Kamerton
Međunarodnim sporazumom koji je potpisan 1939. godine, dogovoreno je da kamerni ton, kamerton (ital. diapason, fr. diapason, engl. pitch standard, nem. Kammerton, rus. kamerton)[1] ili normalno a, ima frekvenciju od a1 = 440 Hz i da služi za što tačnije određivanje odnosa tonova po visini, tj., da bude zvanična standardna visina za štimovanje muzičkih instrumenata.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/81/Stimmgabel.jpg/115px-Stimmgabel.jpg)
![O ovom zvuku](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8a/Loudspeaker.svg/11px-Loudspeaker.svg.png)
Od strane Međunarodne organizacije za standarde (ISO), 1955. godine ozvaničena je kao standard pod nazivom ISO 16.[2]
Kratki istorijat
urediVremenom, ova visina je varirala, bilo zbog geografskog područja ili zbog proizvođača muzičkih instrumenta. U 17. veku u Evropi, štimovanje po tonu a1 se kretalo od oko 374 Hz — 403 Hz. Postoje istorijski primeri instrumenata, zvučne viljuške ili standarda u rasponu od a1 = 309 Hz do a1 = 455.3 Hz. U Baroku je bilo a1 = 415 Hz.
Kako se danas štimuje
urediIako je zvanični standard za kamerni ton danas a1 = 440 Hz, neki orkestri i kamerni ansambli više vole da se naštimuju malo više, na a1 = 442 Hz ili čak a1 = 444 Hz.[3]