Difrakcija

(Preusmjereno sa stranice Ogib)

Uklon, ogib ili difrakcija (lat. diffringere - razbiti) je skretanje valova s prvobitnog pravca prostiranja pri njihovom nailasku na rubove otvora ili na prepreku.

Slika 1.

Pojava uredi

Pojava se objašnjava Huygensovim načelom. Do difrakcije dolazi kod prostiranja valova svih vrsta elektromagnetskih (svjetlost, Rendgenske zrake, radio valova), zvučnih valova itd. Osim toga difrakcija je potvrđena i kod fizičkih objekata na atomskoj razini, jer i čestice pokazuju valne osobine i u ovom slučaju pojava se može objasniti načelima kvantne mehanike.

Iako do difrakcije dolazi kad god val naiđe na prepreku, efekti difrakcije su najuočljiviji kada je veličina otvora (prepreke) reda veličine valne duljine vala. Najpovoljnija situacija za promatranje difrakcije je kada val nailazi na prepreku koja ima više bliskih otvora pomenutih dimenzija jer se tada na zaslonu formira difrakcijsko- interferencijska slika uslijed različitih putanja kojima se novonastali valovi prostiru.

Historija uredi

 
Youngov pokus

Efekt difrakcije je prvi put detaljno objasnio Francesco Maria Grimaldi koji je pojavi dao ime polazeći od latinske riječi diffringere, što znači “razbiti u komade”. Rezultati do kojih je Grimaldi došao su objavljeni posthumno 1665. godine. Isaac Newton isto je proučavao efekte vezane za difrakciju. Thomas Young je izveo poznati pokus 1803. godine demonstrirajući interferenciju valova na dva bliska otvora. Ovaj pokus mu je pomogao doći do zaključka da se svjetlost prostire kao val, nasuprot tvrdnjama mnogih znanstvenika da svjetlost ima čestičnu prirodu t.j. tvrdnjama da je svjetlost sastavljena od čestica.

Difrakcija čestica uredi

Po kvantnoj teoriji svaka čestica pokazuje i valne osobine. Dakle i čestice mogu interferirati difraktirati poput primerice zvučnih valova. Zapravo, difrakcija elektrona i neutrona, koja je potvrđena pokusom, bila je bitna pojava za kvantnu mehaniku jer je predstavljala jak argument u njenu korist kada su mnogi sumnjali u njenu ispravnost. Valna duljina čestica se naziva de Broglijeva valna duljina i iznosi λ=h/p gdje je h Planckova konstanta a p impuls (masa*brzina čestice za čestice koje se ne kreću brzinama bliskim svjetlosnoj). Za makroskopske objekte ova valna duljina je toliko mala da se slobodno može zanemariti. Atom natrija koji se kreće brzinom od 3000m/s ima de Broglijeovu valnu dužinu od 5 pikometara - dakle čak i atomi imaju jako male valne dužine.

Osobina čestica da imaju male valne dužine ih čini idealnim za proučavanje kristalnih struktura materijala u čvrstom stanju i velikih molekula poput proteina.

Veze uredi

Vanjske veze uredi