Peregrin Protej

Peregrin Protej (starogrčki: Περεγρῖνος Πρωτεύς, latinski: Peregrinus Proteus, oko 95 – 165. n.e.) bio je grčki kinički filozof iz Parija u Miziji. Napustivši dom u mladosti, prvo je živio s kršćanima u Palestini, da bi na kraju bio izbačen iz te zajednice i usvojio život kiničkog filozofa i na kraju se nastanio u Grčkoj. Najviše se pamti po samoubojstvu koje je izvršio nakon što je održao vlastiti pogrebni govor,[1] i to tako što se spalio na pogrebnoj lomači tijekom Olimpijskih igara 165. godine n.e. Do 180. godine nove ere, Peregrinov kip postavljen je u njegovom rodnom gradu Pariju; govorilo se da ima proročke moći.[2]

ŽivotUredi

Lukijanov satirični životopisUredi

Jedini detaljan prikaz Peregrinova života zabilježio je Lukijan u svojoj satiri Peregrinova smrt (latinski: De morte Peregrini). Iako je ovaj prikaz neprijateljski nastrojen prema Peregrinu, mogu se izvući neke činjenice o njegovom životu.

Peregrin je rođen u Pariju oko 95. g. nove ere. U mladosti je bio osumnjičen za oceubojstvo i morao je napustiti rodni dom.[3] Tijekom svojih lutanja stigao je do Palestine, gdje je došao u bliski kontakt s kršćanskom zajednicom i brzo stekao autoritet u njoj.[4] Rimske su ga vlasti bile zatvorile i tijekom izdražavanja te zatvorske kazne kršćani su mu pružili veliku pomoć.[5] Možda je očekivao mučeništvo, ali upravitelj Sirije ga je pustio.[6] Čini se da je u ovom trenutku postao kiničar, jer se vratio kući i odrekao se nasljedstva, dajući sav novac ljudima iz svog rodnog grada.[7] Nastavio je svoj lutalački život, isprva održavajući bliske odnose s kršćanima, no na kraju ih je na neki način uvrijedio, pa je bio izbačen iz kršćanske zajednice.[8] Otišao je u Egipat da bi učio kod čuvenog kiničara Agatobula, gdje je izučio strogi asketizam kiničarske sekte.[9] Uputio se u Rim, gdje je oštro istupao protiv rimskih vlasti, a posebno protiv cara Antonina Pija.[10] Stekao je sljedbenike među pučanstvom i možda je u ovom trenutku Teagen iz Patre postao njegov glavni učenik. Iako ga su isprva tolerirarli, na kraju ga je protjerao gradski prefekt.[10] Potom je put otišao u Elidu u Grčkoj, gdje je nastavio protu-rimsko propovijedanje.[11] Na Olimpijskim igrama (153. ili 157. g.), Peregrin je oštro napao bogatog filantropa Heroda Atika, zbog čega je bijesna svjetina napala Peregrina, a on je bio prisiljen skloniti se kod Zeusovog žrtvenika. U Ateni se Peregrin posvetio proučavanju i podučavanju filozofije i stekao je znatan broj učenika, među kojima i Aula Gelija.[12] Na Olimpijskim igrama 161. godine najavio je da će se javno spaliti na sljedećim Olimpijskim igrama:[13]

Rekao je da želi postaviti zlatni vrh na zlatni život; jer onaj koji je živio kao Heraklo trebao bi umrijeti poput Herakla i biti pomiješan s eterom. A ja želim, rekao je, da koristim čovječanstvu pokazujući im način na koji treba zanemariti smrt; zbog toga bi svi ljudi trebali igrati Filokteta za mog Herakla.[14]

Izvršio je svoje obećanje: posljednje noći Olimpijskih igara 165. godine, spalio se na pogrebnoj lomači koja se nalazila 20 stadija (3,7 km) istočno od Olimpije.[15] Lukijan, koji je bio prisutan, svjedočio je događaju, čuvši kako Teagen, Peregrinov najvatreniji učenik, hvali namjere svoga gospodara.

Teško je rekonstruirati Peregrinove vlastite motive za događaje iz njegova života, jer Lukijan iz općih i osobnih razloga iznosi neprijateljski pogled na Peregrina. Prema Lukijanu, Peregrin je ugušio svog oca; postao je kršćanin kako bi mogao steći bogatstvo; dao se uhititi i zatvoriti kako bi stekao reputaciju; dao je svoje nasljedstvo kako bi stekao naklonost među ljudima iz svog rodnog grada; učio je kod Agatobula kako bi mogao postati opsceniji; napadao je Rimljane da bi postao poznat; i ubio se da bi postao zloglasan.

Gelijev prikazUredi

Aulo Gelije daje kratak prikaz Peregrina, koji se, pak, razlikuje od Lukijanovog. Gelije opisuje Peregrina kao "čovjeka dostojanstvenog i postojanog", koga je redovito posjećivao u njegovoj kolibi izvan Atene, gdje je slušao "korisne i plemenite" stvari:

Govorio je da mudar čovjek neće počiniti grijeh, čak i kad bi znao da za njega neće saznati ni bogovi ni ljudi; jer je smatrao da se treba suzdržati od grijeha, ne strahom od kazne ili od sramote, već iz ljubavi prema pravdi i poštenju i iz osjećaja dužnosti.[12]

Aluzija Amijana MarcelinaUredi

Amijan Marcelin također na pozitivan način spominje Peregrina, premda samo usput. Opisujući pogubljenje filozofa Simonida iz 4. stoljeća, koji je živ spaljen za vladavine cara Valensa, Amijan uspoređuje Simonida s Peregrinom:

Simonid, ... kojemu je smrt bila bijeg iz mračnog tiranskog života i koji se smijao iznenadnim katastrofalnim preokretima sudbine, nepomično je stajao usred plamena, poput slavnog filozofa Peregrina, nadimka Protej. Ovaj, odlučivši napustiti svijet, popeo se na lomaču koju je sam podigao na petogodišnjim olimpijskim igrama i progutala ga je vatra dok je cijela Grčka promatrala.[16]

Moderne rekonstrukcijeUredi

Nekoliko modernih povjesničara pokušalo je rekonstruirati Peregrinov život na temelju Lukijanovih spisa i drugih izvora koji su utvrdili povijesne datume, poput završetka izgradnje akvedukta Heroda Atika i židovske pobune u Siriji. Jedna od cjelovitijih vremenskih crta života Peregrina Proteja dolazi od Gilberta Bagnanija, koji predlaže sljedeću vremensku liniju za Peregrinov život:

oko 95. rođen u Pariju
114–116. boravi u Armeniji
oko 120. nalazi se u Pariju: smrt njegovog oca
120–130. odlazi u Palestinu i Siriju: pridružuje se esensko-ebionitskoj crkvi u Peli
132. utamničen na početku židovskog ustanka
134. Julije Sever ga oslobađa
135. vraća se u Parij i nastavlja svoja putovanja
oko 140. ekskomuniciran kao ebionit: odlazi u Egipat
oko 150. odlazi u Rim
oko 152. protjeran iz Rima
153. napada Heroda Atika u Olimpiji
157. miri se s Herodom
165. oduzima sebi život u Olimpiji.[17]

ReferenceUredi

  1. "On the Love of Suicide" by Renee Winegarten — August 1972
  2. Atenagora, Presbeia peri Christianon, 26.
  3. Lukijan, Peregrinova smrt, 10.
  4. Lukijan, Peregrinova smrt, 11.
  5. Lukijan, Peregrinova smrt, 12, 13.
  6. Lukijan, Peregrinova smrt, 14.
  7. Lukijan, Peregrinova smrt, 15.
  8. Lukijan, Peregrinova smrt, 16.
  9. Lukijan, Peregrinova smrt, 17.
  10. 10,0 10,1 Lukijan, Peregrinova smrt, 18.
  11. Lukijan, Peregrinova smrt, 19.
  12. 12,0 12,1 Aulo Gelije, Atičke noći, XII, 11.
  13. Lukijan, Peregrinova smrt, 20.
  14. Lukijan, Peregrinova smrt, 33.
  15. Lukijan, Peregrinova smrt, 35-36.
  16. Amijan Marcelin, Res Gestae, XXIX, 1, 38-39.
  17. Bagnani, Gilbert (1955). „Peregrinus Proteus and the Christians”. Historia: Zeitschrift für Alte Geschichte 4 (1): 107–112. JSTOR 4434437. 

Vanjske vezeUredi