Kasije Longin (filozof)

Kasije Longin (starogrčki: Κάσσιος Λογγῖνος, latinski: Cassius Longinus, oko 213–273. podine) bio je helenistički retoričar i filozof, za koga dio historičara vjeruje da je poticao iz Emese u Siriji. Studirao je u Aleksandriji pod Amonijem Sakom i Origenom, te trideset godina podučavao filozofiju u Ateni, pri čemu je jedan od njegovih učenika bio Porfirije. Za razliku od Porfirija i drugih neoplatonista, Longin je ostao vjeran klasičnom platonizmu. Prilikom putovanja na Istok je postao učitelj, a potom glavni savjetnik Zenobije, kraljice grada Palmira koja je, koristeći krizu 3. vijeka stekla vlast nad istočnim provincijama Rimskog Carstva. Upravo je Longin savjetovao Zenobiju da formalno prekine sve državnopravne veze sa Rimom i proglasi novo Palmirsko Carstvo. Kada je Zenobiju porazio rimski car Aurelijan, Kasije Longin je zbog toga zarobljen i pogubljen.[1]

ŽivotUredi

Porijeklo njegovog gentilskog imena Cassius nije poznato; može se samo nagađati da je on bio klijent nekog Kasija Longina ili da su njegovi preci primili rimsko građansko pravo zahvaljujući nekom Kasiju Longinu. Rođen je oko 213. godine, a pogubljen je 273. godine, u šezdesetoj godini života. Sugestija da mu je izvorno ime "Dionizije" nastala je samo zato što je retorička rasprava O uzvišenom iz 1. stoljeća pripisana "Dioniziju ili Longinu" u srednjovjekovnoj rukopisnoj tradiciji.[2]

Nije poznato gdje se rodio; neki kažu da je Longin rođen u Palmiri, a drugi ga nazivaju Sirijcem ili misle da je rođen u Emesi. Uvjerenje da je bio sirijskog porijekla samo je zaključak iz činjenice da je njegova majka bila Sirijka i iz jednog nejasnog odlomka u Carskim povijestima (Historia Augusta),[3] iz kojeg se može zaključiti da je mogao govoriti sirijski jezik. Možda je rođen u Ateni, jer bizantska enciklopedija Suda navodi da je Fronton iz Emese, ujak Longinov, predavao retoriku u Ateni, a nakon njegove smrti u Ateni iza sebe je ostavio Longina, sina njegove sestre Frontonide.[4]

Čini se da se Fronton posebno brinuo o obrazovanju svog nećaka, a na samrti ga je učinio svojim nasljednikom. U predgovoru svom djelu O krajnostima [dobra i zla] (Περὶ τέλους), koje je sačuvano u Porfirijevom Plotinovom životu, sam Longin govori da je od ranih godina mnogo putovao sa svojim roditeljima, da je posjetio mnoge zemlje i upoznao se sa svima onima koji su u to vrijeme uživali veliku reputaciju filozofa, među kojima su najpoznatiji bili Amonije Saka, Origen, Plotin i Amelije. Prva dvojica su dugo bili Longinovi učitelji, ali Longin nije prihvatio neoplatonizam koji su tada razvili Amonije i Plotin, već je nastavio kao platonist starog tipa.[1]

Longin se u svom proučavanju filozofije temeljito upoznao s Platonovim djelima; a da je i sam bio istinski platonist, vidljivo je iz još uvijek sačuvanih fragmenata, kao i iz komentara koje je napisao na nekoliko Platonovih dijaloga. Nekoliko fragmenata njegovih komentara koji su došli do nas pokazuju da je bio oslobođen alegorijskih predodžbi po kojima su njegovi suvremenici tvrdili da su otkrili mudrost starih. Njegovi komentari nisu objašnjavali samo teme o kojima je govorio Platon, već i njegov stil i dikciju. Za razliku od Plotina, Longin je podržavao shvaćanje po kojem platonske ideje postoje izvan božanskog uma (nous).[1] Plotin je, pročitavši raspravu O prvim načelima, primijetio da je Longin možda filolog, ali da nije filozof.[5]

Nakon što je Longin naučio sve što je mogao od Amonija u Aleksandriji i ostalih filozofa koje je upoznao na svojim putovanjima, vratio se u Atenu. Tamo se s toliko žara posvetio podučavanju svojih mnogobrojnih učenika da mu je jedva preostalo vremena za pisanje. Najugledniji od njegovih učenika bio je Porfirije Tirski. Čini se da je Longin u Ateni držao predavanja o filozofiji i kritici, kao i o retorici i gramatici,[6] a opseg njegovog znanja bio je toliko velik da ga Eunapije naziva "živom knjižnicom" i "muzejom koji hoda".[7] Ono po čemu se Longin najviše proslavio bila je njegova kritička vještina,[8] koja je doista bila toliko velika da je izraz "suditi poput Longina" postao sinonim za "ispravno suditi".[9]

Nakon što je veći dio svog života proveo u Ateni sastavljajući neka od svojih najboljih djela, otišao je na istok, bilo da se vidi s prijateljima u Emesi ili da sredi neke obiteljske poslove. Čini se da se tom prigodom upoznao sa Zenobijom, kraljicom Palimire, koja ga je, budući da je bila žena velikog talenta i voljela umjetnost i književnost, učinila svojim učiteljem grčke književnosti. Kako Longin nije imao veću knjižnicu u Palmiri, morao je gotovo u potpunosti napustiti bavljenje književnošću. Ubrzo je otkrio drugu način na koji može upotrijebiti svoje talent, jer, kada je kralj Odenat umro, kraljica Zenobija preuzela je upravu nad svojim carstvom. U upravi je koristila Longinove savjete; upravo ju je on savjetovao i poticao je da odbaci rimski patronat i postane neovisna vladarka. Kao rezultat toga, Zenobija je napisala smiono pismo rimskom caru Aurelijanu.[10] Godine 273, kada je Aurelijan zauzeo i uništio Palmiru, Longin je životom morao platiti za savjet koji je dao Zenobiji.[11] Longina je zacijelo posebno zaboljela ova katastrofa, jer je kraljica izjavila da je nevina nakon što je pala u ruke Rimljana, a svu krivnju bacila je na svoje savjetnike, posebno na Longina. Pogubljenje je dočekao s čvrstinom i vedrinom dostojnom Sokrata.[12]

Čini se da je Longin u svom privatnom životu bio ljubazan; jer iako ga je njegov učenik Porfirije napustio, izjavivši da će potražiti bolju filozofiju u Plotinovoj školi, Longin prema njemu nije iskazivao nikakvu nevoljnost, već ga je nastavio tretirati kao prijatelja i pozivao ga da dođe u Palmiru.[13] Imao je gorljivu ljubav prema slobodi i veliku iskrenost kako u iznošenju vlastitog mišljenja tako i u otkrivanju pogrešaka i mana kod drugih.[14]

DjelaUredi

Longin je napisao velik broj djela, za koja se čini da su bila vrelo cijenjena u antici, ali nam se nijedno nije sačuvalo. Nekada se njemu pripisivala sačuvana retorska rasprava O uzvišenom (Περὶ ὕψους), ali danas se smatra da ju je napisao nepoznati pisac iz 1. stoljeća.[15] Bizantska enciklopedija Suda navodi ova Longinova djela: O životu prema prirodi (Περὶ τοῦ κατὰ φύσιν βίου), Teškoće u Homeru (Ἀπορήματα Ὁμηρικά), Je li Homer filozof (Εἰ φιλόσοφος Ὅμηρος), Homerski problemi i rješenja (Προβλήματα Ὁμήρου καὶ λύσεις, 2 knjige); Stvari suprotne povijesti koje gramatičari objašnjavaju kao povijesne (Τίνα παρὰ τὰς ἱστορίας οἱ γραμματικοὶ ὡς ἱστορικὰ ἐξηγοῦνται), O riječima kod Homera s višestrukim značenjima (Περὶ τῶν παρ' Ὁμήρῳ πολλὰ σημαινουσῶν λέξεων, 4 knjige), dvije knjige O atičkoj dikciji (Ἀττικῶν λέξεων ἐκδόσεις β#, poredane alfabetski), Leksikon Antimaha i Herakleona (Λέξεις Ἀντιμάχου καὶ Ἡρακλέωνος) te "mnoga druga".[16]

U ovom je popisu izostavljeno najvažnije od Longinovih filoloških djela, Filološki razgovori (Οἱ φιλόλογοι), koje se sastojalo od najmanje 21 knjige i po kojem je dobio nadimak "filolog".[7] Značajan ulomak iz njegova spisa O krajnostima [dobra i zla] (Περὶ τέλους) sačuvao je Porfirije Tirski.[17] Pod njegovim su imenom sačuvani i uvodi (prolegomena) iz spisa Hefestionov priručnik, koji se bavi metrikom, kao i fragment rasprave o retorici, umetnut usred slične rasprave retora Apsina iz Gadare: tu se daju kratki praktični savjeti o iznalaženju tema, rasporedu građe, stilu, pamćenju i ostalim stvarima korisnim budućem govorniku.[18]

Ostala Longinova djela čiji se spomeni nalaze kod drugih pisaca jesu: O [Demostenovom govoru] protiv Midije (Περὶ τοῦ κατὰ Μειδίου), O narodima (Περὶ ἐθνικῶν), O složenim riječima (Περὶ συνθέσεως λόγων), Retorička vještina (Τέχνη ῥητορική), O Hermogenovoj retorici (Εἰς τὴν ῥητορικὴν Ἑρμογένους, iz koje su sačuvani neki fragmenti), komentar na Platonovog Fedona, O prvim načelima [stvari] (Περὶ ἀρχῶν), O nagonu (Περὶ ὁρμῆς), Pismo Ameliju (Ἐπιοστολὴ πρὸς τὸν Ἀμέλιον, o Plotinovoj filozofiji), O pravdi za Platona (Περὶ τῆς κατὰ Πλάτωνα δικαιοσύνης, upereno protiv Amelija), O idejama (Περὶ τῶν ἰδεῶν; Longin je napisao dva djela pod ovim naslovom, jedno protiv Plotina, a drugo protiv Porfirija), O duši (Περὶ φυχῆς, jedan fragment navodi Euzebije), Odenat (Ὀδαίναθος, vjerojatno posljednje Longinovo djelo, koje predstavlja eulogiju za Odenata, supruga Zenobijinog).[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Smith 1867a, s.v. Longinus, Dionysius Cassius.
  2. Grube, G.M.A (1957). On Great Writing (On the Sublime). New York: The Liberal Arts Press. ISBN 978-0-87220-080-7. 
  3. Historia Augusta, "Aurelijan", 30.
  4. Suda, s.v."Φρόντων".
  5. Porfirije Tirski, 'Plotinov život, 14; Proklo, Komentar uz Platonovog Timeja.
  6. Eunapije, Porfirije init.; Porfirije Tirski, Plotinov život; Historia Augusta, "Aurelijan" 30; Suda, s.v. "Λογγῖνος".
  7. 7,0 7,1 Đurić 1990, str. 740.
  8. Fotije, Biblioteka, cod. 259; Sopater iz Apameje, Uvod u Aristida; Suda, s.v. "Πορφύριος"; Suda, s.v. "Λογγῖνος".
  9. Hijeronim, Pisma, 125; Teofilakt Simokata, Pisma, 17.
  10. Historia Augusta, "Aurelijan", 27.
  11. Historia Augusta, "Aurelijan", 30; Suda, s.v. "Λογγῖνος".
  12. Zosim, Nova historija, I, 56.
  13. Porfirije Tirski, Plotinov život, 19.
  14. Porfirije Tirski, Plotinov život, 20.
  15. Penelope Murray, T. S. Dorsch, (2000), Classical Literary Criticism. Page ii. Penguin Classics.
  16. Suda, s.v. "Λογγῖνος".
  17. Porfirije Tirski, Plotinov život, 20–21.
  18. Smith 1867b, s.v. Apsines.

LiteraturaUredi