Ljilja Vokić
Ljiljanka "Ljilja" Vokić, (rođ. Škegro; Ljubuški, 20. lipnja 1948.),[1] je hrvatska prosvjetna radnica i političarka, najpoznatija po tome što je od od 18. listopada 1994. do 4. ožujka 1998. služila kao ministrica prosvjete i športa. Vokić, koja je članicom HDZ postala pred prve višestranačke izbore, je na to mjesto došla s mjesta ravnateljice VII. gimnazije u Zagrebu, i to nedugo nakon primanja kod predsjednika Tuđmana kada se razgovaralo o štrajku prosvjetara. Vokić je prilikom svog mandata nastojala provesti niz administrativnih reformi, ali je javnosti najviše ostala upamćena po promicanju izrazito konzervativnih stavova odnosno nastojanja da se cjelokupni kulturni život u Hrvatskoj uskladi s naukom Katoličke crkve; neki od tih planova, kao što je tzv. Zakon o mladeži, su izazvali oštre kritike iz liberalnih krugova, a za njih nisu razumijevanja imali ni njeni kolege iz vlade, uključujući premijera Matešu. Zbog toga je 1998. podnijela ostavku i vratila se na svoje staro mjesto u VII. zagrebačkoj gimnaziji. Poznata i po objavi u Hrvatskom obzoru, koja se moze svrstati u sam vrh antologije hrvatske gluposti: Idemo iz Ljubuškog na more. U Zaostrogu ljudi gledaju i čude se. Što ministrica radi među običnim ljudima?
- ↑ Večernji.hr – Biografije: Ljilja Vokić Arhivirano 2015-04-09 na Wayback Machine-u, pristupljeno 21. svibnja 2015.