Wikipedija

Paranthropus boisei

Paranthropus boisei ili Australopithecus boisei bio je rani hominin i opisan je kao najveći pripadnik roda Paranthropus. Živio je u Istočnoj Africi tokom epohe pleistocena od prije 2,3 do 1,2 miliona godina.[1]

Paranthropus boisei
Status zaštite

Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Primates
Porodica: Hominidae
Rod: Paranthropus
Vrsta: P. boisei
Dvojni naziv
†Paranthropus boisei
(Mary Leakey, 1959)
Sinonimi
  • Australopithecus boisei

(Dart, 1938)

  • Zinjanthropus boisei

(Louis Leakey, 1959)

Otkriće

uredi

Dobro očuvana lubanja (nazvana "Orašarko"), koju je prva otkrila antropologinja Mary Leakey 17. jula 1959. godine u jaruzi Olduvai (Tanzanija), stara je 1,75 miliona godina i imala je karakteristike koje se mogu naći kod robusnih australopitecina. Mary i njen muž Louis Leakey klasificirali su ga kao Zinjanthropus boisei, gdje je "Zinj" naziv srednjovjekovne istočnoafričke regije Zanj, a "anthropus" (gr. ανθρωπος, anthropos) "ljudsko biće"; te "boisei" za Charlesa Boisea, dobročinitelja tog antropološkog tima.[2]

Paranthropus boisei (kako je ta vrsta kasnije kategorizirana) pokazala se kao pravo blago, naročito kada je sin spomenutih antropologa, Richard Leakey, ustvrdio da je to bila prva vrsta hominina koja je koristila kamene alate. Richard je 1969. u Koobi Fori blizu regije jezera Turkana u Keniji otkrio još jednu lubanju.

Morfologija i tumačenje

uredi
 
Forenzička rekonstrukcija lica vrste Paranthropus boisei

Zapremina mozga dosta je malena, između 500 i 550 cm³, ne mnogo veća u odnosu na one kod vrsta Australopithecus afarensis i Australopithecus africanus ili današnjih šimpanzi. Za razliku od P. robustus, P. boisei je imao mnogo kraći veliki otvor (foramen magnum). Uz to su varijacije u izgledu lubanja unutar vrste P. boisei neobično velike.[3] Kod prosječnih odraslih mužjaka bile su veće nego kod ženki (spolni dimorfizam), kao što je bio slučaj sa gotovo svim vrstama australopitecina. Mužjaci su težili oko 49 kg i imali visinu od 1,37 metara, dok su ženke težile 34 kg i imale visinu od 1,24 m.[1]

Imao je lubanju visoko specijaliziranu za žvakanje tvrdih materijala i nekoliko osobina koje se mogu naći kod današnjih gorila. P. boisei je nastanjivao šumovite savanske predjele.[4] Tu vrstu ponekada zovu "Orašarko" zato što je imao najveće i najravnije (pret)kutnjake i najdeblju zubnu gleđ od svih poznatih hominina.[5]

Paranthropus boisei je imao velike žvakaće mišiće, zajedno sa velikom sagitalnom krijestom. Zbog činjenice da je njihovo lice tako široko, P. boisei je također imao ogromne obrazne zube, četiri puta veće od ljudskih.[3] Mada su imali tako velike kutnjake i obrazne zube, prednji su im bili dosta manji od onih kod sličnih vrsta.

Neki tvrde da je kraniodentalna morfologija ovog taksona (veliki pretkutnjaci i kutnjaci, debela gleđ, robusna čeljust, sagitalna krijesta, široka obrazna regija) pokazatelj ishrane tvrdom ili žilavom hranom kao što su gomolj, orasi i sjemenje.[6] Međutim, istraživanje mikroskopskih tragova trošenja kutnjaka kod P. boisei[7][8] pronašlo je uzorak mnogo drukčiji od onog kod vrste P. robustus u Južnoafričkoj Republici, za koju se smatra da se hranila tvrdom hranom u vrijeme oskudice.[9] Tako se pokazalo da je tvrda hrana rijetko bila dio njegove ishrane. Omjeri ugljikovih izotopa kod P. boisei ukazuju na to da je njegovom ishranom dominirala C4 vegetacija, za razliku od P. robustus u Južnoafričkoj Republici.

Fosili

uredi
 
Odljev lubanje s nadimkom "Orašarko" (OH 5), koju je Mary Leakey pronašla 1959. godine, sa čeljusti koju je Kamoya Kimeu otkrila 1964.

A. Amzaye je 1993. pronašao fosile P. boisei kod grada Konso u Etiopiji. Ta nepotpuna lubanja dobila je oznaku KGA10-525 i ima starost od 1,4 miliona godina. Najveći je ikada pronađeni primjerak lubanje P. boisei. Najstariji primjerak P. boisei pronađen je u Nacionalnom parku Omo (Etiopija) - star je 2,3 miliona godina i klasificiran je kao (L. 74a-21), dok je najmlađi primjerak iz jaruge Olduvai (OH 3 i OH 38), starosti 1,2 miliona godina.

Ostali dobro očuvani primjerci

uredi
  • OH 5 Zinjanthropus, "Zinj" ili "Orašarko" bio je prvi otkriveni primjerak P. boisei; pronašla ga je Mary Leakey u jaruzi Olduvai (Tanzanija), a pripadao je odraslom mužjaku (circa 1,75 mil. god.).
  • KNM ER 406 je malena nepotpuna lubanja, koju su Richard Leakey i H. Mutua otkrili 1969. godine u Koobi Fori (Kenija); posjeduje velike obrazne kosti i ima zapreminu mozga od 510 cm³ (circa 1,7 mil. god.).
  • KNM WT 17400 je nepotpuna lubanja koja je po svojim karakteristikama slična primjerku KNM WT 17000 ("Crna lubanja") vrste Paranthropus aethiopicus; pronađena je u zapadnoj Turkani u Keniji (circa 1,7 mil. god.).

Način života

uredi
 
Poštanska marka Uzbekistana, 2002

Ishrana

uredi

Ishrana bilo kojeg taksona odnosi se na različite vrste hrane i pića na koje se određeni organizam oslanja za pribavljanje hranjivih tvari. Gotovo svo istraživanje ishrane izumrlih hominina prije svega se fokusira na hranu koju konzumiraju, zato što im je za piće služila voda. Gotovo su svi primati i hominini bili generalisti, što znači da su jeli raznoliku hranu i da se nisu oslanjali na jedan specifičan izvor hrane.[10]

Teorija sa kojom se većina slaže je da se Paranthropus boisei oslanjao na tvrdu hranu kao glavni izvor hranjivih tvari.[11] Snažni mišići čeljusti smatraju se evolutivnom prilagodbom vrste Paranthropus boisei na prehranu orasima, sjemenkama i tvrdim voćem.[12] Analiza kutnjaka pokazala je da tragovi trošenja zuba kod Paranthropus boisei ukazuju na konstantno žvakanje malenih, tvrdih vrsta hrane, kao što su orasi i sjemenje. Tehnikama datiranja ugljikom naučnici su uspjeli ustvrditi koju je hranu Paranthropus boisei jeo za života.[12] Daljnji dokaz za prehranu voćem i orasima je klasifikacija Paranthropusa boiseia kao kozmopolitske vrste, što znači da bi njegova široka geografska rasprostranjenost rezultirala raznolikom prehranom.[12]

Zajedno sa voćem i orasima, ustvrđeno je da je Paranthropus boisei jeo velike količine trave i šaši. Analizom stabilnih izotopa u fosilima Paranthropusa boiseia ustvrđeno je da je on jeo velike količine C4 biomase koja je postojala u njegovo vrijeme. Čak je ustvrđeno i da je Paranthropus boisei jeo veće količine biljnih tvari nego bilo koji drugi hominin.[13] Jedno istraživanje došlo je na zaključak da se ishrana vrste Paranthropus boisei zapravo većinom sastojala od trave i šaši kao što je Cyperus esculentus i da je rijetko jeo voće i orahe.[14][15]

Ponašanje

uredi

Nakon što je uspio preživjeti dvije različite vrste ekoloških okolnosti, P. boisei je razvio raznolike strategije preživljavanja. Također je bitno naglasiti da je dodavanje lukovica u ishranu činilo vjerojatnijim za tu vrstu da unese neophodnu dnevnu količinu kalorija.[16]

Podaci o ugljikovim izotopima kod Paranthropus boisei ukazuju na to da im se ishrana prije svega zasnivala na resursima C4, vjerovatno travama i šaši. Podaci također ukazuju na to da je ta ishrana centrirana oko resursa C4 bila zastupljena dugo vremena i na velikim geografskim prostranstvima.[12]

Također daljnje opovrgavaju razne teorije o uzorcima ishrane kod Paranthropus boisei; uzorak ishrane kod Paranthropus boisei nije bio sličan onom kod afričkih čovjekolikih majmuna, te se nije fokusirao na orahe i tvrdo voće.

Na osnovu podataka o ugljikovim izotopima i mikroskopskim tragovima trošenja zuba vjerovatno je da su Paranthropusi u istočnoj Africi i južnoj Africi imali različitu ishranu.[17]

Zubi

uredi

Paranthropus boisei je poznat po velikim i glatkim obraznim zubima sa debelom gleđi. Uzorak trošenja zuba na mikroskopskom nivou kod jedinstvenih i čvrstih zuba P. boisei naveo je mnoge na uvjerenje da se njegova ishrana sastojala od čvrste hrane; zbog toga je P. boisei dobio nadimak "Orašarko". Neke analize pokazuju samo laku istrošenost zuba, sa finim linearnim grebenima i udubljenjima.[13] P. boisei se smatra jednim od najvećih konzumenata tvrde hrane. Deblja gleđ jedna je od glavnih osobina u evoluciji hominina. Postoji mogućnost da postoji veza između debljine gleđi i prilagodbi ishrani određenim vrstama hrane.[18]

Mikroskopski tragovi trošenja zuba kod P. boisei istražuju se od 1980-ih, zato što je ishrana tih hominina nepoznata. Kada istražuju istrošenost, naučnici su u stanju istražiti uzorke na zubima, pomoću čega ustvrđuju u koju prehrambenu klasu taj hominin spada. Kada je P. boisei umro, uzorak od nekoliko prethodnih obroka stvrdnuo bi se u gleđ, omogućivši naučnicima da vide šta je jeo.[19]

Izvori

uredi
  1. ↑ 1,0 1,1 „Paranthropus boisei Topics”. Smithsonian National Museum of Natural History. Pristupljeno 11 July 2012. 
  2. ↑ Watson, Peter (2002). The Modern Mind: An Intellectual History of the 20th Century. New York: Perennial. str. 486–487. ISBN 0-06-008438-3. 
  3. ↑ 3,0 3,1 Bernard Wood, Daniel E. Lieberman. „Craniodental Variation in Paranthropus boisei: A Developmental and Functional Perspective.”. Wiley online library.. DOI:10.1002/ajpa.1097. Pristupljeno 26 October 2012. 
  4. ↑ McHenry, H.M.; Coffing. K. (2000). „Australopithecus to Homo: transformations in body and mind”. Annual Review of Anthropology 29 (1): 125–146. DOI:10.1146/annurev.anthro.29.1.125. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-16. Pristupljeno 2014-07-31. 
  5. ↑ Findings Challenge Conventional Ideas on Evolution of Human Diet, Natural Selection Newswise, Retrieved on June 26, 2008.
  6. ↑ Klein, Richard G. (1999). The Human Career: Human Biological and Cultural Origins (2nd izd.). Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-43963-1. 
  7. ↑ Ungar, Peter S.; Frederick E. Grine; Mark F. Teaford (April 2008). Petraglia, Michael. ur. „Dental Microwear and Diet of the Plio-Pleistocene Hominin Paranthropus boisei”. PLOS ONE 3 (4): e2044. DOI:10.1371/journal.pone.0002044. PMC 2315797. PMID 18446200. Pristupljeno 21 March 2011. 
  8. ↑ „Gnashers at Work”. The Economist. 2008-05-01. Pristupljeno 2008-05-05. 
  9. ↑ Scott RS, Ungar PS, Bergstrom TS, Brown CA, Grine FE, Teaford MF, and Walker A. 2005. Dental microwear texture analysis shows within-species diet variability in fossil hominins" Nature 436(7051) 693-695. DOI:10.1038/nature03822
  10. ↑ Wood, Bernard., Schroer, Kes. „Reconstructing the Diet of an Extinct Hominin Taxon: The Role of Extant Primate Models”. Springerlink Online. Arhivirano iz originala na datum 2014-04-29. Pristupljeno 2014-07-31. 
  11. ↑ Ungar, Peter S., Sponheimer, Matt. „The Diets of Early Hominins.”. Sciencemag Online. 
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 Cerling, Thure E., Mbua, Emma., Kiera, Francis M., Manthi, Fredrick Kyalo., Grine, Leakey, Meave G., Sponheimer, Matt., Uno, Kevin T. ed.. „Diet of Paranthropus boisei in the early Pleistocene of East Africa.”. PNAS Online.. 
  13. ↑ 13,0 13,1 Ungar, Peter S.; Frederick E. Grine, Mark F. Teaford (April 2008). Petraglia, Michael.. „Dental Microwear and Diet of the Plio-Pleistocene Hominin Paranthropus boisei”. PLOS ONE. 
  14. ↑ New technologies challenge old ideas about early hominid diets
  15. ↑ DOI:10.1371/journal.pone.0084942
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  16. ↑ Cameron S. Griffith, Byron L. Long, Jeanne M. Sept.. Hominids: An agent-based spatial simulation model to evaluate behavioral patterns of early Pleistocene hominids. 
  17. ↑ Wood, Bernard, Constantino, Paul. Paranthropus boisei: fifty years of evidence and analysis. 
  18. ↑ Rabenold, D., & Pearson, O. M.. „Abrasive, Silica Phytoliths and the Evolution of Thick Molar Enamel in Primates, with Implications for the Diet of Paranthropus boisei”. PLOS ONE (6(12), 1-11. doi:10.1371/journal.pone.0028379). 
  19. ↑ Wood, B. and Lieberman, D. E.. Craniodental variation in Paranthropus boisei: A developmental and functional perspective. 

Vanjske veze

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Paranthropus_boisei&oldid=42265953