Wikipedija

Pset

Pset je jedna od 11 najstarijih srednjovjekovnih županija Primorske Hrvatske. Prvi je spominje vizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom), iz 10. stoljeća.

Rane srednjovjekovne hrvatske župe prema Konstantinu VII. Porfirogenetu

Teorija Vjekoslava Klaića uredi

Teorija se zasniva na dokumentu sa kraja XII stoljeća. Prema spisu crkvenog sabora u Splitu iz 1185. godine, koji je pronašao Franjo Rački, župa Pset je pripadala u crkvenom pogledu Kninskoj biskupiji. Obuhvatala je Petrovačko i Bravsko polje. Na zapadu se prostirala do Plješivice i rijeke Une, na istoku do rijeke |Sane, a na jugu negdje oko Drvara i rijeke Unca.

Prvi poznati župan koji je upravljao župom Pset u kraljevo ime bio je Dionizije koji se spominje u jednom spisu iz 1266. godine. Od 1276.-1280. župu drže Babonići, a zatim knezovi Blagajski. U to vrijeme prostrana župa dijelila se na dvije manje comitatus župe, Veliki i Mali Pset, svaka sa sjedištem u kraljevskom gradu. Gdje su se nalazila ta dva kraljevska grada u župi Pset nije ni do danas poznato. Potkraj XIII. stoljeća krajevima do preko Vrbasa vladaju knezovi Šubići od Bribira.

Teorija Tibora Živkovića uredi

Ovaj historičar je analizirao granice između Hrvatske i Srbije u vrijeme Cara Porfigeneta. Području od Grahovskog polja na jugoistoku do dolina Unca i Une na sjeverozapadu je neuobičajeno velik teritorij za jednu srednjovjekovnu župu. Župu Pesenta smješta kod Knina, pozivajući se i na isti dokument iz 1185. godine, povezanim za crkvenu organizaciju Splitske nadbiskupije: Tiniensis episcopus habeat sedem suam in Tenin et habeat has parochias: Tenin campum, Verchreca, Pset.[1]

XIV i XV stoljeće uredi

Prema raznim, uglavnom sudskim, dokumentima iz 14. i 15. stoljeća poznato je nekoliko plemenitaških rodova koji su imali svoje posjede u župi Pset, a bili su iz plemena Kolunić. U plemenu Kolunić bilo je više zadruga ili hiža - porodica. Iz 15. stoljeća, pored 11 poznatih kuća, najpoznatija je zadruga ili hiža Mišljenovića od Kolunića, čiji je predak poznat iz jedne povelje 1325. godine. Drugi poznati plemenitaški rod (hiža) u 15. stoljeću u župi Pset bili su Perušići. Blagajnik kralja Vladislava II zabilježio je 1495. godine da je isplatio određenu sumu novca Gašparu Perušiću za očuvanje njegovog grada Bjelaja (u originalu Belay). Ostaci tvđave su nacionalni spomenik BiH. [2]

Treći poznati rod bili su Oršići iz Drinića koji su osnovali naselje Slavetići kod Karlovca po kojem su se i oni prozvali.

O životu iz tih vremena svjedoče ostaci srednjovjekovne crkve Sv. Đurđa (Panađur) koju neki datiraju u 14. stoljeće, a neki istoričari možda i u 12. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH. [3]

Navedene najpoznatije porodice iz plemena Kolunića, kao i druge, manje poznate, počele su se preseljavati sa svojih posjeda u Psetu dalje na zapad i sjever, po padu Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, a sve jača preseljenja uslijedila su iza Krbavske bitke 1495. godine.

Oršići iz Pseta su osnovali naselje Slavetići kod Karlovca po kojem su se i oni prozvali. Perušići su osnovali današnje naselje istog imena u Lici. Neke porodice su zadržale rodovska imena a neke su se u novom zavičaju zvale plemenskim imenom Kolunić. Poznat je i Martin Rota-Kolunić, bakrorezac iz 16. stoljeća, rođen u Šibeniku. Stara imena naselja na teritoriji ove nekada srednjovjekovne župe koja i danas postoje: Očijevo, Kolunić, Cvijetnić, Smoljana, Bjelaj i Drinić.

Pad pod osmansku vlast uredi

Bosanska srednjovjekovna feudalna država nestala je 1463. god, kada je postala dijelom Osmanskog carstva. Zapadne i sjeverne krajeve bivšeg kraljevstva preuzela je Ugarska i na njima su formirane Jajačka i Srebrenička banovina. Župa Pset ostala je u ranijoj ugarskoj administrativnoj podjeli, kao dio Hrvatske banovine.

Osmansko napredovanja od Jajca do Bihaća trajalo je preko 120 god i završilo se 1592. Pred osmanskom opasnošću, hrvatsko plemstvo nije dozvolilo da, gubeći svoje posjede, izgubi i potčinjeno stanovništvo, a u njemu radnu snagu i vojnike. Tako su neki krajevi Bosanske Krajine ostali pusti. Hrvatsko stanovništvo iz Unca i Pounja je potpuno iseljeno. Među njima bile su i porodice: Oršići (kasnije Slavetići kod Karlovca), Mišljenovići, Kolunići, Cvijetnići. Sela oko Dubice izgubila su sve svoje stanovništvo, pa ni tridesetak godina poslije osmanskih osvajanja, tamo nije bilo ni jedne kuće. Dio starosjedilačkog stanovništva u plodnijim krajevima oko Vrbasa, Sane i Bjelajskog polja u prvim decenijama osmanske vladavine prelazi na islam, zadržavajući kompaktnost svojih naselja.[4]

Između 1530-1537. godine područje župe Pset u potpunosti je potpalo pod osmansku vlast. Već 1540. godine spominje se prvi put nahija Bjelaj, a nešto kasnije spominje se kao nahija Bjelaj-Blagaj, ali ubrzo potpada pod kadiluk Kamengrad. Od 1562. godine nahija Bjelaj je priključena kadiluku Novosel koji je bio u Kliškom sandžaku. Tokom 1577. godine u bjelajskoj tvrđavi je smještena posada od 370 osmanskih plaćenika pod zapovjedništvom dizdara.[4][5][6]

Seobe stanivništva uredi

Posljedica ovih osmanskih napredovanja bilo je pregrupisavanje stanovništva i došlo je do nove slike rasprostranjenosti naroda u Bosni i Hercegovini i velikom dijelu Hrvatske (Lika i Dalmacija).[5]

Politika osvajanja realizovana je kroz primjenu dvaju oprobanih metoda:

  • pridobijanjem susjednog stanovništva različitim mirnim sredstvima a zatim anektiranjem njegovog teritorija
  • upotrebom sile tamo gdje bez nje nije mogao biti ostvaren određeni cilj[7]

Od promjene jednog ili drugog metoda zavisila je često, u većoj ili manjoj mjeri, i sudbina naroda u kraju gdje se radilo o uspostavljanju osmanske vlasti. U prvom slučaju naselja nisu trpila većih promjena. U drugom - bila su izložena čestim pljačkaškim upadima osmanskih odreda, što je, pored gubitaka u ljudstvu, stoci i materijalu, stvaralo psihozu straha i nesigurnosti i dovodilo do masovnog iseljavanja.

Takvo stanje (ne)naseljenosti nije pogodovalo Osmanlijama, ni u ekonomskom ni u vojnom pogledu. Bilo je nužno da se ono dovede u sklad sa interesima države na ovom graničnom području. Najpogodniji element za kolonizaciju bili su stočari, poznati pod imenom vlaha. Prve veće grupe stočara koje se kreću zajedno sa Osmanlijama, prelaze u Bosansku Krajinu preko gornjeg toka Vrbasa i Rame, i naseljavaju planinska zemljišta oko Kupresa, Glamoča, doline Unca, izvorišta Plive i Sane i stare hrvatske župe Pset.[6] Ti su se stočari iz ovih krajeva radijalno dalje širili, spuštajući se i u plodnije krajeve, izuzev onih u kojima su se sačuvale starosjedilačke, dobrim dijelom islamizirane mase, koje su očuvale cjelovitost ranijih naselja.[8]

Literatura uredi

  • Vjekoslav Klaić, Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n.s. Sv. XV, Zagreb, 1928., 1-12.
  • Nada Miletić, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, br. 11.17, 159., Izdavač Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988. - Crkvina (Panađur), Kolunić,

Reference uredi

  1. ↑ „Tibor Živković O počecima Bosne u ranom srednjem vijeku”. AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE GODIŠNJAK JAHRBUCH KNJIGA / 39 Sarajevo 2010. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-23. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ↑ „Stari grad Bjelaj”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 12. 2016. 
  3. ↑ „Panađur”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 12. 2016. 
  4. ↑ 4,0 4,1 „Hamdija Kreševljaković, STARI BOSANSKI GRADOVI”. Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45 –. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. ↑ 5,0 5,1 „Milan Vasić: Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u XVI vijeku”. Godišnja skupština društva istoričara, Banja Luka , 1963.. Pristupljeno 9. 1. 2022. 
  6. ↑ 6,0 6,1 „Stjepan Pavičić: SEOBE I NASELJA U LICI”. JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI, 1962. godine. Pristupljeno 9. 2. 2021. 
  7. ↑ „Jelena Božić: Prilog poznavanju kulturno-istorijske prošlosti petrovačkog kraja: Vođenica”. Institut za zaštitu i ekologiju Republike Srpske, Banja Luka , 2019. Pristupljeno 9. 1. 2022. 
  8. ↑ „Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnog stanovništva u sjeverozapadnoj Bosni”. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Pset&oldid=41750307