Ivo Pilar
Ivo Pilar (Zagreb, 19. lipnja 1874. – Zagreb, 3. rujna 1933.), hrvatski pravnik, povjesničar, publicist, filozofski pisac, smatran utemeljiteljem hrvatske geopolitike i pravaški političar. Njegovim imenom nazvan je Instutut društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.
Ivo Pilar | |
Ivo Pilar | |
Pseudonim(i) | dr. Juričić, L. v. Südland, Florian Lichttraeger |
---|---|
Rođenje | 19. lipnja 1874., Zagreb |
Smrt | 3. rujna 1933., Zagreb |
Nacionalnost | Hrvat |
Poznat(a) po | utemeljitelj hrvatske geopolitike |
Zanimanje | pravnik, povjesničar, publicist, političar |
Standardizacija infokutija |
Mladost i radovi
urediIvo Pilar rodio se u Zagrebu 1874. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, studij prava u Beču a na prestižnoj pariškoj École de droit slušao je predavanja kojima zaokružuje naobrazbu. Poslije Pariza, vrativši se u Beč, doktorirao je, a svečana promocija bila je 14. srpnja 1899. godine.[1] Nakon studija kratko je radio kao tajnik u korporaciji za željeznu industriju, odakle odlazi u Sarajevo, gdje je postavljen za tajnika Zemaljske banke. Bio je jedan od ideologa Hrvatske Moderne a u Kolu hrvatskih književnika, koji su se od godine 1900. okupljali oko Kranjčevića, bio je i Pilar. Studije i članke objavljivao je u Kranjčevićevoj Nadi i u nekim zagrebačkim književnim časopisima. Međutim, ne zadržava se dugo u ovoj službi, već prima posao službenika kod sudbenoga stola u istome gradu. Godine 1905. odlazi u Tuzlu i otvara odvjetnički ured. U Tuzli, gdje je razvio jaku pravničku i hrvatsku aktivnost, ostaje do 1920. godine. Prilike u Bosni sve više ga zaokupljaju, osobito položaj hrvatskoga naroda, pa se aktivno uključuje i u politički život, uvjeren da hrvatska politika mora postati odlučnija u zaštiti interesa i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Godine 1906. jedan je od osnivača Hrvatske narodne zajednice, pravaške političke stranke u Bosni i Hercegovini,[1] pokušavajući pasivni hrvatski puk politički osvijestiti i pripremiti za nailazeće sudbonosne događaje. U veljači 1908. godine postaje članom Središnjeg odbora HNZ-a i predsjednikom Okružnog odbora HNZ-a Donja Tuzla.[1]
Objavljuje brošuru Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica (Sarajevo, 1908.), koja nije dobro primljena u crkvenim krugovima, pa između njega i vrhbosanskoga nadbiskupa dolazi do političkoga razmimoilaženja. U brošuri zaključuje da katolička vjera ima nedvojbeno iznimnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta Hrvata u Bosni, ali drži da postoje i stanovite razlike između interesa naroda i Crkve kao institucije. Svjetski rat zatječe ga u Tuzli i usuprot mnogim Hrvatima koji očekuju raspad omrznute Monarhije, Pilar upozorava kako je Monarhija jedini jamac ostanka hrvatstva, te da je svakako treba sačuvati, dakako reformiranu. Objavljuje u Zagrebu 1915. godine, pod pseudonimom dr. Juričić, studiju Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata.
Čini mu se, pače je uvjeren, kako hrvatska politička elita luta, ne snalazeći se u najnovijim događajima, i umjesto da jasno formulira ciljeve i program borbe hrvatskoga naroda u svjetskom ratu, inicijativu prepušta Srbima. Djelo je dobro primljeno kod upućenih čitatelja, pa je 1917. godine uslijedilo i drugo izdanje.
Razvoj događaja na jugu Monarhije odvijao se mimo Pilarovih želja i uvjerenja, pa u Sarajevu 1918. godine objavljuje neveliku knjižicu (32 stranice maloga formata) Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, kojim djelom udara temelje geopolitike u Hrvata. Toga je i sam bio svjestan jer ističe: "Nije nam poznato, da bi u hrvatskoj književnosti postojalo djelo o političkoj geografiji u navedenom smjeru. (...) Ovaj esej se dakle pokazuje prvijencem na tom polju u našoj literaturi". Pilar u ovom djelu ističe da su hrvatske zemlje od 1908. godine, dakle od aneksije, našle u sastavu jedne i to jake države, koja je jamac hrvatskoga opstanka i pod vlašću koje "procvale su pak današnje hrvatske zemlje kao nikad prije".
Južnoslavensko pitanje
urediObje spomenute studije bile su samo priprema za kapitalno Pilarovo djelo, neobične sudbine, kod nas poznato pod nazivom Južnoslavensko pitanje. Pilar je i ovo djelo napisao pod pseudonimom, ovom prigodom se prozvao L. v. Südland, a puni naslov djela na njemačkome jeziku, na kojemu je izvorno i napisano, glasi: L.v. Südland, Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Uebersichtliche Darstellung des Gesamt – Problems , pa bi pun naslov knjige na hrvatskome jeziku glasio: Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Pregledan prikaz cjelokupnog problema.
Reakcija na knjigu
urediKnjiga je u Beču doživjela dva izdanja. Drugo izdanje, kako u Predgovoru hrvatskome prijevodu navodi Fedor Pucek, tiskano je "dobrano prorijeđeno, jer iskrena, premda formalno blaga kritika austrijske politike u hrvatskim zemljama tokom 19. stoljeća nije bila dopuštena od tadašnjih austrijskih vlasti". Pilar je knjigu napisao njemačkim jezikom jer ju je namijenio njemačkome jezičnome području, austrijskoj čitalačkoj publici posebice, ali i vojnim i političkim krugovima ratujuće Monarhije, međutim zanimanje za knjigu bilo je ispod očekivanja. Ipak, radi preventive, kako navodi Pucek, bila je i plijenjena.
Još manje zanimanje pokazali su hrvatski političari i intelektualci, zabavljeni kombinacijama oko sjedinjenja sa Srbima. Knjiga, može se reći, u prvo vrijeme nije ispunila zadaću svoga autora. Ali ovo kapitalno djelo s područja južnoslavenske problematike odmah su prepoznali Srbi i zagovornici južnoslavenskoga ujedinjenja, koji su shvatili njezinu poruku i upozorenje Hrvatima neka se ne upuštaju u državne kombinacije koje će biti pogubne po njih. Gotovo panično kupovali su u knjižarama Beča i drugim gradovima Monarhije primjerke knjige, želeći je izbrisali s lica zemlje, "kako bi spriječili da se misli i stajalište toga znamenitog djela prošire u krugovima hrvatske i svjetske inteligencije" (Fedor Pucek)[2].
Zato je knjiga, nedugo po objavljivanju, i postala bibliografska rijetkost, a stvaranjem Kraljevine SHS njezino ponovno objavljivanje postalo je problematično. Pucekov prijevod počeo je izlaziti 1928. godine u omladinskome mjesečniku Hrvatska mladica koji su uređivali dr. Mile Starčević i dr. Rikard Flogel, ali izašla su samo prva dva dijela. "Šestosiječanjska diktatura - navodi pisac prijevoda - učinila je kraj izlaženju Hrvatske mladice pa time i ovome prijevodu".
Prijevod na hrvatski
urediTreće njemačko izdanje djela tiskano je u Zagrebu ratne 1944. godine, sa svim nedostatcima cenzuriranoga drugog izdanja. Južnoslavensko pitanje napokon je prevedeno na hrvatski jezik 1943. godine, dakle godinu dana prije objavljivanja njemačkoga izdanja, sa svim već navedenima nedostatcima. Knjigu je preveo, uredio i predgovorom popratio marni i u južnoslavensku problematiku upućeni Fedor Pucek, a pod naslovom "Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja" objavila ju je Matica hrvatska.
Drugo hrvatsko izdanje iz godine 1990. (Hrvatska demokratska stranka, podružnica Varaždin), pretisak je prvoga hrvatskog izdanja, i pati od svih prije spomenutih nedostataka.
Jelčićev komentar
urediDubravko Jelčić pišući o glavnom Pilarovu djelu Južnoslavensko pitanje u već spomenutom eseju, ističe:
U dugom nizu godina Pilarova knjiga bila je doista jedina sustavna i pregledna, povijesno objektivna raščlamba velikosrpske imperijalne ideje, njezine geneze, njezinih ciljeva, njezine metode, knjiga prave udžbeničke vrijednosti u najpozitivnijem smislu te riječi, i oni koji su imali sreću da su svoja prva temeljita znanja o tome, i o hrvatsko-srpskim odnosima uopće tijekom zadnjih 140-150 godina, crpili iz nje, i svoju orijentaciju temeljili na spoznajama koje im je ona pružila, bili su pošteđeni mnogih zabluda i lutanja, na koje su bili osuđeni oni drugi, kojima su misli i uvjerenja formirali pisci jugoslavensko-srbofilske orijentacije, koji su u prvoj, kraljevskoj Jugoslaviji bili protežirani a u drugoj, titovsko-komunističkoj, čak i jedino mogući. U vrijeme prvoga svjetskoga rata, kad se uz ostalo odlučivala i sudbina hrvatskoga naroda, Pilar alias Südland zastupao je zrele političke koncepcije bitno suprotne tragičnom defetizmu Trumbićevih i Supilovih pogleda. Pilar je unaprijed, dalekovidno, znao i ono što Supilo nije dokučio nikada, a Trumbić je uvidio tek poslije osobno stečenog iskustva, da je hrvatsko-srpska državna zajednica moguća samo na štetu Hrvata i da ona, u krajnjem cilju, može dovesti, i mora dovesti, samo do njihova nestanka pred agresivnom mitomanskom najezdom velikosrpskog barbarstva. Pilar je ne samo dubokom, iskrenom hrvatskom sviješću nego i senzibilitetom humanistički naobraženog i umjerenog intelektualca, doslovno osvijestio i otrijeznio od jugoslavenskog pijanstva brojne Hrvate, koji su bilo kada, tijekom zadnjih sedamdesetak godina, došli u priliku da upoznaju njegovo Južnoslavensko pitanje, fundamentalno naše djelo epohalnog značenja, kojemu ni danas ne znamo boljeg i temeljitijeg premca o predmetnoj temi; djelo za koje možemo reći da ga je vrijeme, od njegova nastanka pa sve do danas, brojnim događajima, doslovno potvrdilo, ne osporivši ga ni u jednoj jedinoj pojedinosti. Danas bismo mogli navesti stotine ako ne i tisuće novih dokaza u prilog Pilarovih teza, a to znači da njegove spoznaje nisu bile plod intelektualističko-političarske kombinatorike niti apriornih animoziteta, nego su naprotiv bile duboko utemeljene u samoj prirodi stvari o kojima govori Pilarovo djelo. Suvremenom čitatelju Pilarova knjiga posebno je zanimljiva zato jer hrvatsko-srpske odnose prelama kroz optiku Bosne i Hercegovine. Iz nje se razabire na koji način je Srbija širila svoj utjecaj iskorištavajući s jedne strane svoj položaj države koja raspolaže svim sredstvima kojima raspolaže svaka država, a s druge strane nemoć Hrvatske da se srpskoj penetraciji suprotstavi odgovarajućim sredstvima i metodama. Kad poslije svega što se dogodilo u zadnje dvije godine (Jelčićev tekst objavljen je 1993.), i u Srbiji i u Hrvatskoj, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, s današnjim iskustvom, čitamo Pilarovu knjigu, nismo samo zadivljeni oštroumnošću njegovih analiza, izvedenih prije sedamdeset i pet godina, nego i užasnuti kratkovidnošću većine naših tadašnjih i potonjih, upravo dojučerašnjih političara, u prvom redu onih koji su vodili glavnu riječ a nisu razumjeli ni što se to zbivalo i zbiva, ni kamo ta zbivanja vode.
(D. Jelčić, Pripravni za problem?, str. 116.-117. i Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, str. 229.-232.[3]).
Zadnje godine i smrt
urediPilar se 1920. godine preselio u Zagreb. Povlači se iz aktivne politike i bavi pravničkim poslovima, ali to je samo privid jer neumorno piše. Godine 1921. zajedno s Milanom Šufflayem suđen je u montiranom političkom procesu poradi veleizdaje. Optužnica ništa nije dokazala, ali usprkos tome bio je uvjetno osuđen. Piše i dalje, objavljuje stručna, znanstvena, naizgled nepolitička djela s područja filozofije i povijesti (o bogumilstvu, npr.), ali i niz geopolitičkih, politoloških i socioloških studija. U veljači 1933. godine, opet pod pseudonimom, ovaj put kao Florian Lichttraeger (Svjetlonoša, Lucifer), u Berlinu je objavio raspravu Immer wieder Serbien: Jugoslawiens Schicksalsstunde (Uvijek iznova Srbija: Sudbonosni trenutak Jugoslavije (na njemačkom), koja je tek devedesetih godina 20. stoljeća, u dva loša prijevoda, prevedena na hrvatski jezik. Knjigu su jugoslavenske vlasti odmah zabranile, o njoj se negativno očitovao i dr. Mile Budak, tada već politički emigrant.
Nedugo po objavljivanju ove rasprave Pilar je nađen mrtav u svome stanu. Jugoslavenski tisak naveliko se raspisao o Pilarovu "samoubojstvu", ali otvoren prozor njegova stana, kao i činjenica kako nikada nije posjedovao oružje, navode na sumnju. Hrvatski emigrantski list iz Berlina Nezavisna hrvatska država događaj je otvoreno nazvala umorstvom.[4] Dubravko Jelčić, dobar poznavatelj Pilarova djela, također sumnja kako je riječ o samoubojstvu. U već navedenom članku piše:
O Pilarovoj smrti postoje i danas dvije verzije: jedna, da je Pilar, u mračnim danima Aleksandrove diktature, očajavajući nad sudbinom hrvatske politike, digao ruke na sebe; i ta se verzija do danas održala kao službena i vjerodostojna. Ali se, permanentno u kuloarima održala i druga, da je Pilarova smrt uslijedila ka posljedica nasilja beogradskih agenata, koji su u ovom slučaju obavili svoj krvavi posao puno profesionalnije nego u slučajevima Milana Šufflaya (19. veljače 1931.) i Mile Budaka (7. lipnja 1932.).
Iste godine, 1933., samo koji mjesec prije njegove smrti, izašlo je novo Pilarovo djelo Immer wieder Serbien, koje se može smatrati nastavkom Južnoslavenskog pitanja.
Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkome Mirogoju.[1][6]
Po Ivi Pilaru, hrvatskom povjesničaru i utemeljitelju hrvatske geopolitike, od 18. veljače 1997. godine, nazvan je Institut društvenih znanosti u Zagrebu.[7]
Djela
uredi- Secesija: studija o modernoj umjetnosti / od Ive Pilara, Zagreb, 1898.
- Nadbiskup Štadler i Hrvatska narodna zajednica, Sarajevo, 1908.
- Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, Zagreb, 1915. (pod pseud. Dr. Juričić), (2. izd., Zagreb, 1917.)
- Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Sarajevo, 1918.
- Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Uebersichtliche Darstellung des Gesamt – Problems, Beč, 1918., (pod pseud. L. v. Südland), (2. izd. Beč, 3. izd. Zagreb, 1944.)
- Borba za vrijednost svoga "Ja": pokus filozofije slavenskog individualizma / napisao Ivo Pilar, Zagreb, 1922.
- Bogumilstvo kao religijozno-povijesni te kao socijalni i politički problem, Zagreb, 1927.
- O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju / napisao Ivo Pilar, Zagreb, 1931.
- Immer wieder Serbien, (pod pseud. Florian Lichtträger), Berlin 1933.
- Južnoslavensko pitanje: prikaz cjelokupnog pitanja / L. von Suedland ; [prev. i predgovor napisao Fedor Pucek]. , Zagreb, 1943., (2. izd. Varaždin, 1990.)
- Izabrana djela dr. Ive Pilara, (sv. 1. Politički zemljopis hrvatskih zemalja: geopolitička studija, Zagreb, 1995., sv. 2. Uvijek iznova Srbija, Zagreb, 1997., sv. 3. Usud hrvatskih zemalja, Zagreb, 1997.)
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: Životopis dr. Ive Pilara, preuzeto 11. veljače 2012.
- ↑ Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 229.
- ↑ Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 229.-232.
- ↑ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: Literatura o Ivi Pilaru: Umoren dr. Ivo Pilar, u: Nezavisna hrvatska država, Berlin 1933., 8, 1, preuzeto 11. veljače 2012.
- ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>
; nije zadan tekst za reference po imenuJelčić
- ↑ Gradska groblja Zagreb - P, preuzeto 11. veljače 2012.
- ↑ Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: Povijest instituta Ivo Pilar, preuzeto 11. veljače 2012.
Vanjske poveznice
uredi- Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar"
- Bibliografija radova Ive Pilara i neobjavljena građa o Ivi Pilaru (od 2002.)
- Ivo Pilar: 3. dio teksta iz Političkog zatvorenika, mjesečnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika[mrtav link]
- Ivo Pilar: 4. dio teksta iz Političkog zatvorenika, mjesečnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika[mrtav link]