Otvori glavni meni
Prvi broj časopisa Behar

Behar, časopis pokrenut 1900. godine namijenjen bosanskim Muslimanima s podnaslovom List za pouku i zabavu. Pokretači Behara bili su Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Hilmi efendija Muhibić i Riza-beg Kapetanović. Veletrgovac iz Tešnja Ademaga Mešić osigurao je financijsku stranu izlaženja časopisa, te se smatrao i vlasnikom Behara.[1] Riječ behar je arabizam i znači cvijet voćke, tako da ime časopisa navješćuje kulturno proljeće islamske čitateljske publike i književne produkcije. Časopis se tiskao na srpskohrvatskom i turskom jeziku.

Prvi broj časopisa izišao je 1. svibnja 1900. godine. Neprekidno je izlazio deset godina, dva puta mjesečno. Od 1927. do 1945. nastavio je izlaziti pod nazivom Novi behar. Časopis je objavio mnogo balada, kao i građu iz područja usmene književnosti.[2] Od 1993. godine časopis pod istim imenom izdaje Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske "Preporod".[3]

Novi behar pokrenut je 1927. godine kao nastavak Behara. Izlazio je dva puta mjesečno do travnja 1945., a donosio je priloge iz područja književnosti, povijesti, islamskog bogoslovlja i dr. Vlasnik časopisa bila je "Islamska dionička štamparija" sve do 1944., a od početka 1944. vlasnik je bilo muslimansko kulturno društvo "Narodna uzdanica". Prvi urednik bio je književnik Husejn Đogo Dubravić, kojeg je 1930. godine na mjestu urednika naslijedio Alija Nametak.

Prvi broj časopisa tiskan je 1. svibnja 1927. Izlazio je neprekidno sve do 1943. godine, dakle punih 16 godina, a od sedamnaeste godine postojanja izišlo je 6 brojeva. Novi behar odigrao je važnu ulogu u prosvjetnom i kulturnom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Suradnici lista su bili: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Ahmed Muradbegović, Hamid Dizdar, Alija Nametak, Husejn Đogo Dubravić, Ilijas Dobradžić, Tin Ujević, Muhamed Hadžijahić, Omer Čampara, Atif Ljubović, Hamza Humo, Hasan Kikić i dr.

O časopisuUredi

Godine 1910. među Muslimanima u BiH bilo je 25.505 (5.26%) pismenih, među pravoslavnim kršćanima 63 205 (9.88%), a među katolicima 75 843 (22.17%).[4] Primjerice u tešanjskom kotaru bilo je mnogo više duhovnika (28) nego učitelja (2). Intelektualci iz redova bosanskih Muslimana namjeravali su podići razinu pismenosti i kulture među bosanskohercegovačkim islamskim življem, a među njima se isticao Ademaga Mešić. Behar je zbog srpskohrvatskog jezika bio pristupačan širokom islamskom sloju, a na važnost te činjenice upućuje podatak da je 1910. u Bosni turskim jezikom vladalo samo 2.289 osoba, a arapskim 448 osoba.[5] Vodstvo MNS-a imalo je u vidu osnivanje "islamske tiskare" koja bi distribuirala "znanstvene, poučne, vjerske" i ine publikacije na "turskom i hrvatskom jeziku".[6] Pod uredništvom Čauševića u Beharu prevladava publicistička nad književnom građom, list je izravnije društveno angažiran i otvoren panislamističkim idejama. Bosanski Muslimani se u časopisu nazivaju Hrvatima i jezik se naziva hrvatskim imenom.[traži se izvor] Naglasak na hrvatsko nacionalno usmjerenje stavlja se od 1908. do 1910. kad ga uređuju Ljudevit Dvorniković i Šemsi-beg Salihbegović. Istodobno se otvara prema hrvatskim književnim krugovima oko listova Nada i Kolo hrvatskih književnika.[7] Časopis se tiskao i na turskom jeziku koji je imao simbolički potvrditi vezu bosanskog i univerzalnog islama, ali i osjećaje muslimana prema Carigradu. Pored beletristike list obrađuje teme iz narodne ekonomije, osobito agrarnu problematiku.

Urednici listaUredi

IzvoriUredi

  1. Članak o časopisu Behar na web stranici Biblioteka Sarajeva
  2. Bosanski web portal u Švicarskoj
  3. Časopis Behar na web stranici Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod
  4. F. Marić, Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. godine, 1996, str. 77.
  5. M. Rizvić, Behar. Književnohistorijska monografija, Sarajevo, 2000, str. 33.
  6. A. Mešić, Memoari II, Program MNS, str. 55-60.
  7. M. Rizvić, Behar. Književnohistorijska monografija, 2000, str. 293.-294.