Dominat je moderni naziv sa autokratski oblik vladavine koji je ustanovljen u Rimskom carstvu nakon krize 3. veka i koji je trajao sve do pada Rimskog carstva.

Drevni Rim

Članak je dio serije:
Politika i uprava
Drevnog Rima


Periodi
Rimsko Kraljevstvo
753. pne.510. pne.

Rimska Republika
510. pne.27. pne.
Rimsko Carstvo
27. pne.476. n.e./1453

Principat
Zapadno Carstvo

Dominat
Istočno Carstvo

Redovni magistrati

Konzul
Pretor
Kvestor
Promagistrat

Edil
Tribun
Cenzor
Guverner

Izvanredni magistrati

Diktator
Magister Equitum
Konzularni tribun

Rex
Triumviri
Decemviri

Titule
Imperator

Legatus
Dux
Officium
Praefectus
Vicarius
Vigintisexviri
Lictor

Magister Militum
Imperator
Princeps senatus
Pontifex Maximus
Augustus
Caesar
Tetrarh

Institucije i pravo
Rimski Ustav

Rimski Senat
Cursus honorum
Rimske skupštine
Kolegijalnost

Rimsko pravo
Rimsko državljanstvo
Auctoritas
Imperium


Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Naziv "dominat" izveden je od latinske reči dominus (= "gospodar"), koja se prvobitno vezivala pre svega za odnos roba i njegovog vlasnika. Taj je naziv pejorativno korišćen za neke careve počev od Julijevaca-Klaudijevaca, ali nije bio zvanična titula, a neki su ga carevi, npr. Tiberije, iskreno prezirali. Pod Dioklecijanom, međutim, ta je titula postala posve uobičajena, pa se ovaj car i smatra osnivačem dominata kao sistema državne uprave.

Prva faza uređenja carske vlasti, poznata pod imenom "principat", koju je karakterisalo formalno postojanje svih ranijih republikanskih ustavnih institucija i običaja, završila se s krizom 3. veka (235–284). Ta je kriza okončana Dioklecijanovim stupanjem na presto. Dioklecijan je ulogu i položaj rimskog cara izmestio iz formalne strukture starih republikanskih ustanova koja je postojala tokom prva tri veka carstva i uveo nov sistem vladavine četvorice, tzv. tetrarhiju. On je takođe odbacio titulu princepsa (princeps) i usvojio otvoreno monarhijski nastup prema državnim činovnicima i svim svojim podanicima.

Možda je značajnije od same titule bilo usvajanje božanskog statusa cara s pratećim nazivom "božanski" (divus). Deifikacija je prvobitno bila posthumna počast koju je umrlom caru dodeljivao rimski senat, ali je kasnije sam car počeo sebi još za života davati zvanje "božanski", a često i članovima svoje porodice.

Istoričari kasne antike, međutim, negiraju da je prelaz sa principata na dominat predstavljao neki oštri rez u istoriji Rimskog carstva. Oni smatraju da se zapravo radilo o postepenoj transformaciji u okviru koje Dioklecijanove reforme, premda značajne, predstavljaju samo jedan od elemenata u toj prelaznoj fazi.