Otvori glavni meni

Rusko-čečenski sporazum o miru i načelima međusobnih odnosa

Sporazum o miru i načelima međusobnih odnosa između Ruske Federacije i Čečenske Republike Ičkerije, poznat i kao Moskovski sporazum, bio je formalni mirovni sporazum potpisan u Moskvi 12. maja 1997. između Ruske Federacije s jedne, i Čečenske Republike Ičkerije, a kojim je formalno okončan Prvi čečenski rat, te kojim su obje strane potvrdile odredbe prethodne godine sklopljenog Hasavjurtskog sporazuma o uzdržavanju od primjene nasilja u međusobnim odnosima, odnosno navele kako će svoje odnose "regulirati prema načelima međunarodnog prava". Sporazum je u ime Rusije potpisao predsjednik Boris Jeljcin, a u ime Čečenije predsjednik Aslan Mashadov, izabran nekoliko mjeseci ranije na izborima čije se rezultate odranije Rusija obavezala priznati. Iako njime nije stavljen van snage Hasavjurtski sporazum, odnosno odredba o kojoj se o državnopravnom statusu Čečenije "treba odlučiti do 31. decembra 2001. godine", pa je po ruskom tumačenju Čečenija još uvijek bila dio Rusije, većina stranih a i veliki dio ruskih promatrača je Moskovski sporazum tumačio kao de facto priznanje čečenske nezavisnosti od strane Jeljcina i njegove vlade. Sporazum je utro put da isti dan ruski premijer Viktor Černomirdin sa Mashadovom sklopi sporazum o dugoročnoj ekonomskoj suradnji Rusije i Čečenije.

Sklapanju sporazuma su prethodili dugi pregovori između Jeljcinovih savjetnika za nacionalnu sigurnost Ivana Ribkina i Borisa Berezovskog na jednoj, te čečenskih izaslanika Movladija Udugova i Ahmeda Zakajeva, pri čemu je jedno od glavnih pitanja bio spor oko reparacija, odnosno odštete koju bi Rusija trebala platiti za razaranja u Čečeniji; Berezovski, tada jedan od najmoćnih ruskih oligarha i siva eminencija U Kremlju je tom prilikom javno obećao da će se Čečenija obnoviti putem privatnih donacija te je sam uplatio 1 mil. US$ (a što će kasnije biti izvor brojnih kontroverzi).

Sporazum je pozdravljen u Rusiji, koja je bila umorna od rata, a još više dio Čečeniji, gdje je shvaćen kao prvi korak ka međunarodnom priznanju nezavisnosti. Dio Čečena ga, međutim, nije htio priznati, prije svega ratni zapovjednici koji su se tokom sukoba radikalizirali, a najviše među njima Salman Radujev koji je nastavio vršiti izvoditi otmice ruskih građana i terorističke akcije u susjednim dijelovima Rusije. Nesposobnost vlade Aslana Mashadova da takvim aktivnostima stane na kraj, ali i sve veće jačanje vahabističkih radikala, je dovelo do toga da se postepeno ruska javnost počne okretati protiv Sporazuma. To je svoj vrhunac imalo u ljeto 1999. godine kada je iz Čečenije pokrenuta invazija Dagestana poslužila kao povod ruskoj vladi da pokrene novu invaziju Čečenije. Tada je Sporazum prestao važiti, a nekoliko mjeseci kasnije je Čečenija okupirana te uspostavljena pro-ruska Čečenska Republika kao inetgralni dio Ruske Federacije. Usprkos toga, dio čečenskih funkcionara je inzistirao na njegovoj primjeni, odnosno tumačenju o među-državnom sukobu nastojeći ishoditi za zarobljene pripadnike čečenskih paravojnih formacija tretman u skladu sa Ženevskim konvencijama.