Wikipedija

Državni udar u Surinamu 1990.

Državni udar u Surinamu 1990. godine, znan i kao Telefonski puč (nizozemski: De Telefooncoup), bio je vojni udar koji se 24. prosinca 1990. godine odvio u Surinamu i nakon kojega je, nekoliko godina demokracije, ponovno uspostavljena vojna diktatura, ovoga puta kratkotrajna. Za razliku od Puča narednika iz 1980. godine, Telefonski puč bio je znatno benigniji, a i njegove su direkene posljedice bile kratkotrajne jer je civilna vlast vraćena već 1991. godine.

Telefonski puč
Datum 24. prosinca 1990.
Lokacija  Surinam
Ishod Uspjeh pučista
  • Civilna vlast na čelu s predsjednikom Shankarom je svrgnuta
  • Vojska ponovno preuzima vlast u državi, a Dési Bouterse ponovo postaje de facto državni poglavar
Sukobljene strane
 Surinam Surinam Oružane snage Surinama
Komandanti i vođe
Surinam Ramsewak Shankar Surinam Ivan Graanoogst
Žrtve i gubici
Bez žrtava i gubitaka

Korijeni ovog državnog udara sežu natrag u 1980. godinu, kada je vojska svrgnula demokratsku vladu Hencka Arrona, prisilila predsjednika Johana Ferriera na ostavku, a predvodnik puča, Dési Bouterse, preko Nacionalnog vojnog savjeta preuzeo je potpunu kontrolu u državi i uveo vojnu diktaturu. Nakon cijelog niza represivnih mjera, diktatura je zbog unutrašnjih i vanjskih pritisaka popuštala nakon 1985. godine, a Bouterse je nakon usvajanja Ustava 1987. godine popustio te je nakon izbora 1988. godine ponovno vraćena civilna vlast; sam Bouterse ostao je na čelu Oružanih snaga.[1] Za predsjednika je izabran Ramsewak Shankar,[2] koji je imao jako loše odnose s Oružanim snagama, dok je potpredsjednik postao upravo Arron, kog je vojska 1980. godine svrgnula s premijerske pozicije jer je odbio pregovarati s njima. Iako je civilna vrast vraćena, odnosi s Oružanim snagama, koje su i dalje ostale značajan faktor, bili su jako loši i tenzije su rasle. Dana 22. prosinca 1990. godine, Bouterse je podnio ostavku na mjesto glavnog zapovjednika Oružanih snaga, tvrdeći kako ne može obnašati funkciju klauna koji nema nikakvog ponosa i dostojanstva. Boutersea je kao vršitelj dužnosti naslijedio Ivan Graanoogst.[3] Povod ostavci bila je situacija koja se dogodila nešto prije ostavke, kada je došlo do incidenta na aerodromu Schiphol u Amsterdamu. Naime, Bouterse, koji se vraćao u Surinam nakon privatnog putovanja u Ganu i Švicarsku, zaustavljen je i zadržan na aerodromu; predsjednik Shankar bio je na istom letu i nije protestirao, što je uvrijedilo Boutersea, koji je onda podnio ostavku.

Međutim, iako više nije bio formalno na vlasti niti je bio na čelu vojske, Bouterse je svejedno ostao izrazito utjecajan. Dva dana nakon njegove ostavke, oko ponoći 24. prosinca 1990. godine, Ivan Graanoogst nazvao je predsjednika Shankara na telefon te ga obavijestio kako je svrgnut te kako bi bilo bolje da njegova vlada i on ostanu kod kuće.[4] Tri dana kasnije, vlada je smijenjena, a Narodna skupština raspuštena,[5] dok je 29. prosinca Johan Kraag imenovan novim predsjednikom.[6] On 31 December, Bouterse was reappointed as commander-in-chief of the SNL.[4] Dva dana kasnije, 31. prosinca, Bouterse je ponovno imenovan glavnim zapovjednikom Oružanih snaga. Iako formalno Bouterse nije imao nikakve veze s ovim pučem, jasno je kako je upravo on koordinirao cijeli proces i kako je cilj bila ponovna upostava vojne vlasti u Surinamu.

Međutim, za razliku od 1980. godine, vojna vlast ovoga je puta trajala razmjerno kratko. Međunarodne reakcije na puč bile su oštre i Bouterse je pod velikim pritiskom bio prisiljen organizirati izbore već u svibnju 1991. godine,[5] na kojima je pobijedio Bouterseov protivnik, Ronald Venetiaan. Tako je vojna vlada u Surinamu ovoga puta ukinuta nakon manje od godinu dana.

Reference uredi

  1. ↑ „Президентом Суринама легитимно стал бывший диктатор страны Боутерсе” (Russian). RIA Novosti. 19 July 2010. Pristupljeno 8 January 2019. 
  2. ↑ Rotary International (July 1988). The Rotarian. Rotary International. str. 60. 
  3. ↑ „Suriname Military Chief Resigns, Complaining of a Lack of Support”. The New York Times. 24 December 1990. Pristupljeno 17 December 2020. 
  4. ↑ 4,0 4,1 „Journal of Suriname and Caribbean Studies”. 
  5. ↑ 5,0 5,1 „СУРИНАМ | Энциклопедия Кругосвет” (Russian). krugosvet.ru. Pristupljeno 8 January 2019. 
  6. ↑ „World IN BRIEF: SURINAME: Army's Presidential Choice Takes Oath”. The Los Angeles Times. 30 December 1990. Pristupljeno 20 March 2019. 

Literatura uredi

  • Aniel P. Bangoer: De telefooncoup: grondwet, recht en macht in Suriname, Uitg. Bangoer, Zoetermeer, 1991. ISBN 9090046356
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Državni_udar_u_Surinamu_1990.&oldid=41590340