Otvori glavni meni

Masakr u Bijeljini odnosi se na ubijanje Bošnjaka i drugih nesrba u Bijeljini 1.–2.4. 1992. tijekom rata u Bosni. Ubojstva su počinili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde (SDG), paravojska Srbije i pod nominalnim zapovjedništvom JNA koja je bila podčinjena srbijanskom predsjedniku, Slobodanu Miloševiću, kao i paravojska poznata kao Mirkovi četnici.

Masakr u Bijeljini

Arkanovci u Bijeljini 1.4. 1992.
Lokacija Bijeljina, Bosna i Hercegovina
Koordinate Koordinate: 44°45′N 19°13′E / 44.750°N 19.217°E / 44.750; 19.217
Datum 1.-2. IV. 1992.
Meta Bošnjaci i drugi nesrbi
Mrtvih 48-78
Počinitelji Srpska dobrovoljačka garda, Mirkovi četnici

Još tijekom jeseni 1991., Bijeljinu su zahtijevali vođe Srba Bosne i Hercegovine kako bi ta općina bila dio "Srpske autonomne oblasti" (SAO). Nakon što je tijekom proljeća 1992. prošao referendum o nezavisnosti Bosne, osnovana je slabo organizirana mjesna bošnjačka Patriotska liga kao odgovor na težnje SDS-a da Bijeljina postane dio SAO. 31.3. izbio je oružani sukob kada su srpske paravojske upale u taj grad. 1.-2.4. Bijeljinu su preuzeli SDG i JNA uz malo otpora te su uslijedila "ubojstva, silovanja, pretrage po kućama i pljačkanje". 3.4., leševi žrtava uklonjeni su zbog nadolazeće delegacije bosanske vlade koja je trebala istražiti što se dogodilo. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) navodi da je barem 48 civila ubijeno tijekom tog napada na grad. Nakon egzekucija, uslijedilo je etničko čišćenje nesrpskih žitelja, neke džamije su uništene a uspostavljeno je devet zatočeničkih lokacija.

Srbijansko tužiteljstvo uhitilo nekoliko pripadnika SDG-a. Nekoliko političara Republike Srpske (RS) je osuđeno zbog deportacija i prisilnog raseljavanja civila iz grada [1][2] dok je Radovan Karadžić, bivši predsjednik RS-a, trenutno na sudu. 2002., manje od 2.700 od preko 30.000 Bošnjaka koji su živjeli u Bijeljini prije rata je ostalo u gradu. 1.4. se trenutno slavi kao dan oslobođenja Bijeljine u tom gradu a jedna ulica je nazvana u čast SDG-a.

Sadržaj/Садржај

UvodUredi / Уреди

 
Bijeljina na karti Bosne i Hercegovine.

Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Bijeljina imala je oko 97.000 stanovnika, od kojih su 59% bili Srbi, 31% Bošnjaci dok je ostalih 10% pripadalo drugim narodnostima. Sam grad imao je 37.200 stanovnika, od kojih su većina bili Bošnjaci.[3]

Postojale su napetosti u Bijeljini prije izbijanja rata.[4] 1990. i 1991., Srbi u Hrvatskoj i Bosni su proglasili nekoliko "Srpskih autonomnih oblasti".[5][6] Već tijekom jeseni 1990., JNA je počela naoružavati Srbe te ih organizirati u oružane skupine. Do 1.3. 1991., JNA je raspodijelila oko 51.900 vatrenih oružja srpskoj paravojsci te 23.298 vatrenih oružja Srpskoj demokratskoj stranci (SDS).[7] Tijekom rujna 1991., Bijeljinu je SDS proglasio glavnim gradom "SAO Sjeverne Bosne", koja je kasnije preimenovana u "SAO Semberiju" te "SAO Semberija i Majevica".[8] Kao odgovor, mjesni Bošnjaci osnovali su Patriotsku ligu.[4]

9.1. 1992., skupština SDS-a proglasila je "Srpsku Republiku BiH" a Radovan Karadžić, njen budući predsjednik, je objavio da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji".[9] Dva mjeseca kasnije, održan je referendum o nezavisnosti BiH te je prošao zbog podrške Bošnjaka i Hrvata, ali su ga uglavnom bojkotirali Srbi.[4] Bojkot je ohrabrio SDS koji je tvrdio da bi nezavisnost dovela do toga da "Srbi postanu manjina u islamskoj državi".[9] Počeli su se javljati incidenti diljem BiH.[4]

Bijeljina se katkad navodi kao "prva općina koju su preuzeli bosanski Srbi 1992."[10] Bila je strateški značajna zbog lokacije koja je omogućavala lagan prolaz vojnog osoblja, oružja i zaliha u Posavinu i Bosansku Krajinu gdje su bile druge srpske paravojske.[11]

Napad na BijeljinuUredi / Уреди

Željko Ražnatović ("Arkan"), vođa Srpske dobrovoljačke garde (SDG), navodno je proveo mjesec dana u Bijeljini razvijajući plan prije napada.[12] 30.3. 1992., Blagoje Adžić, bivši načelnik Generalštaba JNA, je izjavio da je "armija spremna štititi Srbe od otvorene agresije".[13] Borbe u Bijeljini započele su 31.3. Oko 1.000[12][14] članova SDG-a i Mirkovi četnici,[15] paravojna organizacija koju je vodio Mirko Blagojević, su uključeni u zauzimanje važnih lokacija.[10]

1.-2.4. 1992., grad je okružila JNA sa tenkovima i drugim vozilima.[10] Zbog slabog otpora,[16] SDG, pod zapovjedništvom JNA,[17] je brzo stavila Bijeljinu pod svoju vlast.[10] SDG je bila izravno podčinjena srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću te se javljala samo njemu.[18] Pantere, koje je vodio Ljubiša Savić ("Mauzer"), je također sudjelovala ili stigla ubrzo u grad.[19] Oni su terorizirali mjesne Bošnjake, te su se dogodila "ubojstva, silovanja, kućne pretrage i pljačke".[20] Predsjednik BiH Alija Izetbegović je osudio JNA te ih upozorio da zaustave teror SDG-a.[17] Situaciju u Bijeljini istražili su stručnjaci odbora ujedinjenih naroda:[21]

Prvo, paravojne jedinice bosanskih Srba, često uz pomoć JNA, bi preuzeli kontrolu nad nekim područjem. U mnogo slučajeva, srpskim bi stanovnicima objavljeno da napuste područje prije početka nasilja. Domovi nesrba bili su meta uništenja kulturnih i religioznih spomenika, osobito crkve i džamije. Drugo, područje spadne pod kontrolu paravojske koja terorizira nesrpske stanovnike nasumičnim smaknućima, silovanjima i pljačkanjem. Treće, zauzeto područje se potom preda administraciji mjesnih srpskih vlasti, često uz suradnju sa paravojskom. Tijekom ove faze, nesrpski stanovnici bivaju uhićeni, prebijeni, katkad poslani u logore gdje se događaju daljnja maltretiranja, poput masovnog ubojstva. Nesrbi često dobivaju otkaz a imovina im je zaplijenjena. Mnogi su prisiljeni potpisati dokument u kojem se odriču domova prije nego bivaju deportiranu u drugu zemlju.

Točan broj ubijenih prilikom preuzimanja grada je nepoznat.[22] Neki izvori spominju nekoliko desetaka.[22][17][13] Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) navodi da je barem 48 civila ubijeno, od toga su 45 bili nesrbi.[23] Civili su bili "politički vođe, biznismeni i drugi značajni Bošnjaci",[22] a među njima su bili i žene i djeca.[23] Nekoliko Srba koji su htjeli zaustaviti masakr je također smaknuto.[24] Žrtve su upucane "u grudni koš, usta, leđa ili glavu iz blizine".[23] Očevici smaknuća bili su i stranci, među njima i novinar Ron Haviv, kojeg je Arkan osobno pozvao da snimi fotografije. Jedna takva slika pokazuje vojnika SDG kako udara umiruću ženu na podu - nakon što je objavljena širom svijeta, Arkan je raspisao tjeralicu za Haviva.[25][26]

Radio Beograd je izvijestio da je Bijeljina "oslobođena" uz pomoć SDG-a Semberije i Majevice, u suradnji sa srpskim dobrovoljcima, Arkanovim ljudima i srpskim 'radikalima'".[12]

Istraživanje bosanske delegacije i odjekUredi / Уреди

3.4., leševi su uklonjeni sa ulica zbog nadolazeće posjete službenika vlade BiH. Među delegatima bila je i Biljana Plavšić, Fikret Abdić, Jerko Doko te general JNA Dobrašin Praščević.[27] Poslao ih je Izetbegović kako bi istražili zločine.[28] 4.4., SDG se smjestila u prostorijama SDS-a. Tamo su bili i Beli orlovi i mjesna Teritorijalna odbrana (OT).[23] Srpske zastave izvješene su iznad dvije džamije.[29] Uspostavljeni su kontrolni puktovi i blokade ceste a novinarima i europskim promatračima zabranjen je ulaz u grad. Delegacija je posjetila krizni štab i vojne kasarne gdje su saznali o situaciji u gradu.[23] Arkan je poveo na obilazak grada tijekom kojeg ga je srpski novinar, koji je prošao pokraj blokada ceste, upozorio: "Nikada ti neće oprostiti šta si učinio Muslimanima u Bijeljini. Historija će ti suditi".[27]

Tokom posjete, Plavšić je zatražila od Arkan prijenos kontrole Bijeljine JNA, ali je on odbio uz obrazloženje da još ima "nedovršenog posla" te da mora napasti i Bosanski Brod. Ona mu je čestitala zbog dobrog posla oko zaštite mjesnih Srba od bošnjačke prijetnje. Plavšić je potom poljubila Arkana u javnosti.[27] Tu se pojavila neslavna snimka u kojoj Plavšić prekoračuje preko leša Bošnjaka tijekom poljubca.[30][31] Kasnije je izjavila da je Bijeljina "slobodan grad".[27] Abdić je primjetio: "Bijeljina je skoro prazna, sreo sam mjesne predstavnike, rekli su mi što se dogodilo, ali nije više bilo nijednog Bošnjaka, pa stoga nismo mogli razgovarati o cjelokupnom problemu. Bošnjaci nam nisu odgovorili. Bilo ih je previše strah da izađu van, a pogotovo su se bojali pričati o tome što se dogodilo."[28] General Sava Janković, zapovjednik 17. korpusa JNA, je izjavio:[32]

Situacija na tom području je vrlo složena. Bijeljinu kontroliraju SDS i Arkanovi ljudi, koji čak niti ne dozvoljavaju našim anti-tenkovskim jedinicama prići određenim dijelovima grada. Ima oko 3.000 izbjeglica u kasarnama u Patkovačama. Tim predsjedništva BiH koji vodi Fikret Abdić, Biljana Plavšić i zapovjednik 17. korpusa JNA, su u Bijeljini od 12:00 sati.

Predvidio je i urušavanje cijele sigurnosne i političke situacije, kao i prijetnju među-etničkog sukoba širom Posavine i Semberije.[32] Istog dana, ministar obrane BiH Ejup Ganić i hrvatski predstavnici koalicijske vlade su preklinjali Izetbegović da mobilizira TO Bosne.[33] 4.4., Izetbegović je mobilizirao TO a 8.4. objavio "stanje opasnosti od rata".[34]

Etničko čišćenje, uništavanje religioznih spomenika i uhićenjaUredi / Уреди

SDG je ostao u Bijeljini do svibnja 1992.[27] MKSJ navodi da su srpske snage ubile najmanje 52 osoba, većinom Bošnjaka, u toj općini od 1.4. do 1.9. 1992.[35] 23.9. 1992., SDG je predao kontrolu Bijeljine SDS-u.[12] Masovno etničko čišćenje je usljedilo a uspostavljeno je devet logora za zarobljenike.[35] Svih sedam džamija u gradu je uništeno[36] a drveća su posađena tamo gdje su prije bile.[12] Počela je i "organizirana kampanja" izbacivanja Bošnjaka iz Bijeljinje.[37] Osnovano je i povjerenstvo za "razmjenu stanovništva" koju je vodio Vojkan Đurković, major SDG-a,[38] a uključivalo je Mauzerove Pantere.[39] Đurković je tvrdio da su Bošnjaci otišli dobrovoljno, te da je Bijeljina dio "svete srpske zemlje".[12]

Protjerivanja su trajala sve do 1994.,[40] a tijekom ljeta započet je "sistematski program" sa ciljem "izbacivanja preostalih Bošnjaka i dobivanja imovine i novaca od njih".[41]

Suđenja za ratne zločineUredi / Уреди

"Živimo sa bivšim kriminalcima, vidimo ih svaki dan na ulicama."

Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Bijeljini[42]

Mjesni sudovi nisu izdali nijednu optužnicu za ratne zločine u Bijeljini. Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Bijeljini, kritizirao je "letargično" i "neprihvatljivo ponašanje" sudstva Republike Srpske.[43] Osobe koje se smatraju da su počinili ratne zločine a nisu optuženi su:

  • Mirko Blagojević[15][42]
  • Vojkan Đurković, za kojeg se sumnja da je bio umiješan u protjerivanje Bošnjaka.[15] Uhićen je 2005., ali je oslobođen za mjesec dana.[44]
  • Jovan Aćimović, osumnjičen za protjerivanje Bošnjaka iz grada.[15]

2010., Tužiteljstvo Srbije je istraživalo Borislava Pelevića, bivšeg člana SDG-a. Istraga je obustavljena zbog manjka dokaza.[45] 2012. priveden je Srđan Golubović u Beogradu a optužnica je brojala imena 78 žrtava. Ostali članovi SDG-a nisu mogli biti identificirani jer su nosili maske.[45]

1997., MKSJ je tajno izdao optužnicu za Arkana, ali ne i za zločine u Bijeljini.[46] Arkan je ubijen 2000.[47] Plavšić i Momčilo Krajišnik su proglašeni krivima za zločin protiv čovječnosti zbog sudjelovanja u "progonu na političkoj, rasnoj ili religioznoj osnovi" kroz deportacije i prisilno raseljavanje po Bijeljini i drugim dijelovima BiH. Plavšić je dobila 11 godina zatvora, a Krajišnik 20.[1][2] Karadžić, bivši predsjednik RS-a, je osuđen na 40 godina zatvora. [48][49]

PosljediceUredi / Уреди

Istraživačko dokumentacioni centar u Sarajevu je izbrojao ukupno 1.040 poginulih ili nestalih u ratnim akcijama u općini Bijeljine od 1992. do 1995. [43] 2000., manje od 2.700 osoba od preko 30.000 Bošnjaka koje je živjelo u Bijeljini prije rata je ostalo živjeti na tom području. Mnogi su naišli na poteškoće prilikom povratka domovima, naišli na diskriminaciju policije, nisu mogli dobiti lične karte ili spojiti telefonske linije. Mjesne ovlasti zabranile su izgradnju džamije te, nakratko, i mjesto za okupljanje osoba muslimanske religije. Sudjelovanje Bošnjaka u miliciji i administraciji je blokirano.[50]

1.4. se slavi kao dan oslobođenja Bijeljine.[51] Ulica u gradu dobila je i ime po Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. [52]

BilješkeUredi / Уреди

  1. 1,0 1,1 ICTY Momčilo Krajišnik CIS, str. 1.
  2. 2,0 2,1 ICTY Biljana Plavšić CIS, str. 1.
  3. HRW May 2000, str. 11.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 HRW May 2000, str. 12.
  5. Lukic & Lynch 1996, str. 203.
  6. Bugajski 1995, str. 15.
  7. Ramet 2006, str. 414.
  8. Thomas 2006, str. 9.
  9. 9,0 9,1 Toal & Dahlman 2011, str. 110.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 ICTY 27 September 2006, str. 113.
  11. HRW May 2000, str. 15.
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 UNSC 28 December 1994.
  13. 13,0 13,1 Goldstein 1999, str. 242.
  14. Toal & Dahlman 2011, str. 113.
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 ICG 2 November 2000, str. 10–13.
  16. AI 21 December 1994, str. 5.
  17. 17,0 17,1 17,2 Magaš & Žanić 2001, str. 182.
  18. Ramet 2006, str. 427.
  19. HRW May 2000, str. 11–12.
  20. ICTY 27 September 2006, str. 117.
  21. HRW May 2000, str. 16.
  22. 22,0 22,1 22,2 HRW May 2000, str. 14.
  23. 23,0 23,1 23,2 23,3 23,4 ICTY 27 September 2006, str. 114.
  24. Weitz 2003, str. 215.
  25. BBC 24 May 2001.
  26. Kifner 24 January 2001.
  27. 27,0 27,1 27,2 27,3 27,4 ICTY 27 September 2006, str. 115.
  28. 28,0 28,1 Silber & Little 1997, str. 225.
  29. ICTY 27 September 2006, str. 113–114.
  30. BBC 27 February 2003.
  31. Subotić 2012, str. 42.
  32. 32,0 32,1 ICTY 27 September 2006, str. 329–330.
  33. Kumar 1999, str. 40.
  34. Calic 2012, str. 125.
  35. 35,0 35,1 ICTY 27 September 2006, str. 117–118.
  36. HRW May 2000, str. 4.
  37. Sudetic 18 July 1994.
  38. HRW May 2000, str. 28.
  39. AI 21 December 1994, str. 6–7.
  40. Sudetic 18 July 1994; Sudetic 3 September 1994; Sudetic 5 September 1994; Sudetic 20 September 1994; Sudetic 30 August 1994
  41. AI 21 December 1994, str. 3.
  42. 42,0 42,1 Little 17 September 2008.
  43. 43,0 43,1 Husejnovic 8 November 2008.
  44. B92 27 October 2011.
  45. 45,0 45,1 Ristic 2 October 2012.
  46. ICTY 23 September 1997.
  47. Erlanger 16 January 2000.
  48. Irwin 22 March 2013.
  49. ICTY Radovan Karadžić CIS, str. 1.
  50. HRW May 2000, str. 37.
  51. Dnevni Avaz 2 April 2012.
  52. Pazarac 8 August 2010.

ReferenceUredi / Уреди

Knjige i žurnali
Novinski izvještaji
Međunarodni, vladini i nevladini izvori

Vanjske povezniceUredi / Уреди