Osip Špitko

Osip Špitko (Gorodnicja, 1869 – Rio de Janeiro, 1942), ukrajinski književnik, satiričar, publicist, pjesnik, urednik časopisa, pjevač, dirigent, ugađač instrumenata, kućni učitelj, glumac u poljskim amaterskim kazališnim skupinama, također profesionalni igrač biljara i kartanja.

Osip Špitko
Osip Špitko
Biografske informacije
Rođenje	Осип Степанович Шпитко 7. 4. 1869. (1869-04-07) Gorodnicja, Ternopiljska oblast
Smrt	1942. (dob: 73) Rio de Janeiro
Nacionalnost	Ukrajinac
Obrazovanje
Zanimanje	književnik i publicist
Opus
Jezik	ukrajinski, poljski, portugalski
Znamenita djela
Вирід (1930)

Život

Rođen je 1869. godine u selu Gorodnici blizu Rovna u seljačkoj porodici i pohađao je samo osnovnu školu i pripremne tečajeve za učiteljsko sjemenište u Ternopolu, ne stekavši potpunu naobrazbu, što je kasnije bilo predmet njegovih kompleksa, ali u isto vrijeme očitovanog prezira prema „univerzitetskim mudracima”. Naučio je čitati sa četiri godine, a sa pet je počeo pjevati u crkvenom zboru. Vrlo rano je pobjegao iz kuće kako bi se pridružio u predstavama poljskih kazališnih grupa koje su putovale po cijeloj zemlji i često bankrotirale. Tri godine radio je kao glumac u provincijskim kazalištima po Galiciji, a kasnije u Lavovu. Napustio je kazalište radi društvenog pokreta – skupine „potlačene i porobljene braće” – da bi ubrzo postao aktivist socijalističkog pokreta i stvorio anarhističku skupinu „Društvo mesijara”. Počeo je pisati pjesme na poljskom, koje su objavljene u časopisu „Monitor”.

Tračevi o Špitkovom životu govore da je oženio stariju ženu iz aristokratske porodice, ali prije nego što ju je napustio, uspio je ubiti njezinog ljubavnika. Mnogo kasnije, dok je boravio u Južnoj Americi, u tisku se pohvalio da je čak 25 puta posjetio zatvore koje smatrao kao svoj drugi dom a često je navodio nacionalni progon protiv Ukrajinaca kao glavni uzrok tomu, te se smatrao borcem za ukrajinsku slobodu.

Napokon je se nastanio u Bukovini, gdje je 1899. u Černovcima uređivao časopis „Bukovina”. Istodobno je počeo objavljivati ​​vlastite književne tekstove pod pseudonimom – zbirku poezije, autobiografski roman Nakaza (1930), koji je promakao kritici, iako se smatra jednim od najboljih Špitkovih djela, kao i nacrt „Lupež u reverendu”. Okušao je se uredničkom poslu izdajući časopis „Antihrist”. O drugim Špitkovim djelima objavljenim u to vrijeme nema podataka niti naslova, iako se zna da ih je bilo još.

Godine 1905. dolazi u Lavov, gdje se uključuje u krug umjetnika „Молода муза” (1906/07.) u kavani „Monopol”, mjesto gdje su se najčešće susrećali. Petro Karmanskij je u svojim memoarima „Ukrajinska Bohemija” iz 1935. Špitku posvetio cijelo jedno poglavlje u kojem govori o piščevom kontradiktornom karakteru – avanturistu, ironičaru, skeptiku, ali i domoljubu i idealistu – te njegovom djelovanju u okruženju ukrajinske boeme tih godina. Karmanskij je, inače, također emigrirao u Brazil, a tamo su se i upoznali nekoliko godina kasnije. U Lavovu je Špitko radio kao urednik dva časopisa.

Od djela Osipa Špitka je ukrajinska književnost zabilježila tek nekoliko knjiga: pjesničku zbirku „Jesensko cvijeće” (Осінні квіти, 1910), pamflet „Lupež u reverendu” (1909). Glavni objekti njegovih buntovnih literarno-anarhističkih napada bili su „gospoda”, „buržuji”, „popovi” i – u skladu sa tadašnjom političkom nekorektnošću – „židovi” i „svakakve budale”. Zadnji podatak o njegovom životu u Europi je da je Špitko 1912. godine bio urednik jednog časopisa.

O daljnjoj sudbini pisca zna se da je ona prije izbijanja Prvog svjetskog rata vodila preko Kanade, zatim u Sjedinjenim Državama, pa sve do Brazila. Velik dio ove prekomorske rute – preko pola tisuće milja – prešao je pješice zbog nedostatka sredstava. Tvrdio je da su ga iz domovine otjerali „seljaci” i „divljaci”. Živio je u emigraciji kao slobodan čovjek među ukrajinskom dijasporom, zabavljao se sa tamošnjom poljskom dijasporom i zarađivao za život kockajući i igrajući biljar za novac, na kojem je postao vrlo vješt. Nagovarao je svoju braću emigrante da sudjeluju u organizaciji borbe za oslobođenje Ukrajine tzv. „Crna maska”. Živio je u južnoj Curitibi, zatim u São Paulu i Rio de Janeiru. Objavljivao je na portugalskom pod pseudonimom, pa među njima i niz članaka o historiji i kulturi Ukrajine pod naslovom „Narodni Krist”, pod kojim je razumijevao osebujnu, mesijansku ulogu ukrajinske nacije.

U Brazilu je objavljena zbirka Špitkovih kratkih priča na portugalskom jeziku: „U grobu života” brazilski kritičari dijelima su njegovu prozu sa ostvarenjima Lava Tolstoja i Leonida Andrejeva. Bio je cijenjen kao pisac, ali ne među sunarodnjacima. Na kraju života imao je još jednu ljubavnu avanturu sa jednom ruskom grafičarkom-pijanistkinjom i izbjeglicom iz Sovjetskog Saveza, koju je uljepšavao, reklamirao i komplimentirao u tamošnjem tisku. Umro je 1942. godine u Rio de Janeiru u Brazil.

Ne zna se kojim izvješćima iz života Osipa Špitka treba vjerovati, a koji ostaju šareni tračevi, njegova biografija i višejezično djelo istraživači ostaju neotkriveni.

Stvaralaštvo

• Lupež u reverendu. Istinita priča o borislavskom paklu (Опришок в реверенді. Правдива історія бориславського пекла, 1909)
• Jesensko cvijeće (Осінні квіти, 1910)
• Paklena pisma Antikrista Luciferu (Пекельні листи Антихриста до Люцифера)
• Novomodni pjevač (Новомодний співаник)
• Hrunijada (Хруніяда, 1913)
• Pjesme sa drugog svijeta (port. Poemas de outro mundo)
• Priča o jednom čudovištu (port. História de um monstro)
• Sablasni ples smrti (port. A dança macabra da morte)
• U grobu života (port. Sobre o túmulo da vida, 1930)
• Nakaza (Вирід, 1930)

Povezano

• Ukrajinska književnost

Bibliografija

• (uk) Galič, Uljana (28. 2. 2024). „Український космос крізь призму творчості Олега Шупляка”. Вільне Життя. 
• (uk) Karmanskij, Petro (1936). Українська богема. Lavov. 
• (uk) Nabožnjak, Olja (12. 11. 2010). „Видатний діяч галицького відродження”. Вільне життя (Ternopol) 12: 6.