Radič Sanković

Radič Sanković (umro 1404. god) bio je bosanski vlastelin iz roda Sankovića, vojvoda rusaga bosanskog u Kraljevini Bosni u vrijeme Stjepana Dabiše, Jelene Grube i Stjepana Ostoje. Bio je i oblasni gospodar na području današnjeg Nevesinja, Humske zemlje, Popova polja i Primorja između Dubrovnika i Stona nakon pripajanja te oblasti srednjovjekovnoj Bosni 1377. god. Radič je imao i funkciju kaštelana u Konavlima i Sutorini.[1]

Radič Sanković

Pečat Radiča Sankovića
Pečat Radiča Sankovića

Mesto rođenja Zaborani (danas dio Nevesinja) (Srednjovjekovna Bosna)
Datum smrti 1404.
Mesto smrti Blagaj (Kraljevina Bosna)
Titula knez, vojvoda
Period ?–1404
Prethodnik Sanko Miltenović
Poreklo
Dinastija Sankovići
Otac Sanko Miltenović
Porodica
Supružnik Gojsava Balšić

Bio je sin Sanka Miltenovića, a imao je i braću: Beljaka, Budelju, Sančina i sestru Draganu. On i Vlatko Vuković 1388. god. predvodili su bosansku vojsku protiv Osmanlija kod Bileća.

U trenutku kad je kralj Tvrtko I bio na vrhuncu ekspanzije i uživao veliki ugled među balkanskim vladarima, Dubrovčani su održavali izrazito dobre odnose sa susjednom vlastelom Sankovićima. Dodijelili su im kuću u gradu u vrijednosti od 400 dukata i dozvolili uvoz namirnica bez plaćanja carine, izuzimajući vino. Čim su saznali da je kralj Tvrtko naprasno umro, stupili su u kontakt sa Sankovićima, sa namjerom kupovine Konavoske župe, prije nego što se prilike u Bosni stabiliziraju.[2][3]

Prodaja Konavla 1391.

uredi

Pregovori su brzo i uspješno okončani jer su župan Bjeljak i vojvoda Radič 15. aprila donijeli odluku o ustupanju dijela svojih posjeda Dubrovčanima. U ugovoru se navodi:

  • Sankovići će ustupiti Dubrovčanima Župu Konavosku zajedno s Donjom Gorom i tvrđavom Soko na njoj i Vitaljinu
  • precizno definirane granice
  • ako se neko od stanovnika Konavala i Vitaljine ne bi htio podvrgnuti gospotstvu dubrovačkom, Sankovići će ih progoniti i silom vratiti.[2]
  • Sankovići će braniti ustupljena mjesta od onih koji pokušaju osporiti ugovor
  • Do prodaje je došlo jer je Cavtat (Epidaurum) mjesto iz kojeg su se stari Dubrovčani iselili i podigli u blizini novi grad (Dubrovnik), nakon čega su raška i humska gospoda uzurpirala prostor konavoske župe. Time su Sankovići vratili ono što je nekad davno bilo dubrovačko.[1]
  • Dubrovnik će isplaćivati godišnji dohodak od 1000 dukata.

Vojvoda Radič Sanković sa svojom ženom Goislavom[4] izdao je povelju sa sličnim sadržajem Dubrovčanima 15. maja 1391. u svojim dvorima u Zaboranima kod Nevesinja. Tom poveljom, uz izrečeno u ugovoru, podaruje Dubrovčanima još i slobodu trgovanja.

Obe navedene povelje najbolje svjedoče kako su se samovoljno i samostalno ponašali braća Sankovići. Radič je u svojstvu vlastelina preuzeo ingerencije vladara, potvrdivši i sve dosadašnje bosanske povelje Dubrovniku. Posebno je upadljivo što su Sankovići u obe povelje, upotrebljavali vosak crvene boje prilikom pečaćenja, što je bilo rezervirana isključivo za krunisane suverene.

Kralj Dabiša i bosanski Stanak (skupština vlastele) reagirali su vrlo oštro i poslali kneza Pavla Radinović i vojvodu Vlatka Vukovića koji su s vojskom ušli u Konavle i izbacili braću Sankoviće.[5] Vojvodu Radiča su zarobili i ostao je kod Kosača u zatvoru do 1398. god, dok se župan Bjeljak prestaje spominjati u izvorima.

Prodaja Primorja 1399.

uredi

U doba kralja Ostoja, 1398. god. Radič je vraćen u porodični posjed, osim u Konavlima. Te godine mu je umrla i žena, pa se oženio drugi put. U početku pregovora oko prodaje Primorja Dubrovniku, kao posrednik je aktivno učestvovao jer su se njegovi posjedi naslanjali na Primorje. Ostoja je poslao krajem maja 1398. godine Dubrovčanima direktnu ponudu o prodaji Primorja.

Umjesto vojvode Radiča Sankovića, koji je uživao podršku kralja Ostoje, u nastavku pregovora Dubrovčani su angažirali Hrvoja Vukčića Hrvatinića, najsnažnijeg bosanskog plemića na prelasku iz XIV u XV stoljeće. Nakon finalizacije pregovora, kralj je izdao povelju sredinom januara 1399. godine, dok je boravio s vojskom u Lišnici u Usori.

Naknada za darovano zemljište se ne spominje izričito u povelji. Kralj Ostoja imenovan je dubrovačkim vlastelinom. Dobio je kuću vrijednu 1.500 dukata i jednu parcelu na kupljenom zemljištu. Sve što je dobio kralj dobio je i vojvoda Hrvoja Vukčić.[2]

Dubrovčani su nakon višemjesečnih pregovora i sa Radičem Sankovićem pronašli zajednički jezik. Krajem augusta primljen je u Veliko vijeće, čime je i on, nakon Ostoje i Hrvoja, postao njihov plemić. Bilo je to pola stoljeća nakon što je njegov otac Sanko Miltenović dobio pravo dubrovačkog građanstva.

Vojskovođa kraljevske vojske

uredi

Radič je učestvovao u Bosansko-dubrovačkom ratu 1403-1404, predvodeći napade na Dubrovčane u ime kralja Ostoje. U promjenama oko svrgavanja kralja Ostoje 1404. god, Sandalj Hranić ga je zarobio i ponovo poslao u zatvor. Postoji predpostavka i da ga je oslijepio, prije nego što je umro 1404. god. Njegove posjede od gornjeg toka Neretve na sjeveru do jadranske obale preuzeo je vojvoda Sandalj Hranić Kosača.[6]

Literatura

uredi
  • Gregor Čremošnik - Prodaja bosanskog primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, Glasnik Zemaljskog muzeja

knj. XL, Sarajevo, 1928, 109-110.

  • Aranđel Smiljanić - Povelja vojvode Radiča Sankovića Dubrovčanima 1391, maj 15, Zaborani, 2008.
  • Siniša Mišić - Povelja Beljaka i Radića Sankovića Dubrovniku, 15. april. 1391.
  • Vinko Foretić - Povijest Dubrovnika do 1808. I, Zagreb, 1980.
  • Pavao Živković - Ustupanje Konavala Dubrovčanima, Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosi I, Dubrovnik, 1998,
  • Pavao Živković - Učešće bosanske vlastele u diobi Konavala, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 16/15, 1979
  • Pavao Živković - Bosanski srednjovjekovni plemićki rod Radanovića-Mikojevića-Tezalovića-Ozrisaljića(Kopijevića)
  • Radoslav Grujića - Konavli pod raznim gospodarima od XII-XV veka),

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 „Paula Kaulić: ŠIRENJE DUBROVAČKE REPUBLIKE NA PROSTOR KONAVALA”. Sveučilište u Zadru, Zadar 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  2. 2,0 2,1 2,2 „Adis Zulić: Uspješni i neuspješni pokušaji širenja Dubrovnika na bosanske teritorije”. Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Sarajevo 2019.. Pristupljeno 9. 11. 2023. 
  3. „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  4. „Nekropola Biskup”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 12. 2016. 
  5. „Amer Maslo: Slavni i velmožni gospodin knez Pavle Radinović - Završni magistarski rad”. UNIVERZITET U SARAJEVU -FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA HISTORIJU Sarajevo, 2018.. Pristupljeno 9. 11. 2023. 
  6. „Sanković”. Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2021.. Pristupljeno 9. 11. 2023.