Prvi jevrejsko-rimski rat

Prvi jevrejsko-rimski rat (66–70), također poznat i kao Veliki ustanak (hebrejski: המרד הגדול, ha-Mered Ha-Gadol) bio je prvi od tri velika ustanka koji su Jevreji u provinciji Judeji digli protiv Rimskog Carstva (drugi je bio Kitosov rat 115–117; treći je bio Bar Kohbin ustanak 132–135).

Francesco Hayez, Uništenje Jerusalemskog hrama.

Otpočeo je godine 66. kao eskalacija vjerskih napetosti između jevrejske i grčke zajednice u Judeji, da bi potom eskalirao u proteste protiv rimskih poreza i napade na rimske građane.[1] Josip Flavije, koji je pripadao aristokratskoj eliti, opisuje početke pobune sa svojih klasnih pozicija:

...jer se društvo varalica i razbojnika sjedinilo i nagovaralo Židove na pobunu te ih podsticalo da traže svoju slobodu, osuđujući na smrt one koji su nastavili da se pokoravaju rimskoj vlasti i govoreći da one koji su rado izabrali ropstvo treba silom natjerati da se odreknu takvih sklonosti; naime, oni su se razdvojili u razne grupe; i čekali u zasjedi po cijeloj zemlji, te pljačkali kuće velikaša, ubijali ljude, spaljivali sela; sve dok se cijela Judeja nije zasitila posljedica njihove ludosti. I tako se ustanički požar dan za danom rasplamsavao dok nije došlo do direktnog rata.[2]

Pustošenje Jeruzalema, sa unutrašnjeg zida Titovog slavoluka u Rimu.

Najzad, 66. godine izbio je veliki narodni ustanak. Najprije su ga podržale srednje i niže klase naroda. U početku rat su poveli vlasnici imanja i obrazovani ljudi, ali oni nisu djelovali dovoljno energično i bili su skloni kompromisu. Stoga je prva godina završila neuspješno usprkos nekoliko pobjeda, a mase su pripisale nesretni ishod slabom i ravnodušnom ranom vođenju rata.[3] Narodne vođe su pokušale da se dočepaju vlasti i da dođu na mjesto aristokratskih vođa, te je u zimu 6768. došlo do krvavog građanskog rata. Što je rat postajao beznadniji, to su srednje klase više pokušavale svoju sreću u kompromisu sa Rimljanima; kao rezultat, građanski je rat još više bjesnio zajedno s borbom protiv stranog neprijatelja.[4]

Mnogi od imućnih bili su u stanju da se spase prelaskom na stranu Rimljana. Tako je npr. rabi Johanan ben Zakai, jedan od vodećih farizeja, prešao na stranu neprijatelja i s njim sklopio mir, dok su mali trgovci, zanatlije i seljaci pet mjeseci herojski branili grad od Rimljana. U to vrijeme naoružane mase Jeruzalema zauzele su na juriš carsku palaču, u koju su mnogi od imućnih Židova sklonili svoje blago, oduzeli novac i poubijali vlasnike.[3]

Rat protiv Rimljana i građanski rat završili su pobjedom Rimljana, nakon što su legije pod Titom opsjele i uništile središte pobune u Jeruzalemu, a potom "počistile" i druga jevrejska uporišta. Istovremeno je došlo i do pobjede vladajuće židovske grupe i propasti stotine hiljada jevrejskih seljaka i gradskih nižih klasa.[5]

Reference uredi

  1. Josephus, War of the Jews II.8.11, II.13.7, II.14.4, II.14.5
  2. Josephus, The Wars of the Jews, II, 13, 6.
  3. 3,0 3,1 Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
  4. Usp. T. Mommsen, History of Rome. Vol. V.
  5. Josephus, The Wars of the Jews, Vol. VI.

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi

 
Wikizvor ima originalni tekst vezan uz ovaj članak: