Wikipedija

Mauzolej Zsolnay

Mauzolej Zsolnay je monumentalna neoromanička grobnica koju je za pečujsku obitelj Zsolnay projektirao arhitekt Tade Sikorsky. Podignuta je 1901. u gradskoj četvrti Ledina, no njezino je ukrašavanje potrajalo sve do 1913., od kada se koristi za svoju izvornu namjenu.

Arhitektonske odlike i dekoracija

uredi
 
Rampa na prilazu Mauzoleju

Mauzolej Zsolnay je monumentalna neoromanička grobnica koju je za pečujsku obitelj Zsolnay projektirao arhitekt Tade Sikorsky. Podignuta je 1901. u gradskoj četvrti Ledina, no njezino je ukrašavanje potrajalo sve do 1913., od kada se koristi za svoju izvornu namjenu.

Arhitektonske odlike i dekoracija

uredi

Mauzolej je podignut na vrhu brežuljka s kojeg je osnivač glasovite obiteljske tvornice keramike Vilmos Zsolnay običavao počivati i meditirati, promatrajući svoje životno djelo: obližnju tvornicu koja je njemu, njegovoj obitelji i Pečuhu, koncem 19. i početkom 20. stoljeća donijela svjetsku slavu, postavši za njegova života najvećom tvornicom u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ideja o izgradnji mauzoleja potekla je od supruga Vilmoseve kćeri Julije, Tádé Sikorskog. U početku joj se dio obitelji opirao, smatrajući da tako reprezentativna grobnica nije potrebna, ali ih je činjenica da je i znatan dio Pečuha odobravao projekt, naveo da promijene mišljenje.

 
Mauzolej Zsolnay, ulazni portal, u slogu neoromanike

Grobnica je izgrađena u formi rotonde do koje s podnožja brežuljka vodi rampa omeđena stepeničastom ogradom koju ukrašava 21 par lavova od pirogranita.

Luneta ulaza ukrašena je grbom grada Pečuha i motivom akantovih vitica.

Zdanje zapravo ima funkciju grobne kapele, ispod koje se nalazi kripta s keramičkim sarkofagom na podestu, vidljivim iz kapele kroz parapetom ograđeni kružni otvor poda u njezinu središtu, slijedeći time, u reduciranom obliku, koncepciju Napoleonove grobnicu u Parizu u kojoj gledatelj također gleda sarkofag odozgor, a sišavši u kriptu prema gore, jer se sarkofag nalazi na povišenoj bazi.

 
Sarkofag u kripti Mauzoleja

Sarkofag u kojem su pokopani Vilmos i njegova supruga Teréz Bell, u osnovi slijedi rimske sarkofage 3. stoljeća, kakvi su nalaženi i na području Pečuha, te je sa svih strana je ukrašen reljefima. Oni predstavljaju Vilmosev lik u medaljonu, grb grada Pečuha kojeg je 1878. osmislila Vilmoseva kći Julia, te alegorijsku figuralnu scenu u kojoj Minerva članovima obitelji Zsolnay predaje znak svjetla u obliku svijeće, koja vjerojatno simbolizira svjetlost eozina, izuma koji je obitelji i njihovoj tvornici pribavio svjetsku slavu.

Kripta i kapela obložene su keramikom i pločicama, a krov zeleno glaziranim crijepom, proizvedenim u Tvornici Zsolnay.

Kupola je oslikana likovima kerubina i prikazima zvijezda na plavom nebu, a unutrašnjost kapele osvjetljuju okulusi. Oltar je izrađen od keramike i glaziran eozinom, kao i sarkofag u kripti, a oblikovao ih je, kao i ostalu skulpturalnu dekoraciju Mauzoleja, vodeći kipar tvornice tog vremena Sándor Apáti Abt.

Uništenje i obnova

uredi

Nakon 1945., Mauzolej je, sve do 1986. bio posve zapušten. Njegova je unutrašnjost bila gotovo u potpunosti vandalizirana i devastirana, a grobovi članova obitelji oskrnavljeni. Tada, na rubu uništenja, brigu za mauzolej preuzima László Lovas.

Danas se u sarkofagu nalaze posmrtni ostaci Vilmosa i njegove supruge Teréz Bell, a u kripti i oni njihova sina Miklósa, koji je, kao direktor tvornice i sin njezina osnivača, i bio glavni naručitelj čitavog zdanja. Posmrtni ostaci ostalih članova obitelji premješteni su na gradsko groblje.

Mauzolej je u potpunosti obnovljen 2010. u sklopu pečujskog domaćinstva europske prijestolnice kulture iste godine, i danas predstavlja jednu od najvažnijih turističkih i kulturnih znamenitosti Pečuha.

Izvori

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Mauzolej_Zsolnay&oldid=41816066