Otvori glavni meni
Miro Barešić
Nema slobodne slike
Rođen/a 10. septembar 1950. (1950-09-10)
Šibenik, SR Hrvatska
Umro/la 31. jul 1991. (dob: 40)
Hrvatska
Ostala imena Toni Šarić, Tony Favik
Poznat/a po atentatu na jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića
Politička partija Hrvatski narodni otpor

Miro Barešić (10. 9. 1950. - 31. 7. 1991.) bio je hrvatski militantni nacionalist najpoznatiji po ubojstvu Vladimira Rolovića jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj 1971. godine, a što se smatra jednom od najspektakularnijih akcija hrvatske političke emigracije. Barešiću su njegovi sljedbenici nakon hapšenja otmicom putničkog zrakoplova omogućili da nekoliko godina provede na slobodi, u Španjolskoj i Paragvaju, prije odsluženja zatvorske kazne u Švedskoj. Nedugo pred izbijanja rata se vratio u Hrvatsku, te je u ljeto 1991. godine ubijen u nikada razjašnjenim okolnostima. U dijelu hrvatske javnosti, prije svega desne i nacionalističke orijentacije, ga se slavi kao heroja i mučenika, te mu je 2016. godine, na 25. obljetnicu pogibije, podignut spomenik uz nazočnost brojnih visokih državnih dužnosnika.

Rani životUredi

Miro Barešić je rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. godine od oca Jure i majke Vjere (rođ. Stojanov). U Šibeniku provodi djetinjstvo. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Nakon nekog vremena osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Ubojstvo u ambasadi SFRJ u ŠvedskojUredi

U Švedskoj se Barešić povezao s ljudima iz Hrvatskog narodnog otpora i drugim hrvatskim ekstremnim nacionalistima. Barešić je u Švedskoj planirao započeti novu organizaciju pod nazivom Crna Legija kao bi pokrenuo pobunu protiv Jugoslavije.

Barešić, a drugi hrvatski militantni su osuđeni 1971. zbog ubojstva jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, Vladimir Rolovića, bivšeg šefa jugoslavenske tajne policije, Udbe. Dana 7. 4. 1971. Miro Barešić i njegov prijatelj Anđelko Brajković vozili su se u iznajmljenom automobilu u Stockholmu s još 4 partnera uključena u planiranje ubojstva. Njih dvojica su ušla u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuti pozornost na sebe. Nakon što su vidjeli Rolovića u blizini recepcije izvukli su svoje oružje i uzvikivali „Mi smo naoružani!“. Barešić je potom pogodio veleposlanika u lice s vlastitim pištoljem i obojica su ga natjerali u njegov ured gdje ga je Barešić pogodio i drugi put kako bi pao na pod. Anđelko je zaključio da Rolović nije bio dovoljno miran na podu pa ga je ipak odlučio vezati za stolicu s užetom oko ruke i noge te remenom oko vrata, kako bi se zadavio vlastitom krvlju. Tokom tog vremena Barešić je čuvao vrata. Za to vrijeme ispred veleposlanstva se stvarala masa ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kad Barešić je vidio s balkona da se policija približava shvatio je da će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako će policija upadne u zgradu. Nakon što Brajković još jednom udario Rolovića, izišao je vani na balkon, pomokrio se na ruke kako bi oprao krv s ruku i obrisao ih sa zavjesom. Kad je Barešić vidio kaos ispred veleposlanstva uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je vani. Kad su čuli policiju kako kreće unutar zgrade Brajković je uzeo pištolj, stavi ga u usta Roloviću i pucao mu u glavu.[1] Kad je policija čula pucanj i kaos unutar ureda zatražila je da se predaju, a oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata te uhićeni bez otpora. Kad su privođeni s mjesta zločina nekoliko televizijski postaja je već snimalo dijeli incident. Tad je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeo vikati „Živila Nezavisna Država Hrvatska“ i „Živio Ante Pavelić“[2] dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.

Barešiću je zajedno sa njegovim suučesnicima suđeno pred Zemaljskim sudom u Stockholmu. S obzirom da je Barešićev čin predstavljao prvi teroristički gdje počinitelj niti žrtve nisu bili Šveđani, izazvao je veliko zanimanje švedske javnosti. 10. rujna 1971. je Barešić osuđen na doživotni zatvor, a njegovi pomagači na po nekoliko godina zatvora.[3] Tužitelj Carl Axel Robert je tim povodom izjavio:

  „Čak i da su njihovi razlozi stvarno bili ideološke prirode, čak i da je akcija imala političke motive, zločin je izveden na način koji je toliko svirep, nečovječan, gnusan da svaka priča o političkoj prirodi akcije gubi svaku vrijednost i smisao.[1]
()

Oslobađanje i odlazak u ŠpanjolskuUredi

15. rujna 1972. je grupa militantnih hrvatskih emigranata, koju su činili Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Miroslav Prskalo, izveli otmicu putničkog zrakoplova u zračnoj luci Bulltofta. U zamjenu za puštanje talaca su tražili da se Barešić i njegovi sljedbenici puste na slobodu. Švedske vlasti su im odlučile ispuniti zahtjev, te je zrakoplov, nakon uzimanja goriva, odletio u Madrid u Španjolskoj, gdje je na vlasti još uvijek bio Francov režim, iz ideoloških razloga blizak sljedbenicima nekadašnjeg ustaškog pokreta.[3]

Usprkos toga, španjolske vlasti su otmičare zbog otmice osudile na kraće zatvorske kazne. Zajedno sa njima je bio pritvoren i Barešić, ali je oslobođen optužbe za otmicu i nakon 19 mjeseci pušten na slobodu. Iako je Švedska imala ugovor o izručenju sa Španjolskom, nikakav zahtjev nije poslan. Barešić je nakon toga stupio u kontakt s Rodneyem Elpidiom Acevedom, veleposlanikom Paragvaja u Španjolskoj, koji mu je uredio dokumente temeljem kojih je došao u njegovu zemlju.[3]

Život u ParagvajuUredi

Barešić je u Paragvaj došao u vrijeme kada je tom zemljom vladao predsjednik Alfredo Stroessner, desničar i fanatični antikomunist, čiji je diktatorski režim bio poznat po davanju sklonista radikalnim desničarima i bivšim nacistima kao što je zloglasni liječnik Josef Mengele. Po dolasku je dobio novi identitet i ime "Tony Šarić", te se priključio paragvajskim oružanim snagama gdje je dobio čin kapetana (satnika). Tamo se istakao kao karatist te služio kao instruktor borilačkih vještina.

Godine 1977. Barešić je dobio novi identitet, odnosno ime "Tony Favik" sa kojim je otišao u Washington gdje je služio kao vozač i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika Marija Lopeza Escobara. Tamo je postao umiješan u prometnu nesreću, a prilikom istrage se policiji pozvao na diplomatski imunitet. Američke vlasti su tada doznale njegov identitet, te je, kako bi izbjegao mogući skandal, povučen natrag u Paragvaj.

Nedugo potom je Barešić od američkih vlasti postao predmetom federalne istrage u kojoj su se članovi HNO u sumnjičili za reketarenje pripadnika hrvatske dijaspore, kojima se prijetilo smrću ukoliko ne budu slali novac u Paragvaj. Paragvajske vlasti su pristale da se Barešić, koji je bio među osumnjičenima, izruči u SAD. Iako su optužbe na kraju odbačene, Barešić nije oslobođen, nego je deportiran u Švedsku, gdje su ga ponovno uhitile švedske vlasti i poslale na izdržavanje kazne.

Godine 1985. su švedske vlasti Barešiću kaznu preinačile na 18 godina zatvora. Dvije godine kasnije su ga odlučile pustiti nakon odslužene polovice kazne. Barešić se vratio u Paragvaj gdje će provesti sljedećih nekoliko godina.[3]

Povratak u Hrvatsku i smrtUredi

Barešić se nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske i početka rata vratio u Hrvatsku pod imenom Božidar Smotalić i stavio na raspolaganje hrvatskim vlastima. Organizirao je vojnu formaciju sa kojom je namjeravao izvoditi gerilske operacije protiv snaga JNA i sampoproglašene SAO Krajine.

31. srpnja 1991. je ubijen u selu Miranje Donje kraj Benkovca. Njegovo truplo je 5. kolovoza bilo pronađeno od strane civila, a potom preuzeto od strane JNA koja ga je predala hrvatskoj policiji dva dana kasnije. Okolnosti njegove smrti nikada nisu bile razjašnjene. Pokopan je pod imenom "Ante Katić", a tek 26. lipnja 1992. je pod pravim imenom svečano pokopan na Mirogoju, dobivši počasni čin bojnika Hrvatske vojske.

Tijekom godina je Barešićeva smrt postala predmetom raznih tumačenja i brojnih teorija urote, najčešće vezanih uz to da je mučki likvidiran od strane bivših agenata jugoslavenskih službi sigurnosti koji su se u međuvremenu prešli na hrvatsku stranu, odnosno od strane bivših političkih emigranata koji su se bojali da će ih Barešić raskrinkati kao doušnike.

Po Barešiću je nazvano nekoliko ulica u hrvatskim gradovima, a na 25. obljetnicu pogibije mu je 2016. podignut spomenik u mjestu Drage kraj Pakoštane. Tome događaju su bili nazočni potpredsjednik HDZa i ministar kulture Zlatko Hasanbegović kao i ministar branitelja Tomo Medved, kao i general Ante Gotovina i još nekoliko istaknutih političara desne orijentacije. Crna Gora, iz koje potječe ubijeni veleposlanik Rolović, je zbog tog događaja Hrvatskoj poslala službeni diplomatski prosvjed. I Srbija je prosvjedovala: premijer Aleksandar Vučić je izjavio: "Kako je moguće da je terorist Barešić, koji je osuđen od demokratskih švedskih sudova, pretvoren u heroja?"[4]

8. 8. 2016., nepoznati počinioci su, ne bez doze ironije, ofarbali ruku statue crvenom bojom.[5]

IzvoriUredi

Vanjske vezeUredi