Rimska cesta Narona - Leusinium

Rimska cesta Narona - Leusinium je jedna od prvih cesta koju su Rimljani izgradili na početku svog vladanja teritorijom današnje Bosne i Hercegovine. Bila je dio veće saobraćajnice Akvileja - Dirahium (Drač) na današnjoj albanskoj teritoriji.

U pokušajima koji su činili da bi odredili trasu pomenute rimske ceste, većina istraživača su je tražili južnije, kroz Popovo polje, ili čak na jadranskoj obali.

Putna stanica Pardua bila je prema ranijim istraživačima locirana u:

• Slano - Tomaschek i Cons
• Ston - Hoernes, Mayer i Zaninović
• Gacko - Domaszewski
• Žakovo - Miller
• Popovo polje - Kiepert

Ad zizio je takođe bio različito locira:

• Bileća - Evans
• Trebinje - Tomaschek, Kiepert, Miller
• Gacko - Domaszewski
• Slano - Hoernes
• Između Slanog i Dubrovnika - Cons
• Negdje u Popovu polju - Pašalić
• Kod Moskog - Sergejevski
• Neodređen položaj - Mayer

Godine 1962 Dimitrije Sergejevski je objavio preliminarne rezultate istraživanja u kojima je naveo da je trasa sjevernije (kontinentalna varijanta) i naveo nekoliko važnijih tačaka na trasi: Ukšići u Ljubomirskom polju, Bukov do, Krtinje i Gradac kod Ljubinja i Stolac (Diluntum).

Ivo Bojanovski je objavio studiju u kojoj iznosi zaključak da je trasa išla linijom: Vid (Narona) - Tasovčići - Stolac (Diluntum) - Gradac (Pardua) - Ukšići (Ad zizio) - Mosko - Panik (Leusinium) (sada ispod Bilećkog jezera).

Do ovog zaključka Bojanovski je došao koristeći:

• Antoninov itinerar (Imperatoris Anotnini Augusti Itineraria provinciarum et amrtimum), putnu mapu sa stanicama duž puta i razdaljinama u rimskim miljama između njih
• Grafičke skice pod nazivom Tabula Peutingeriana, koja predstavlja skicu puteva u boji od Velike Britanije do Indije, ĉiji su pravci određeni kartiranjem na terenu.
• Predpostavke engleskog arheologa Evansa, koji je smatrao da put treba tražiti sjevernije od obale, u kontinentalnom dijelu
• Kratki preliminarni izvještaj Sergejevskog iz 1962. god, pod naslovom Rimska cesta Narona - Leusinium
• Istraživanja Irme Čremošnik i Ljubinke Kojić u Paniku i
• rezultate vlastitih istraživanja na terenu u periodu 1969 - 1972. god.

Trasa ceste kao rezultat prvih istraživanja prikazana obodom Popova polja. Dimitrije Sergejevski i Ivo Bojanovski su dali trasu koja povezuje Stolac (Diluntum) i Leusinium preko Ljubomirskog polja

Opisi dijelova ceste

Miljokazi

Na samoj trasi ili u neposrednoj blizini registrovana su 42 miljokaza. Nijedan nije sa natpisom. Najviše ih je oko Narone prema Tasovčićima, što je razumljivo zbog značaja Narone kao administrativnog središta u ovom dijelu provincije Dalmacije.

U Donjoj Bijeni jedan miljokaz je upotrijebljen kao muslimanski nadgrobni spomenik (bašluk), vrh mu je obrađen kao turban. Još 4 miljokaza bila su iskorištena kao okvir groba, a danas stoje kao kameni međaši. Jedan miljokaz se nalazi u Uboskom, na muslimanskom groblju.

U Gracu su dva miljokaza pretvorena u bašluk, a na nekropoli kod crkve dva u stećke.

Na dionici Gradac - Ukšići, u uskoj dolini Bukovog potoka pronađena su tri miljokaza. Jedan je sve do 1963. god. ležao u potoku, nakon čega je ugrađen u zid vodomjera. Oko 2 km. uzvodno, drugi je bio ugrađen u austrijski most, a sada leži zatrpan muljem, u blizini porušenog mosta. Dva km. uzvodno, leži i treći miljokaz (visok 148 cm, promjera 38 cm, lijepo obrađen).

Na visoravni Rošca nalazi se tzv. Petrov krst, srednjovjekovni nadgrobni spomenik (stećak). To je zapravo prerađeni miljokaz, visine 125 cm. i promjera 40 cm, što se može zaključiti po oblini spomenika i kratkim horizontalnim krakovima krsta. Na njemu je ćirilični natpis, koji u transkripciji glasi:

Sad tu počiva Radoslav Grubač sad mrtav.

Tri miljokaza su registrovana na relaciji Mosko - Panik.

Gradac (Perdua)

Gradac kod Ljubinja nalazi se ispod neistražene gradine iz ilirskog vremena, na Đurđevoj glavi. Bio je značajan vicus na raskrsnici putova, a možda i središte autohtone civitas (ilirsko naselje u rimsko doba). Jedan put je vodio u Popovo polje, a drugi na sjever, u brdovito područje. Sergejevski je prvi ovo središte identificirao sa putnom stanicom Pardua (Tabula Peutingeriana, 469), a koju spominje i Ravenat (Pardua id est Stamnes). Pardua je od Diluntuma udaljena XIV rimskih milja = 21 km, što danas odgovara razdaljini od Graca do Stoca. Prema slijedećoj putnoj stanici Ad zizio navedeno je rastojanje XVI milja = 24 km.

Gradac je bogat nalazima iz antičkog doba: temeljni zidovi brojnih zgrada, klesani kamen, rimski proizvodi od opeke. Epigrafskih natpisa nema, jer nije ni bilo sistemskih istraživanja. Prostor antičkog naselja zauzima površinu oko 10 ha i na njemu se nalazi oko 20 grčkih bunara.

Ukšići (Ad Azizio)

Ukšići se nalaze u Ljubomirskom polju. Na njivama Liješće, Luke i Grudine, sudeći po prostranstvu supstrukcija i bogatstvu građevinskog materijala, prostiralo se sredinom polja antičko naselje površine 700x900 m. Probno ispitivanje na Tanogama (Luke) gdje su nađeni fragmenti natpisa i miljokaza, otkrilo je dijelove većeg arhitektonskog kompleksa (terme?) sa mozaikom i hipokaustom. Naselje se razvilo na autohtonoj osnovi, u podnožju gradine, sa jakim centralnim uzvišenjem i bedemima u suhozidu.

Zbog toga je, prema Bojanovskom, realno putnu stanicu Ad Azizio, sa grafičke skice Tabula Peutingeriana, na putnom pravcu Narona - Leusinium, locirati u Ukšiće.

Od Ukšića jedna je cesta poljem vodila prema jugu, u pravcu Jasena (preko Vrpolja i Cibrijana), gdje su takođe registrovani ostaci antičkih naseobina i naseobinskih elemeneta.

Panik (Leusinium)

U Paniku se u rimsko doba na epihorskoj osnovi, na raskrsnici puteva prema Nikšiću, s jedne strane, a prema Bileći i Gacku sa druge strane razvilo bogatije naselja. Način građenja zidova ovog naselja, ukrašavanje njegovih prostorija mozaicima i freskama, zagrijavanje prostorija hipokaustom pokazuju uticaj rimskog građevinarstva i na ove krajeve.

Natpis iz Kosijereva

Godine 1959, Dimitrije Sergejevski pronašao je natpis na lijevoj obali Trebišnjice, oko 1 km. od mjesta gdje je stajao most (Mostište), kojim je rimska cesta produžavala prema Nikšiću. Natpis je bio uklesan na živoj kraškoj stijeni, zarastao u mahovinu i šikaru, oštećen algama i lišajevima. Natpis spominje guvernera Dalmacije od 80-83. god. Kasnije je pronađen još jedan natpis i oba su 1967. god, pred potapanje, izrezani iz stijene i prebačeni u muzej u Nikšiću.