Čestica (lingvistika)

čestica ili partikula (lat. particula: djelić), nepromjenjiva vrsta riječi koja služi za oblikovanje ili preoblikovanje rečenica te za izražavanje rečeničnog modusa; također riječca (ijek.) ili rečca (ek.).

Čestice mogu biti:

  • potvrdne i odrečne: potvrdna čestica da i odrečna rečca ne;
  • upitne: li, da li, zar;
  • imperativne: neka;
  • uzvične: ala;
  • zaključne: dakle;
  • isključne: samo, jedino;
  • poredbene: kao;
  • pokazne (prezentativi): evo, eto, eno;
  • čestice za isticanje osobnog stava (modalne rečce): sigurno, naravno, zacjelo, dakako, vjerojatno, valjda, možda, nipošto, uistinu, doista, zbilja;
  • čestice za posebno isticanje: upravo, baš, bar;
  • čestice za isticanje suprotnosti: međutim, pak.

U čestice se još ubrajaju i riječi: inače, također, uostalom itd. Vrlo su bliske prilozima čestice: još, tek, već, čak. Česticom se najčešće smatra i enklitika se (u sklopu povratnih glagola: boriti se, ljutiti se, dešavati se itd).

Nesamostalne čestice uredi

Upitne čestice uredi

Upitne čestice: li, zar, da

Čestica li je enklitika i zato uvijek stoji iza neke riječi:

  • Vidiš li? Nije li bilo dosta?
  • Da li su došli? Da li me vidio?
  • Jesu li došli? Je li me vidio?

Također može doći i iza nekih drugih upitnih riječi kao intenzifikator, odnosno pojačivač upitnog značenja:

  • Gdje li se samo skrila? Što li nam vrijeme nosi?

Čestica li služi i za pojačavanje ostalih riječi i iskaza:

  • Trči li, trči! Lijepa li si! Gdje li ga samo nađe!

Ova se čestica također veže uz neke veznike, zamjenice itd.:

  • Nisu ni roditelji došli, a kamoli djeca. Radije bih ovo negoli da moram raditi cijeli dan.

Čestica zar dolazi na početku rečenica te izražava dodatnu nevjericu, sumnju, čuđenje:

  • Zar ne vidiš? Zar ste zaista otišli?

Također se s česticom ne udružuje u skup zar ne koji dolazi na kraju iskaza; očekuje se potvrdan odgovor:

  • Doći ćeš, zar ne? Vidio si ga, zar ne?

Intenzifikatori uredi

Čestice mogu služiti i za pojačavanje i naglašavanje iskaza - intenzifikaciju.

Intenzifikatori: i, ni, također, ta, pa, samo, a također mogu i bar, barem, makar, god, ma, čak, ipak, opet...

  • I on je došao. Nisu vjerovali ni njemu!
  • On je također sudjelovao. Ta ne znam što ću učiniti!
  • Pa zar ne vidiš da je to krivo? Pa naravno!
  • Samo ti pričaj! Samo da znaš što se dogodilo!


  • Pokloni mu bar neku sitnicu. Barem svrati na pola sata. Makar jednom budi sretan.
  • Tko god dođe, bit će svečano primljen. Ma kako odlučila, ja sam uz tebe. To stoji čak petsto kuna!
  • Premda su se trudili, opet nisu uspjeli. Iako su radili cijeli dan, ipak nisu stigli završiti posao.

Usporedne čestice uredi

Usporedne ili gradacijske čestice izražavaju stupnjevanje svojstva:

mnogo, puno, malo, vrlo, veoma, gotovo, skoro, jedva, previše, sasvim, potpuno, posve, osobito, prilično, odviše, još, naročito...
  • Ona je mnogo veća. Bio je vrlo malen. Izgledalo je gotovo neprimjetno.

Poticajne čestice uredi

Čestica neka služi za tvorbu imperativa za 3. lice jednine i množine, a također može izražavati poticaj.

  • Neka radi što hoće! Neka se djeca vesele! Neka dođu!


Poticajna može biti i čestica da:

  • Da samo znaš što je napravio! Da si smjesta došao!


Čestice hajde, de, daj, dede, deder pripadaju razgovornom stilu.

Jesno-niječne čestice uredi

Jesna čestica da, niječna čestica ne, naglašeni prezent pomoćnog glagola biti u trećem licu jednince jest.

  • Da, doći ćemo! Ne, nije došao! Ne pitaj me to. Jest, javio mi je vijest.

Prezentativi uredi

 
Grafikon čestoće upotrebe pokazuje da se prezentativ eto znatno češće koristi u pisanom jeziku

Prezentativi su čestice evo, eto i eno.[1] Odnose se redom na prvo, drugo i treće lice.[2] No, postoje iznimke te one mogu upućivati i na radnju. Prezentativom se može smatrati i čestica gle.

  • Evo mene! Eto tebe! Eno njega!
  • Evo čovjeka! Eto, sve sam vam rekao! Evo, to je sve što znam! Eno, još uvijek su tamo!
  • Gle psa! Gle ono!

Samostalne čestice uredi

Samostalne čestice ili modifikatori obuhvaćaju i neke od nesamostalnih čestica, ali u samostalnoj uporabi.

Također, na razini teksta, razlikujemo sljedeće samostalne čestice:
vjerojatno, doista, zaista, stvarno, uistinu, sigurno, zasigurno, nasreću, nažalost, eventualno, uglavnom, nesumnjivo...

Izvori uredi

  1. Kordić, Snježana (1997). „Prezentativi evo, eto, eno. Slavia: časopis pro slovanskou filologii (Prag) 66 (2): 183–106. ISSN 0037-6736. SSRN 3437680. CROSBI 447304. ZDB-ID 204528-x. Pristupljeno 2014-11-17.  (BibCzechLing).
  2. Kordić, Snježana (2000). „Nominale Variationen in Sätzen mit evo/eto/eno im Kroatisch-Serbischen” [Nominalne varijacije u rečenicama s evo/eto/eno u srpskohrvatskom jeziku]. u: Boeder, Winfried; Hentschel, Gerd ur. (na njemačkom). Variierende Markierungen von Nominalgruppen in Sprachen unterschiedlichen Typs. Studia Slavica Oldenburgensia, Band 4. Oldenburg: BIS. str. 219–220. ISBN 978-953-175-393-7. OCLC 249062105. SSRN 3434540. CROSBI 447087. Pristupljeno 2016-03-30.  (ÖNB).


vrste riječi
imenica | zamjenica | pridjev | broj | glagol | prilog | prijedlog | veznik | čestica | uzvik