratove je završio Oktavijan u periodu 35. - 33. g. pne, nakon čega su se Dalmati našli u sastavu rimske imperijalne države. Ustanak dalmatinsko-panonskih plemena od 6. do 9. godine n.e. bio je posljednji pokušaj oslobađanja od rimske dominacije, ali se završio neuspješno.

Rimljani su već 20. g. n. e., još u vrijeme Dolabeline uprave Dalmacijom, izgradili preko Glamočkog polja cestu (a colonia Salonitana ad fines provinciae Illyrici, duga CLXVII milja). Vodila je pravcem Livno – Kruzi – Dolac- Skucani – Isakovci – Mladeškovci - Mliništa i dalje na sjever. U pitanju je strategijska cesta iz vremena okupacije i pacifikacije. Nešto kasnije će ovu komunikaciju zamijeniti druge dvije, na kojima će se u žarištu prometa i trgovine naći dva najznačajnija urbana naselja Glamočkog polja, Vrba (Salvium) i Halapić (Salviae), prvo na putu Livno - Glamočko polje, a Salviae na itinerarskoj cesti SalonaServitium (Itin. Ant.).

Prema logici društveno - političkog i administrativnog razvitka, u municipij je moglo prerasti samo autohtono naselje na višem stepenu romanizacije, jer se samo indigena civitas (o postojanju plemenske, odnosno peregrinske civitas nema ovdje formalnih potvrda) mogla transformirati u status municipija. U takvoj municipalnoj zajednici vladajući sloj građana čine domaći imućniji Ijudi (tzv. piccola borghesia ili zemljišna aristokracija). Od svih naselja na Glamočkom polju najbolje je uvjete imalo upravo ono u Vrbi, dok se u Halapiću susrećemo više s naseljem rimskog tipa. Centar municipija bio je, u Vrbi (Salvium u užem smislu), dok je u Halapiću bila putna stanica Salviae. Salvium je autonomni status - sudeći po onomastičkim potvrdama - dobio od Hadrijana.

ArheologijaUredi

Lokalizaciju municipija na Glamočkom polju u Vrbu prvi je iznio Dimitrije Sergejevski, a prihvatili su Α. Pašalić, G. Alföldy i J. J Wilkes. Prema navedenim autorima, municipium u Vrbi (Podgradini) identičan je s municipijem Salvium epigrafskih spomenika, što su potvrdila i arheološka istraživanja. Istraživanja u Vrbi obavio je Ivo Bojanovski od 1974. do 1976. godine u tri kampanje. Svi fragmenti bili su predani u Centar za zaštitu spomen - obilježja u Glamoču.

Nakon istraživanja sve je bilo pripremljeno za konzervaciju, ali zbog imovinsko-pravnih odnosa do konzervacije nije došlo. O konzervaciji se vodilo računa i tokom arheoloških iskopavanja, tako da nisu obrušavani zidovi i podovi, osim najnužnijeg. Iz istih razloga iz zidova nisu vađeni manji arhitektonski fragmenti. Zbog istih razloga ostala je neistražena i masovna grobnica kod zapadnog ulaza u baziliku Arheološka istraživanja u Vrbi, i pored parcijalnosti i nedovršenosti, pružila su uvid u život na ovom prostoru, tokom punih šest stoljeća. Pomoću nadgrobnih spomenika i natpisa moguće je pratiti romanizaciju domicilnog ilirskog stanovništva i na taj način imati uvid u duhovnu i materijalnu kulturu u prva četiri stoljeća.[1]

NaseljeUredi

Zauzimalo je oko 15 hektara prostora, sa nekoliko desetaka kamenih kuća (gornji dijelovi su od drveta). U blizini je i izvor pijaće vode, najveći u Glamočkom polju, i svetište domaćem paru bogova - Silvan i Dijana. Grad je postepeno prihvatao rimska obilježja (groblje, hram rimskim bogovima), a svakako i tabernu (gostionica) pored puta koji je prolazio zapadnom stranom puta.[1]

Istraživanja daju dobar uvid u vjerska shvatanja i životna nastojanja njegovih stanovnika pretežno zanatlija, klesara, zidara, lončara, kazandžija i drugih. Sa brojnih sepulkarnih spomenika iz 2-4 stoljeća vide se i muškarci i žene sa mnogim detaljima iz svakodnevnog života. Osnovni zaključak je da se radi o djelimično romaniziranom stanovništvu koje i dalje ima domaća obilježja (jezik, umjetnost, nošnja, način stanovanja). Imena su zadržana do 4. stoljeća(Bato, Dasas, Titus, Panes, Masso...). Ista stvar je i u vjeri. Glamočko polje dalo je najveći broj spomenika Silvana i Dijane, božanskog para ilirskog panteona. Silvano je najčešće prikazan kao grčki Pan, kao polučovjek - polujarac, po čemu se znatno razlikuje od italskog Silvana. Kod Ilira Silvano je glavno božanstvo dok u Rimu to nikad nije bio. Na nekim kultnim slikama pridružuje mu se i Dijana, a negdje je i sama, gotovo uvijek sa lukom i strijelom, atributima božice lova. Silvana prati koza ili pas, Dijanu košuta ili pas. Na Glamočkm polju je nađeno 11 reljefa sa likom Silvana, što očito govori da su ova dva božanstva šuma i pašnjaka bila osobito poštovana kod pastira koji su i do danas bili glavno zanimanje ovog područja. Primat Silvana i Dijane nije mogao da ugrozi ni Jupiter, glavno rimsko božanstvo čije je poštovanje bio sadržaj javnog, službenog kulta, uvezenog iz Rima i ostalih dijelova carstva.

Ranohrišćanska bazilikaUredi

Pomoću ruševine bazilike, u koju su tokom podizanja u drugoj polovini 5. stoljeća, bili ugrađeni sepulkralni i votivni spomenici iz starijeg perioda rimske vladavine, upoznate su kulturne i materijalne mogućnosti u Vrbi u 5. i 6. stoljeću, kao i njenu propast u vrijeme seobe naroda. Time je egzistencija ilirsko-rimske aglomeracije ovdje dokumentirano potvrđena od 1. pa sve do kraja 6. stoljeća.[2]

Prvi ranohrišćanski hramovi su podignuti u 5. i početkom 6. stoljeća. Na saboru u Saloni 533. ovo je područje priključeno biskupiji u Kninu. U starijoj fazi, bazilika u Vrbi, izgrađena je po uzoru na rimsku baziliku, i bila je manja crkva dvoranskog tipa (naos i narteks sa prezbiterijem) koja je kasnije proširena.[3]Ostaci kasnoantičke bazilike u selu Vrba, proglašeni su za nacionalni spomenik BiH. [4]

ReferenceUredi