Otvori glavni meni

Mutimir je najstariji sin kneza Vlastimira iz dinastije Vlastimirovića koji je vladao Srbijom od 862-891. godine.

Mutimir
Mutimir v2.png
arhont
Vladavina 851. - 891.
Prethodnik Vlastimir
Nasljednik Pribislav
Djeca
Pribislav, Bran, Stefan
Dinastija Vlastimirovići
Otac Vlastimir
Rođen oko 830.
Preminuo oko 851.

Poslije očeve smrti, vladala su Raškom tri njegova sina Mutimir, Strojimir i Gojnik, razdijelivši među sobom očevu zemlju. Bugarski vladar Boris, vjerujući da Bugari sad neće naići na raniji otpor, krenu na Srbiju svoju vojsku, ali su Srbi i ovog puta pobijedili. Ne samo što potukoše Bugare, nego i zarobiše Borisova sina Vladimira i dvanaest bugarskih boljara. Poslije sklopljenog mira, bojeći se za sebe, Boris je zamolio sigurnu pratnju do granice i dobio je u licu dvojice sinova Mutimirovih, Brana i Stevana. Oni ga, "ispratiše zdrava čitava do granica sve do Rasa" [1]. Tu, kod Rasa, tj. kod današnjeg Novog Pazara, bila je sredinom IX vijeka granica srpske države. Izmjenjeni su darovi pa se ovaj pohod Bugara završio primirjem.

Ubrzo dolazi do međusobnih sukoba trojice braće. Mutimir šalje oba brata u Bugarsku, a Gojnikovog sina Petra ostavlja kod sebe kao taoca i nastavlja sam vladati. Ubrzo je Petar pobjegao u Hrvatsku.

Sadržaj/Садржај

Pokrštavanje SrbaUredi / Уреди

Mutimirova vladavina je značajna zbog hristijanizacije Srba.

Slavenske kolonije u blizini većih grčkih mjesta (Solun), ili one udaljene od saplemeničkih naselja, primale su hrišćanstvo po prirodnom procesu asimilacije. Da je hrišćanska misija među tim Slavenima imala uspeha vidi se najbolje po tom, što je iz slavenskih redova izišao carigradski patrijarh Nikita (766.-780. god.). Među tim Slavenima stvoreni su prvi osnovi za hristijanizaciju ostalih saplemenika; tu se izradila slavenska crkvena terminologija na slavenskom jeziku. Slavenski apostoli iz Soluna, Ćirilo i Metodije, spremili su slavenske liturgije i propovjedi. Bez tih prethodnih radova njihovo bi djelo bilo jedva moguće.

U to vrijeme nije bilo pismenosti kod Slavena (nego su se pomagali rabošima, pomoću crta i rezova), ili su koristili latinsko i grčko pismo, podjednako nepogodna da izraze mnoge osobenosti slovenske fonetike. Ćirilo s toga podešava za Slavene novu azbuku. On uzima grčko kurzivno pismo s nekoliko znakova iz njemu dobro poznatih istočnjačkih alfabeta, i stvara novo slavensko pismo - glagoljicu. Jezik u Ćirilovim prevodima je slavenski južnomakedonski dijalekat.

Kod Srba je hrišćanski uticaj, zbog udaljenost Rima i Carigrada, u to vrijeme bio najslabiji. Vizantiska kultura jedva je prelazila granice Šar-planine i Kosova; sa sjevera Franci nisu prekoračivali Savu i Dunav. Do Srba je hrišćanstvo moglo doći samo preko Bugarske i Jadranskog primorja.

Oko 878. god. vizantijski car Vasilije I Makedonac vraća ponovo pod vizantijsku vlast skoro cijelu Dalmaciju, a dobrim dijelom i pod vlast carigradske crkve. To, istina, ne traje dugo, ali je značajno za veliki zamah i države i crkve. [1]. Uslijedio je period snažne misionarske djelatnosti Carigrada. Vizantijska crkva, oslobođena duge borbe protiv ikonoboraca, usmjerila je svoje snage krštavanju Slavena. Za vrijeme kneza Mutimira, razvijena je živa misionarska delatnost, i u Srbiji se pominju prve eparhije. Mutimir se držao istočne crkve, iako ga je papa Ivan VIII pozvao, da se, po tradiciji prethodnika, vrati panonskoj dijecezi, koja je u Metodiju dobila prvog episkopa slavenskog liturgijskog jezika.

LiteraturaUredi / Уреди

ReferenceUredi / Уреди

  1. 1,0 1,1 Konstantin Porfirogenit, -O upravljanju Carstvom, (glava 32.)

Vanjske vezeUredi / Уреди