Otvori glavni meni
Knjižnica Nag Hamadi, otkrivena u Egiptu 1945.

Drugo otkrivenje po Jakovu je ranohrišćanski apokrifni spis otkriven u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi. Dvadeset stranica teksta sačuvano je u fragmentima. Djelo ima formu "dijaloga otkrivenja" između Isusa i Jakova.[1]

U Drugoj apokalipsi Jakovljevoj preovlađuje svest o progonu hrišćana i povlači se analogija između hrišćanskog iskustva i Hristove muke.[2]

Sadržaj/Садржај

NaslovUredi

Ovaj spis je nazvan (Drugo) otkrivenje po Jakovu, kako bismo ga mogli razlikovati od prethodnoga teksta u kodeksu (nazvanog Prvo otkrivenje po Jakovu), budući da oba nose isti izvoran naslov: Otkrivenje po Jakovu.

NastanakUredi

O nastanku se ne zna ništa pouzdano. Na temelju židovsko-kršćanskih predaja sadržanih u tekstu, njegovo se podrijetlo može povezati sa židovsko-kršćanskim krugovima. Nedostatak naznaka o kasnijim gnostičkim sustavima, i gotovo posvemašnja odsutnost naznaka koje se odnose na novozavjetnu predaju, upućuju na rani datum nastanka.[1]

SadržajUredi

 
Sveti Jakov Pravedni, po kome je nazvan spis.

Tekst ima oblik izvješća koje Theudi, Jakovljevu ocu, iznosi Mareim, svećenik i rođak Theudin, koji je, čini se, osobno promatrao kamenovanje Jakova.

Tekst sadrži barem četiri uređena dijela. Tri dijela predstavljaju aretalogije. Jedna (49) je niz izreka uskrsnuloga Isusa o sebi, u stilu "ja sam". Druga (58) je niz Jakovljevih izreka o uskrsnulome Isusu, u trećem licu (tj. "on je"). U trećoj aretalogiji (55; 56), uskrsnuli Isus opisuje Jakovljevu ulogu, u drugom licu (tj. "ti si"). Jakovu je namijenjena uloga otkupitelja. Četvrta cjelina (62; 63) je molitva Jakovljeva, kao molitva mučenika neposredno prije njegove smrti.[1]

Apokalipsa dostiže vrhunac u okrutnom prizoru Jakovljevog mučenja i smrti kamenovanjem:

Sveštenici su ga našli de stoji pokraj stubova hrama, pored ogromnog ugao­nog kamena. I odlučiše da ga bace sa te visine, i baciše ga. I ščepaše ga i udaraše ga, vukući ga po zemlji. Položili su ga na zemlju i stavili mu kamen na trbuh. Gazili su ga nogama, govoreći: "Grešio si!" Kako je još bio živ, opet ga podigoše i nateraše da iskopa rupu. Nateraše ga da stane u nju. Nakon što ga zakopaše do pojasa, kamenovaše ga.[3]

Dok umire, Jakov izgovara molitvu čija je svrha da da snagu ostalim hrišćanima kojima predstoji mučeništvo.

AnalizaUredi

Iako je tekst očito gnostički, ograničeno rabi uobičajene gnostičke izraze. Ne se može identificirati ni sa jednim poznatim gnostičkim sustavom iz 2. vijeka. S druge strane, pisac je uvelike crpio iz judeokršćanskih predaja.[1] Jakov je u jevrejsko-kršćanskim krugovima uživao osobit ugled. U gnostičkoj predaji je smatran posjednikom posebnoga Isusova otkrivenja, te mu se dodjeljuje uloga koja čak nadilazi ulogu Petra u kanonskoj predaji. Primjerice, Jakov je "pratnja" koja gnostika vodi kroz vrata nebeskoga kraljevstva i nagrađuje ga (55; 55-56). Opis je sličan Petrovoj ulozi čuvara ključeva neba (Mt 16,19).

Dva Jakovljeva otkrivenja naglašavaju različite aspekte predaje o Jakovu, te su međusobno komplementarna. Struktura (Prvoga) otkrivenja po Jakovu upućuje na razdoblje prije Jakovljevih muka, dok (Drugo) otkrivenje po Jakovu opisuje njegove muke i smrt, u skladu s predviđanjima iz (Prvoga) otkrivenja po Jakovu.[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Izvorni koptski tekstovi (Drugo otkrivenje po Jakovu, uvod: Charles W. Hedrick)
  2. Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  3. 2 Jakovljeva apokalipsa, 61.9—62.12, u: NHL 254—255.

Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi