Jacobus Henricus van 't Hoff
Jacobus Henricus van 't Hoff (Rotterdam, 30. kolovoza 1852. – Berlin, 1. ožujka 1911) je bio nizozemski fizikokemičar i organokemičar. Bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju 1901. godine. Istraživao je kinetiku kemijskih procesa, kemijsku ravnotežu, osmotski tlak i kristalografiju.
 Jacobus Henricus van 't Hoff
| |
 | |
| Rođenje | 30. kolovoza 1852. Rotterdam, Nizozemska
|
|---|---|
| Smrt | 1. ožujka 1911. Berlin, Njemačka
|
| Prebivalište | Nizozemska Njemačko Carstvo
|
| Polje | Fizikalna kemija organska kemija |
| Alma mater | Delftski politehnički institut Univerzitet u Leidenu Univerzitet u Bonnu Univerzitet u Parizu Univerzitet u Utrechtu |
| Akademski mentor | Eduard Mulder |
| Poznat po | Kemijska kinetika, Stereokemija |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za kemiju (1901) |
Počeci
urediRodio se u Rotterdamu, u liječničkoj obitelji. Studirao je kemiju na Politehničkom institutu u Delftu, a kasnije na sveučilištima u Leidenu, Bonnu i Parizu. Doktorirao je na Sveučilištu u Utrechtu 1874.
Postignuća
urediGodine 1874. objavio je rad u kojem je objasnio optičku rotaciju kod nekih materija. Ovu pojavu je tumačio kao posljedicu tetraedarskog rasporeda kemijskih veza ugljikovih atoma i njihovih susjeda.
U svome djelu „Kemija u prostoru“ (La chimie dans l'éspace) iz 1874. godine, dao je primjere koji povezuju kemiju i geometriju i tako bio jedan od pionira stereokemije. U ovo doba ovo je bila revolucionarna ideja koju su dočekale brojne kritike.
Slijedeće značajno djelo van 't Hoff je objavio 1884. godine. To su bile „Studije o kemijskoj dinamici“ (Études de Dynamique chimique), u kojima je opisao novu metodu za opisivanje reda kemijske reakcije koristeći grafike i primjenio zakone termodinamike na kemijske sustave u ravnoteži. U znanost je uveo pojam kemijskog afiniteta. Kasnije se bavio kemijom rastvora i teorijom disocijacije elektrolita.
Godine 1901. bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju za svoja istraživanja rastvora i otkriće osmotskog tlaka. Utvrdio je da se veoma razređeni rastvori ponašaju po matematičkim jednadžbama koje važe za plinove.
