Masakr u Bijeljini
Masakr u Bijeljini odnosi se na ubijanje Bošnjaka u Bijeljini 1-2. aprila 1992. tokom rata u Bosni. Ubistva su počinili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde (SDG), paravojska iz Srbije i pod nominalnim zapovjedništvom JNA koja je bila potčinjena tadašnjem srpskom predsjedniku, Slobodanu Miloševiću, kao i paravojska poznata kao Mirkovi četnici.
| Masakr u Bijeljini | |
|---|---|
 Arkanovci u Bijeljini 1.4. 1992. | |
| Lokacija | Bijeljina, Bosna i Hercegovina |
| Koordinate | 44°45′N 19°13′E / 44.750°N 19.217°E |
| Datum | 1-2. IV 1992. |
| Meta | Bošnjaci |
| Mrtvih | 48-78 |
| Počinitelji | Srpska dobrovoljačka garda, Mirkovi četnici |
Krajem 1991. godine formirana je samoproglašena "Srpska autonomna oblast" (SAO) Semberija. 26.11.1991. u Tuzli je formiran Regionalni štab Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu. Ova organizacija je zapravo organizovana na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine mnogo ranije ali je masovno naoružavanje njenog vojnog krila “Zelene beretke” počelo već krajem 1990. i početkom 1991. godine. 31.3. izbio je oružani sukob kada su srpske paravojske upale u taj grad. Povod je bila provokacija koju je izveo lokalni musliman Alija Gušalić kada je pokušao da baci ručnu bombu na kafić “Srbija” u centru Bijeljine. 1.-2.4. Bijeljinu su preuzeli SDG i JNA uz malo otpora. 3.4.. I dalje ne postoje jasni podaci da li su se zločini dogodili i u kom obimu, te pod kojim okolnostima su ubijeni stradali. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) navodi da je barem 48 civila ubijeno tijekom tog napada na grad, ali za sada forenzički dokazi ne potvrđuju taj broj. Nakon egzekucija, uslijedilo je etničko čišćenje nesrpskih žitelja, svih pet džamija su uništene eksplozivom a uspostavljeno je devet zatočeničkih lokacija. Najveća je se nalazila u selu Batković, u kojoj su nesrpski muškarci sistematski mučeni, prisiljavani na prepis imovine na ime Vojkana Đurkovića, desne ruke Željka Ražnatović Arkana te nerijetko nakon toga ubijani. Tek dolasci saradnika Crvenog Krsta su bili spas za mnoge zatočenike. Opština Janja pored Bijeljine je tokom cijelog rata zadržala dominantno muslimansko stanovništvo.
Srbijansko tužiteljstvo je uhitilo nekoliko pripadnika SDG-a. Uprkos tome što je srpsko tužilaštvo olako donosilo presude optuženim Srbima, u slučaju Bijeljine nikome nije presuđeno. Nekoliko političara Republike Srpske (RS) je osuđeno u Haškom tribunalu zbog deportacija i prisilnog raseljavanja civila iz grada [1][2] te Radovan Karadžić, bivši predsjednik RS-a. trenutno, 2022., manje od 2.700 od preko 30.000 Bošnjaka koji su živjeli u Bijeljini prije rata je ostalo u gradu. 1.4. se trenutno slavi kao dan oslobođenja Bijeljine u tom gradu a jedna ulica je nazvana u čast SDG-a.
Uvod uredi
Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Bijeljina imala je oko 97.000 stanovnika, od kojih su 59% bili Srbi, 31% Bošnjaci dok je ostalih 10% pripadalo drugim narodnostima. Sam grad imao je 37.200 stanovnika, od kojih su većina bili Bošnjaci.[3]
Postojale su napetosti u Bijeljini prije izbijanja rata.[4] 1990. i 1991., Srbi u Hrvatskoj i Bosni su proglasili nekoliko "Srpskih autonomnih oblasti".[5][6] Već tijekom jeseni 1990., JNA je počela naoružavati Srbe te ih organizirati u oružane skupine. Do 1.3. 1991., JNA je raspodijelila oko 51.900 vatrenih oružja srpskoj paravojsci te 23.298 vatrenih oružja Srpskoj demokratskoj stranci (SDS).[7] Tijekom rujna 1991., Bijeljinu je SDS proglasio glavnim gradom "SAO Sjeverne Bosne", koja je kasnije preimenovana u "SAO Semberiju" te "SAO Semberija i Majevica".[8] Kao odgovor, mjesni Bošnjaci osnovali su Patriotsku ligu.[4]
9.1. 1992., skupština SDS-a proglasila je "Srpsku Republiku BiH" a Radovan Karadžić, njen budući predsjednik, je objavio da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji".[9] Dva mjeseca kasnije, održan je referendum o nezavisnosti BiH te je prošao zbog podrške Bošnjaka i Hrvata, ali su ga uglavnom bojkotirali Srbi.[4] Bojkot je ohrabrio SDS koji je tvrdio da bi nezavisnost dovela do toga da "Srbi postanu manjina u islamskoj državi".[9] Počeli su se javljati incidenti diljem BiH.[4]
Bijeljina se katkad navodi kao "prva općina koju su preuzeli bosanski Srbi 1992."[10] Bila je strateški značajna zbog lokacije koja je omogućavala lagan prolaz vojnog osoblja, oružja i zaliha u Posavinu i Bosansku Krajinu gdje su bile druge srpske paravojske.[11]
Napad na Bijeljinu uredi
Željko Ražnatović ("Arkan"), vođa Srpske dobrovoljačke garde (SDG), navodno je proveo mjesec dana u Bijeljini razvijajući plan prije napada.[12] 30.3. 1992., Blagoje Adžić, bivši načelnik Generalštaba JNA, je izjavio da je "armija spremna štititi Srbe od otvorene agresije".[13] Borbe u Bijeljini započele su 31.3. Oko 1.000[12][14] članova SDG-a i Mirkovi četnici,[15] paravojna organizacija koju je vodio Mirko Blagojević, su uključeni u zauzimanje važnih lokacija.[10]
1.-2.4. 1992., grad je okružila JNA sa tenkovima i drugim vozilima.[10] Zbog slabog otpora,[16] SDG, pod zapovjedništvom JNA,[17] je brzo stavila Bijeljinu pod svoju vlast.[10] SDG je bila izravno podčinjena srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću te se javljala samo njemu.[18] Pantere, koje je vodio Ljubiša Savić ("Mauzer"), je također sudjelovala ili stigla ubrzo u grad.[19] Oni su terorizirali mjesne Bošnjake, te su se dogodila "ubojstva, silovanja, kućne pretrage i pljačke".[20] Predsjednik BiH Alija Izetbegović je osudio JNA te ih upozorio da zaustave teror SDG-a.[17] Situaciju u Bijeljini istražili su stručnjaci odbora ujedinjenih naroda:[21]
Prvo, paravojne jedinice bosanskih Srba, često uz pomoć JNA, bi preuzeli kontrolu nad nekim područjem. U mnogo slučajeva, srpskim bi stanovnicima objavljeno da napuste područje prije početka nasilja. Domovi nesrba bili su meta uništenja kulturnih i religioznih spomenika, osobito crkve i džamije. Drugo, područje spadne pod kontrolu paravojske koja terorizira nesrpske stanovnike nasumičnim smaknućima, silovanjima i pljačkanjem. Treće, zauzeto područje se potom preda administraciji mjesnih srpskih vlasti, često uz suradnju sa paravojskom. Tijekom ove faze, nesrpski stanovnici bivaju uhićeni, prebijeni, katkad poslani u logore gdje se događaju daljnja maltretiranja, poput masovnog ubojstva. Nesrbi često dobivaju otkaz a imovina im je zaplijenjena. Mnogi su prisiljeni potpisati dokument u kojem se odriču domova prije nego bivaju deportiranu u drugu zemlju.
Točan broj ubijenih prilikom preuzimanja grada je nepoznat.[22] Neki izvori spominju nekoliko desetaka.[22][17][13] Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) navodi da je barem 48 civila ubijeno, od toga su 45 bili nesrbi.[23] Civili su bili "politički vođe, biznismeni i drugi značajni Bošnjaci",[22] a među njima su bili i žene i djeca.[23] Nekoliko Srba koji su htjeli zaustaviti masakr je također smaknuto.[24] Žrtve su upucane "u grudni koš, usta, leđa ili glavu iz blizine".[23] Očevici smaknuća bili su i stranci, među njima i novinar Ron Haviv, kojeg je Arkan osobno pozvao da snimi fotografije. Jedna takva slika pokazuje vojnika SDG kako udara umiruću ženu na podu - nakon što je objavljena širom svijeta, Arkan je raspisao tjeralicu za Haviva.[25][26]
Radio Beograd je izvijestio da je Bijeljina "oslobođena" uz pomoć SDG-a Semberije i Majevice, u suradnji sa srpskim dobrovoljcima, Arkanovim ljudima i srpskim 'radikalima'".[12]
Posjeta zvaničnika BiH uredi
Delegacija visokih zvaničnika vlasti BiH je posjetila Bijeljinu 4. aprila. Među delegatima su bili Biljana Plavšić, Fikret Abdić, Jerko Doko te general JNA Dobrašin Praščević.[27]. 4.4. SDG se smjestila u prostorijama SDS-a. Tamo su bili i Beli orlovi i mjesna Teritorijalna odbrana (OT).[23] Srpske zastave izvješene su iznad dvije džamije.[28] Uspostavljeni su kontrolni puktovi i blokade ceste a novinarima i europskim promatračima zabranjen je ulaz u grad. Delegacija je posjetila krizni štab i vojne kasarne gdje su saznali o situaciji u gradu.[23] Arkan je poveo na obilazak grada tijekom kojeg ga je srpski novinar, koji je prošao pokraj blokada ceste, upozorio: "Nikada ti neće oprostiti šta si učinio Muslimanima u Bijeljini. Historija će ti suditi".[27]
Tokom posjete, Plavšić je zatražila od Arkana prenos kontrole Bijeljine JNA, ali je on odbio uz obrazloženje da još ima "nedovršenog posla" te da mora napasti i Bosanski Brod. Ona mu je čestitala zbog dobrog posla oko zaštite mjesnih Srba od bošnjačke prijetnje. Plavšić je potom poljubila Arkana u javnosti.[27] Tu se pojavila neslavna snimka u kojoj Plavšić prekoračuje preko leša Bošnjaka tijekom poljupca, tj. pozdrava sa Arkanom.[29][30] Kasnije je izjavila da je Bijeljina "slobodan grad".[27] Abdić je primjetio: "Bijeljina je skoro prazna, sreo sam mjesne predstavnike, rekli su mi što se dogodilo, ali nije više bilo nijednog Bošnjaka, pa stoga nismo mogli razgovarati o cjelokupnom problemu. Bošnjaci nam nisu odgovorili. Bilo ih je previše strah da izađu van, a pogotovo su se bojali pričati o tome što se dogodilo."[31] General Sava Janković, zapovjednik 17. korpusa JNA, je izjavio:[32]
Situacija na tom području je vrlo složena. Bijeljinu kontroliraju SDS i Arkanovi ljudi, koji čak niti ne dozvoljavaju našim anti-tenkovskim jedinicama prići određenim dijelovima grada. Ima oko 3.000 izbjeglica u kasarnama u Patkovačama. Tim predsjedništva BiH koji vodi Fikret Abdić, Biljana Plavšić i zapovjednik 17. korpusa JNA, su u Bijeljini od 12:00 sati.
Predvidio je i urušavanje cijele sigurnosne i političke situacije, kao i prijetnju među-etničkog sukoba širom Posavine i Semberije.[32] Istog dana, član Predsjedništva BiH Ejup Ganić i hrvatski predstavnici koalicijske vlade su preklinjali Izetbegović da mobilizira TO Bosne.[33] 4.4., Izetbegović je mobilizirao TO a 8.4. objavio "stanje opasnosti od rata".[34]
Etničko čišćenje, uništavanje religioznih spomenika i uhićenja uredi
SDG je ostao u Bijeljini do svibnja 1992.[27] MKSJ navodi da su srpske snage ubile najmanje 52 osoba, većinom Bošnjaka, u toj općini od 1.4. do 1.9. 1992.[35] 23.9. 1992., SDG je predao kontrolu Bijeljine SDS-u.[12] Masovno etničko čišćenje je usljedilo a uspostavljeno je devet logora za zarobljenike.[35] Svih sedam džamija u gradu je uništeno[36] a drveća su posađena tamo gdje su prije bile.[12] Počela je i "organizirana kampanja" izbacivanja Bošnjaka iz Bijeljine.[37] Osnovano je i povjerenstvo za "razmjenu stanovništva" koju je vodio Vojkan Đurković, major SDG-a,[38] a uključivalo je Mauzerove Pantere.[39] Đurković je tvrdio da su Bošnjaci otišli dobrovoljno, te da je Bijeljina dio "svete srpske zemlje".[12]
Protjerivanja su trajala sve do 1994.,[40] a tijekom ljeta započet je "sistematski program" sa ciljem "izbacivanja preostalih Bošnjaka i dobivanja imovine i novaca od njih".[41]
Suđenja za ratne zločine uredi
Mjesni sudovi nisu izdali nijednu optužnicu za ratne zločine u Bijeljini. Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Bijeljini, kritizirao je "letargično" i "neprihvatljivo ponašanje" sudstva Republike Srpske.[42] Osobe koje se smatraju da su počinili ratne zločine a nisu optuženi su:
- Mirko Blagojević[15][43]
- Vojkan Đurković, za kojeg se sumnja da je bio umiješan u protjerivanje Bošnjaka.[15] Uhićen je 2005., ali je oslobođen za mjesec dana.[44]
- Jovan Aćimović, osumnjičen za protjerivanje Bošnjaka iz grada.[15]
2010., Tužiteljstvo Srbije je istraživalo Borislava Pelevića, bivšeg člana SDG-a. Istraga je obustavljena zbog manjka dokaza.[45] 2012. priveden je Srđan Golubović u Beogradu a optužnica je brojala imena 78 žrtava. Ostali članovi SDG-a nisu mogli biti identificirani jer su nosili maske.[45]
1997., MKSJ je tajno izdao optužnicu za Arkana, ali ne i za zločine u Bijeljini.[46] Arkan je ubijen 2000.[47] Plavšić i Momčilo Krajišnik su proglašeni krivima za zločin protiv čovječnosti zbog sudjelovanja u "progonu na političkoj, rasnoj ili religioznoj osnovi" kroz deportacije i prisilno raseljavanje po Bijeljini i drugim dijelovima BiH. Plavšić je dobila 11 godina zatvora, a Krajišnik 20.[1][2] Karadžić, bivši predsjednik RS-a, je osuđen na 40 godina zatvora. [48][49]
Posljedice uredi
Istraživačko dokumentacioni centar u Sarajevu je izbrojao ukupno 1.040 poginulih ili nestalih u ratnim akcijama u općini Bijeljine od 1992. do 1995. [42] 2000., manje od 2.700 osoba od preko 30.000 Bošnjaka koje je živjelo u Bijeljini prije rata je ostalo živjeti na tom području. Mnogi su naišli na poteškoće prilikom povratka domovima, naišli na diskriminaciju policije, nisu mogli dobiti lične karte ili spojiti telefonske linije. Mjesne ovlasti zabranile su izgradnju džamije te, nakratko, i mjesto za okupljanje osoba muslimanske religije. Sudjelovanje Bošnjaka u miliciji i administraciji je blokirano.[50]
1.4. se slavi kao dan oslobođenja Bijeljine.[51] Ulica u gradu dobila je i ime po Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. [52]
Bilješke uredi
- ↑ 1,0 1,1 ICTY & Momčilo Krajišnik CIS: str. 1
- ↑ 2,0 2,1 ICTY & Biljana Plavšić CIS: str. 1
- ↑ HRW & May 2000: str. 11
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 HRW & May 2000: str. 12
- ↑ Lukic & Lynch 1996: str. 203
- ↑ Bugajski 1995: str. 15
- ↑ Ramet 2006: str. 414
- ↑ Thomas 2006: str. 9
- ↑ 9,0 9,1 Toal & Dahlman 2011: str. 110
- ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 ICTY & 27 September 2006: str. 113
- ↑ HRW & May 2000: str. 15
- ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 UNSC & 28 December 1994
- ↑ 13,0 13,1 Goldstein 1999: str. 242
- ↑ Toal & Dahlman 2011: str. 113
- ↑ 15,0 15,1 15,2 15,3 ICG & 2 November 2000: str. 10–13
- ↑ AI & 21 December 1994: str. 5
- ↑ 17,0 17,1 17,2 Magaš & Žanić 2001: str. 182
- ↑ Ramet 2006: str. 427
- ↑ HRW & May 2000: str. 11–12
- ↑ ICTY & 27 September 2006: str. 117
- ↑ HRW & May 2000: str. 16
- ↑ 22,0 22,1 22,2 HRW & May 2000: str. 14
- ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3 23,4 ICTY & 27 September 2006: str. 114
- ↑ Weitz 2003: str. 215
- ↑ BBC & 24 May 2001
- ↑ Kifner & 24 January 2001
- ↑ 27,0 27,1 27,2 27,3 27,4 ICTY & 27 September 2006: str. 115
- ↑ ICTY & 27 September 2006: str. 113–114
- ↑ BBC & 27 February 2003
- ↑ Subotić 2012: str. 42
- ↑ Silber & Little 1997: str. 225
- ↑ 32,0 32,1 ICTY & 27 September 2006: str. 329–330
- ↑ Kumar 1999: str. 40
- ↑ Calic 2012: str. 125
- ↑ 35,0 35,1 ICTY & 27 September 2006: str. 117–118
- ↑ HRW & May 2000: str. 4
- ↑ Sudetic & 18 July 1994
- ↑ HRW & May 2000: str. 28
- ↑ AI & 21 December 1994: str. 6–7
- ↑ Sudetic & 18 July 1994; Sudetic & 3 September 1994; Sudetic & 5 September 1994; Sudetic & 20 September 1994; Sudetic & 30 August 1994
- ↑ AI & 21 December 1994: str. 3
- ↑ 42,0 42,1 Husejnovic & 8 November 2008
- ↑ Little & 17 September 2008
- ↑ B92 & 27 October 2011
- ↑ 45,0 45,1 Ristic & 2 October 2012
- ↑ ICTY & 23 September 1997
- ↑ Erlanger & 16 January 2000
- ↑ Irwin & 22 March 2013
- ↑ ICTY & Radovan Karadžić CIS: str. 1
- ↑ HRW & May 2000: str. 37
- ↑ Dnevni Avaz & 2 April 2012
- ↑ Pazarac & 8 August 2010
Reference uredi
- Knjige i žurnali
- Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. 1. Washington: Office of Russian and European Analysis, Central Intelligence Agency. 2002.
- Bugajski, Janusz (1995). Ethnic Politics in Eastern Europe: A Guide to Nationality Policies, Organizations and Parties. Armonk: M. E. Sharpe. ISBN 978-1-56324-283-0.
- Calic, Marie–Janine (2012). „Ethnic Cleansing and War Crimes, 1991–1995”. u: Ingrao, Charles; Emmert, Thomas A.. Confronting the Yugoslav Controversies: A Scholars' Initiative (2nd izd.). West Lafayette: Purdue University Press. str. 109–127. ISBN 978-1-55753-617-4.
- Goldstein, Ivo (1999). Croatia: A History. London: C. Hurst & Co.. ISBN 978-1-85065-525-1.
- Gow, James (2003). The Serbian Project and its Adversaries: A Strategy of War Crimes. London: C. Hurst & Co.. ISBN 978-1-85065-646-3.
- Kumar, Radha (1999). Divide and Fall?: Bosnia in the Annals of Partition. London and New York: Verso. ISBN 978-1-85984-183-9.
- Lukic, Rénéo; Lynch, Allen (1996). Europe From the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-829200-5.
- Magaš, Branka; Žanić, Ivo (2001). The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina 1991–1995. London: Frank Cass. ISBN 978-0-7146-8201-3.
- Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.
- Silber, Laura; Little, Allan (1997). Yugoslavia: Death of a Nation. New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-026263-6.
- Subotić, Jelena (2012). The Cruelty of False Remorse: Biljana Plavšić at the Hague. 36. BRILL. str. 39–59. DOI:10.1163/187633312X617011. ISSN 0094-4467.
- Thomas, Nigel (2006). The Yugoslav Wars (2): Bosnia, Kosovo, and Macedonia, 1992–2001. New York: Osprey Publishing. ISBN 978-1-84176-964-6.[mrtav link]
- Toal, Gerard; Dahlman, Carl T. (2011). Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-973036-0.
- Weitz, Eric D. (2003). A Century of Genocide: Utopias of Race and Nation. Princeton: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-00913-1.
- Novinski izvještaji
- „Biljana Plavsic: Serbian Iron Lady”. BBC News. 27 February 2003.
- Erlanger, Steve (16 January 2000). „Suspect in Serbian War Crimes Murdered by Masked Gunmen”. New York Times.
- Gallivan, Rory (30 January 2009). „Witness Says Bosniaks Killed Before War Began”. Institute for War & Peace Reporting.
- Husejnovic, Merima (8 November 2008). „Bijeljina's Strange Silence Over War Crimes”. Balkan Investigative Reporting Network.
- Rachel, Irwin (22 March 2013). „Karadzic Witness Pressed on Serb "Tigers"”. Institute for War & Peace Reporting. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-30. Pristupljeno 2013-07-22.
- Kifner, John (24 January 2001). „A Pictorial Guide to Hell; Stark Images Trace the Balkans' Descent and a Photographer's Determination”. New York Times.
- „Ko uzima deo Cecine kuće?”. B92. 27 October 2011.
- Little, Allan (17 September 2008). „Karadzic's broken Bosnia remains”. BBC News.
- Pazarac, Sadik (8 August 2010). „Kako su se mijenjali nazivi ulica u Bijeljini” (Serbo-Croatian). Radio Slobodna Evropa / Radio Liberty.
- Ristic, Marija (2 October 2012). „Belgrade DJ Investigated For War Crimes”. Balkan Insight.
- „Sjećanje na početak aprila 1992. godine: Bijeljina slavi zločine”. Dnevni Avaz. 2 April 2012.[mrtav link]
- Sudetic, Chuck (18 July 1994). „More 'Ethnic Cleansing' by Serbs Is Reported in Bosnia”. New York Times.
- Sudetic, Chuck (3 September 1994). „Serb Gang Expels 566 Muslims From Their Homes in Bosnia”. New York Times.
- Sudetic, Chuck (5 September 1994). „Serbs Drive 800 More Muslims From Homes”. New York Times.
- Sudetic, Chuck (20 September 1994). „Serbs Step Up Violence Against Bosnian Muslim Civilians”. New York Times.
- Sudetic, Chuck (30 August 1994). „Bosnian Serbs Force More Than 2,000 Muslims to Leave Their Homes”. New York Times.
- „Witness to Balkans bloodshed”. BBC. 24 May 2001.
- Međunarodni, vladini i nevladini izvori
- „Biljana Plavšić – Case Information Sheet”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. IT-00-39 & 40/1.
- „Bosnia-Herzegovina: Living for the Day – Forced Expulsions from Bijeljina and Janja”. Amnesty International. 21 December 1994. EUR 63/022/1994.[mrtav link]
- „Final Report of the United Nations Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780 (1992)”. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. 28 December 1994. S/1994/674/Add.2. Arhivirano iz originala na datum 2011-03-19. Pristupljeno 2013-07-22.
- „Momčilo Krajišnik – Case Information Sheet”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. IT-00-39.
- „Prosecutor v. Momčilo Krajišnik (Trial Judgment)”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 27 September 2006. IT-00-39-T.
- „Prosecutor v. Željko Ražnatović (Initial Indictment)”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 23 September 1997. IT-97-27.
- „Radovan Karadžić – Case Information Sheet”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. IT-95-5/18.
- „Unfinished Business: Return of Displaced Persons and Other Human Rights Issues in Bijeljina”. Human Rights Watch. May 2000.
- „War Criminals in Bosnia’s Republika Srpska: Who Are the People in Your Neighbourhood?”. International Crisis Group. 2 November 2000. Arhivirano iz originala na datum 2014-06-26. Pristupljeno 2013-07-22.
Vanjske poveznice uredi
- „Bijeljina: 20 godina poslije”. Bosnia and Hercegovina: Twenty Years Later. Institute for War and Peace Reporting. 2012.
- „Oblaci nad Bijeljinom”. Bosnia and Hercegovina: Twenty Years Later. Institute for War and Peace Reporting. 2012.
- Hadzic, Hasan (2003). „Bijeljina: Bastilja Apartheida”. Boania Report (Bosnian Institute) (32-34). Arhivirano iz originala na datum 2015-09-23. Pristupljeno 2013-07-22.
- Haviv, Ron. „Spriječavanje genocida - Galerija - Svjedočenje očevidaca – Ron Haviv”. United States Holocaust Memorial Museum. Arhivirano iz originala na datum 2010-09-24. Pristupljeno 2013-07-22.
- „Intervju sa Ronom Havivom”. E-Novine.