Pierre Louis Joseph Boulez (francuski izgovor: [pjɛʁ bu.lɛːz]; Montbrison, 26. ožujka 1925.Baden-Baden, 5. siječnja 2016.) je bio francuski kompozitor, dirigent, pisac i pijanist, jedan od najznačajnijih suvremenih kompozitora.

Pierre Boulez
avangarda
(serijalizam)
Biografske informacije
RođenjePierre Louis Joseph Boulez
26. ožujka 1925.
Francuska Montbrison, Francuska
Smrt5. siječnja 2016.
Njemačka Baden-Baden, Njemačka
Profesionalne informacije
ObrazovanjeKonzervatorij u Parizu
Instrumentiklavir
Zanimanjekompozitor, dirigent, pisac
Opus
MentoriOlivier Messiaen
René Leibowitz
Andrée Vaurabourg
SuradniciLuciano Berio, John Cage, Luigi Nono, Bruno Maderna, Karlheinz Stockhausen
Karijerna postignuća
Znamenita djela
Nagrade

Rođen je 1925. godine u Montbrisonu. Još u djetinjstvu je pokazao talent za glazbu i matematiku. Potonju je studirao u Lyonu prije nego je upisao Konzervatorij u Parizu, gdje su mu mentori bili Olivier Messiaen i Andrée Vaurabourg, supruga kompozitora Arthura Honeggera. Na Konzervatoriju je upoznao dodekafoniju, koju mu je privatno predavao i René Leibowitz, te je počeo skladati u postveberijanskom serijalnom stilu. Iako je isprva podržavao Leibowitza, ubrzo se okrenuo Messiaenu. Posljedica ovog rada bile su kantate Le visage nuptial i Le soleil des eaux te uspješna Sonata za klavir br. 2, koju je komponirao s 23 godine. Nakon toga, njegova djela inspirirana su isključivo serijalizmom, razradom Messiaenove tehnike poznate kao integralni serijalizam.

Boulez se ubrzo afirmirao kao jedan od vođa poslijeratne glazbene estetike koja je težila k apstrakciji i eksperimentima. Surađivao je s brojnim velikanima avangardne glazbe, među kojima Luciano Berio, John Cage, Luigi Nono, Bruno Maderna i Karlheinz Stockhausen, a jedno vrijeme je slovio kao specijalist za elektronski istrument ondes Martenot.

Njegove kompozicije koje primjenjuju totalni serijalizam su Polyphonie X za 18 instrumenata, dvije musique concrète studije te Structures I. Upravo su se kompozicije Structures pokazale kao prekretnica u Boulezovu radu; naime, bilo je to jedno od najočitijih totalno serijalnih djela, zbog čega je bilo izloženo snažnim kritikama. Primjerice, György Ligeti je detaljno analizirao djelo i zaključio kako Boulez hitno treba promijeniti stil. Kritike su djelovale te je Boulez, već neko vrijeme zabrinut zbog nedostatka fleksibilnosti pri svom izričaju, odlučio promijeniti stil. Novi stil je bio znatno slobodniji u odnosu na njegov totalni serijalizam, no Boulez nije otkrio mnogo podataka o novoj tehnici pa su debate o istoj bile ograničene. Reprezentativni primjerak je kompozicija Oubli signal lapidé, koja je vrlo brzo povučena i kasnije korištena u djelu Cummings ist der Dichter.

Vrhunac Boulezove tehnike, ujedno i jedno od njegovih najpoznatijih djela, bila je kompozicija Le marteau sans maître za ansambl i glas na kojemu je radio četiri godine. Djelo se smatra jednim od kapitalnih kompozicija XX. vijeka, a radi se o iznenađujuće revolucionarnoj sintezi mnogih stilova avangardne glazbe koja sadrži i elemente jazza, gamelana te tradicionalnih zvukova Afrike i Japana. Proces nastanka djela potpuno je objašnjen tek 1993. godine.

Nakon uspjeha Čekića bez gospodara, Boulez se uspio izboriti za veći ugled poslijeratnih kompozitora te je nastavio s eksperimentalnim radom. Od 50-ih godina, a počevši sa Sonatom za klavir br. 3, Boulez je eksperimentirao s tehnikom "kontroliranog slučaja", zapravo varijaciji aleatorne tehnike koju je do savršenstva doveo John Cage. Primijenjena u djelima poput Rituel in memoriam Bruno Maderna, Boulezova aleatorna tehnika razlikovala se od Cageove. Dok je Cageova čista aleatorika omogućavala nastanak potpuno nepredviđenih zvukova u glazbi, Boulez je kompozitoru omogućio izbor između unaprijed određenih segmenata, što je tehnika koju je tokom 50-ih inicirao Earle Brown.

Tokom 70-ih godina je intenzivno eksperimentirao s elektronskom muzikom i primjenom elektroničkih medija te računala u stvaranju glazbe. Godine 1971. komponirao je …explosante-fixe… u čast Igora Stravinskog. Kompozicija je kasnije doživjeka nekoliko obrada. U ovom periodu, predsjednik Georges Pompidou za razgovarao s Boulezom o formiranju instituta za proučavanje moderne glazbe. Nedugo zatim, osnovan je IRCAM.

Boulez je danas jedno od najznačajnijih imena moderne klasične glazbe te dobitnik nekoliko nagrada. Od 1976. do 1995., predavao je na Collège de France. Godine 2004. osnovao je Festivalsku akademiju u Lucernu. Početkom 2012., išao je na operaciju oka koja mu je značajno oštetila vid. Uz kompozitorski rad, bavio se i dirigiranjem. Umro je 5. siječnja 2016. godine u svom domu u Baden-Badenu u dobi od 90 godina.