Legalizacija istopolnih odnosa

Legalizacija istopolnih odnosa podrazumeva zakonsku dekriminalizaciju muške ili ženske homoseksualnosti. U poslednjih tridesetak godina česte su legalizacije istopolnih odnosa između muškaraca na nivou država (najviše u državama Azije, Afrike i južne Amerike), dok se istopolni odnosi među ženama mnogo ređe pominju u krivičnim zakonicima, pa su u mnogim državama lezbejski odnosi već bili legalni od ranije.

Prva zemlja koja je zakonski legalizovala homoseksualnost (prema stanju iz 2010. godine) bila je Francuska, 1791. godine. Homoseksualnost je još uvek ilegalna u 76 država u svetu, od kojih 7 predviđaju smrtnu kaznu (Saudijska Arabija, Iran, Somalija, Jemen, Ujedinjeni Arapski Emirati, Mauritanija i Sudan). Međutim, iako u ostalim zemljama nema zakona koji bi predviđao smrtnu kaznu za istopolne odnose, u mnogim drugim, prvenstveno islamskim zemljama, postoje manje, najčešće ruralne oblasti, u kojima je na snazi serijatski zakon, koji, zbog slabe dostupnosti ovakvih teritorija državnim organima, primenjuju sami stanovnici, izvršavanjem kazne smrti nad homoseksualcima, lezbejkama ili, u ređim slučajevima, biseksualnim ili transrodnim osobama. Države u kojima postoje ovakve izolovane oblasti su: Turska, Jordan, Indonezija, Maroko, Alžir, Katar, Libija, Nigerija, Čad, Tanzanija, Pakistan, Bangladeš i Sirija.

Legalizacija istopolnih odnosa za vreme služenja vojnog roka je poseban proces. Postoje države u kojima je homoseksualnost među civilima legalna, ali je zabranjena za civile koji su vojna lica, ili koja služe vojni rok. Te države su: Južna Koreja, Benin, Peru, Mongolija i Azerbejdžan.