Branko Popović (slikar)

Ukoliko ste tražili drugu osobu, vidite članak Branko Popović (Razvrstavanje).

Branko Popović (Užice, 15/27. januar 1882Beograd, 27. novembar 1944) je bio srpski slikar, likovni kritičar, profesor i dekan Tehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Branko Popović
Biografske informacije
Rođenje27. januar 1882.
Užice, Kneževina Srbija
Smrt27. 11. 1944. (dob: 62)
Beograd, Demokratska Federativna Jugoslavija
Opus
Poljeslikanje

Biografija uredi

Rođen je Užicu od oca Stojana, osnivača prve srpske fabrike čoje i ćebadi u Užicu, i majke Femke. Od dvanaeste godine živeo je u Beogradu. Završio je 1905. Tehnički fakultet u Beogradu. Posle toga je učio slikarstvo u Minhenu u crtačkoj školi Hajnriha Knira (1905-1906), zatim na Umetničkoj akademiji kod Ludviga Herteriha (1906-1909) i u Parizu (1909-1912). Objavio je veći broj kritika, ogleda i studija o umetnosti. Naslikao je oko 100 dela, od kojih je 80 sačuvano. Bio je jedan od osnivača Umetničke grupe „Oblik“. Izlagao je na zajedničkim izložbama u Parizu (1919), Filadelfiji (1926), Londonu (1930), Rimu (1937) i na 22. Bijenalu u Veneciji (1940).

Učestvovao je u Balkanskim ratovima, ranjen je kod Kumanova, a takođe je učestvovao i u Prvom svetskom ratu. Kao oficir VII pešadijskog puka dobio je čin potpukovnka. Dobitnik je ordena za hrabrost u Prvom i Drugom balkanskom ratu i francuskog krsta Legije časti sa palmama u Prvom svetskom ratu.

Izabran je 1914. za docenta na Tehničkom fakultetu. Bio je arhitekta i između dva rata jedan od najpoznatijih srpskih slikara. Uoči Drugog svetskog rata bio je dekan Tehničkog fakulteta u Beogradu.

Bio je član Demokratske stranke. Posle sloma Jugoslavije, biva zatvoren u logoru na Banjici. Uspeo je da se izvuče i vrati na funkciju dekana Tehničkog fakulteta. Učestvovao je u izradi Srpskog civilnog plana sa ostalim srpskim intelektualcima (Čajkanovićem, S. Stefanovićem itd.).

U novembru 1944. godine osuđen je i streljan kao narodni izdajnik od strane komunista[nedostaje referenca] i ne zna se gde je sahranjen. Tom prilikom je Politika objavila spisak od 105 streljanih, među kojima je bilo i njegovo ime.[nedostaje referenca] Tada mu je konfiskovana imovina. U njegov stan i atelje u Knez Mihailovoj 24 uselio se slikar Đorđe Andrejević Kun.[nedostaje referenca]

Po rešenjeu Okružnog suda u Beogradu rehabilitovan je 2007. godine. Izložbe njegovih radova organizovane su: 1996. u Beogradu (u galeriji SANU), 1996. u Novom Sadu (u likovnom salonu ogranka SANU), 2004. u Užicu (u Gradskoj galeriji) i 2011., 10. februara 2011. u galeriji RTS i u Zrenjaninu u Narodnom muzeju, 25. avgusta 2011.[1].

Bio je oženjem Divnom, rođenom Naunović sa kojom je imao tri sina: Simeon, arhitekta, Prijezda, advokat i Borivoje, TV novinar.

Literatura uredi

  • Lazar Trifunović, Srpska likovna kritika, Srpska književna zajednica, Beograd, 1967, s. 28, 226, 297, 313, 357, 369-387
  • Miodrag B. Protić, Branko Popović, Srpsko slikarstvo XX veka, Nolit, Beograd, 1970, s. 56-57, 105
  • Lazar Trifunović, Srpsko slikarstvo 1900-1950, Nolit, Beograd, 1973, s. 88-90
  • Vladimir Rozić, Likovna kritika u Beogradu između dva rata (1918-1941), Jugoslavija, Beograd, 1983
  • Vladimir Rozić: Branko Popović, slikar i likovni kritičar, (katalog retrospektivne izložbe), SANU, Beograd, 1996
  • Branko Popović, Likovne kritike, ogledi i studije, (priredio i uvod Vladimir Rozić), Gradska galerija, Užice, 2004
  • Simo C. Ćirković: Ko je ko u Nedićevoj Srbiji 1941-1944, izd. Prosveta, Beograd 2009, odrednica „Popović, Branko S.“ str. 412, (COBISS)

Izvori uredi

  1. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2020-01-29. Pristupljeno 2012-06-16. 

Vidi još uredi

4

Vanjske veze uredi