Historia Salonitana

Historia Salonitana je povijesno djelo splitskog povjesničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Djelo sadrži povijest splitske, odnosno salonitanske crkve do 1266. godine kada je Toma prestao pisati. Povijest Solinske odnosno Splitske crkve od njezinih početaka do svojega vremena (Historia Salonitana) sadrži iznimno vrijedne podatke za ranu hrvatsku povijest (kataloški pregled biskupa i nadbiskupa, imena vladara iz hrvatske narodne dinastije, teorija o gotskom podrijetlu Hrvata, opisi nekih događaja iz onovremene europske povijesti, podaci o nekim umjetničkim spomenicima, npr. Dioklecijanova palača, crkva sv. Stjepana, Buvinine vratnice i dr.) Prvo izdanje je objavio Ivan Lučić. Još prije u 16. stoljeću je dopunjena i proširena verzija bila izdana u historiografiji nazvana Historia Salonitana Maior.[1]

Historia Salonitana
Autor Toma Arhiđakon
Prijevod Salonitanska povijest
Država Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo
Jezik latinski
Vrijeme i mjesto nastanka 1266., Split

Sadržaj

uredi

Historia salonitana ima ukupno četrdeset i jedno poglavlje. Glavne teme koje se obrađuju su antički autori koji su pisali o Dalmaciji (poglavlje 1-2), navodni počeci crkvene organizacije u Saloni u apostolsko vrijeme (poglavlje 3), vladavina cara Dioklecijana (poglavlje 4), propasti Salone početkom sedmog stoljeća (poglavlje 7), bijeg stanovnika Salone u Dioklecijanovu palaču i obnova crkvenoga života (poglavlja 8-12), crkvena organizacija od devetog do jedanaestog stoljeća (poglavlja 13-14), Formiranje barske biskupije (poglavlje 15), papinske intervencije i sukobi oko liturgije na crkvenoslavenskom jeziku (poglavlje 16), uspostava ugarske vlasti nad Splitom 1105. (poglavlja 17-18), osnivanje hvarske biskupije i crkveno odvajanje Zadra (poglavlja 19-20), vrijeme nadbiskupa Rainerija (1175.-1180.) (poglavlje 21), Zadra i četvrtog križarski rat (poglavlje 24), Tomin susret s Franjom Asiškim 1223. godine (poglavlje 26), izbor Tome za arhiđakona 1230. godine (poglavlje 31), latinska uprava potestata Gargana (poglavlja 32-34), borba s omiškim gusarima (poglavlje 35), provala Tatara (poglavlje 37), te sukob oko izbora za opata samostana u Sv. Stjepana (poglavlje 41).

Uže gledano u kontekstu hrvatske povijesti, djelo sadrži opis dolaska Hrvata na područje Dalmacije i Panonije, pod vodstvom Totile, sa područja Poljske i Češke. Opis dolaska sličan je onome u djelima De Administrando Imperio i Ljetopis popa Dukljanina, pa stoga ova tri djela čine osnovu povijesnog znanja o ranoj hrvatskoj povijesti. Osim toga govori o hrvatskoj povijesti za vrijeme hrvatskih kneževa i kraljeva, najviše Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira, o tatarskim provalama, neprijateljstvu Splita i Trogira i o političkim tenzijama u gradu. U proširenoj verziji nalazi se i prijepis Pacte Convente.

Podrijetlo Hrvata

uredi
Glavni članak: Podrijetlo Hrvata

Treće po vremenskom redu pisano vrelo za odgovor na pitanje o podrijetlu Hrvata povijesno je djelo Historia Salonitana Tome Arhiđakona, nastalo oko polovice 13. stoljeća, dakle punih šest stotina godina poslije vremena o kojem u tim vijestima izvješćuje. Toma pripovijeda (u 7. glavi) da je Salona, metropola rimske provincije Dalmacije, razorena u doba Gota. Tada su Goti pod svojim vojvodom Totilom dolazeći iz predjela današnje Njemačke i Poljske krenuli u Italiju i na tom putu stigli u Dalmaciju. Sam Totila napadao je Salonu i pustošio Dioklecijanovu palaču. S njim je došlo sedam ili osam rodova plemića (lat. septam vel octo tribus nobilium) iz Poljske (lat. de partibus Poloniae). Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da je zaposjednu i da ostanu ondje. Toma kaže da se Hrvatska u starini zvala Kuretija po narodu Kureta ili Koribanata. Za to da su Kureti u starini živjeli na Jadranu navodi svjedočanstvo rimskoga pjesnika Lukana.[2]

Doseljenje Hrvata

uredi
Glavni članak: Dolazak Hrvata

S tim starosjediocima izmiješali su se doseljenici i novi gospodari iz Poljske i Češke (lat. de Polonia seu Boemia) i postali su s njima jedan narod jednoga jezika. Dobili su i vlastite knezove, a zvali su se većinom Goti, ali uz to još i Slaveni, prema imenu što su ga sa sobom donijeli došljaci. Oni su napadali Latine u primorskim krajevima, a najviše Salonu, pa ju je gotski knez koji je vladao svom zemljom Slavena (lat. dux Gothus qui toti praeerat Sclavoniae) u jednom velikom napadaju osvojio i razorio. Prema Tominu se kazivanju Hrvati dakle zovu po starim Kuretima, a Hrvatska po staroj Kureciji. Oni se zovu i Slaveni jer su njihovu vlast osnovali plemeniti rodovi doseljeni iz Poljske i Češke, a zovu se i Goti jer su ti doseljenici došli u Dalmaciju s Totilom i njegovom gotskom vojskom. Oni su tada zauzeli i zadržali planinski dio provincije, tamo se izmiješali sa starosjediocima, izgradili snažan narod i kneževsku vlast, i tek tada, dakle dosta vremena poslije dolaska s Totilom i Gotima, zauzeli i razorili Salonu. Ta je zapletena priča još zapletenija stoga što Toma na dva mjesta piše tako da se razumije kao da su Salonu razorili Goti u doba kad ih je Totila doveo kao osvajače u Dalmaciju.[2]

Pokrštenje Hrvata

uredi
Glavni članak: Pokrštenje Hrvata

Povjesničar Miho Barada na temelju Historie Salonitane od Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Prema Baradi, Hrvati su doselili na jug kao pokršteni arijanci, a u novoj domovini su se odrekli toga krivovjerja (tj. pokatoličili). Toma Arhiđakon konstantno navodi kako su Hrvati došli na jug kao arijanci i naziva ih Gotima. Ferdo Šišić je dokazao kako su dalmatinski romanski starosjedioci novodoseljenje Hrvate nazivali Gotima u podrugljivom smislu. Od Romana, taj je naziv prešao u staru hrvatsku kroniku, Kraljevstvo Hrvata, odatle ga je preuzeo ljetopisac pop Dukljanin u 12. stoljeću, a od njega je to preuzeo Toma Arhiđakon. Ni u jednom od spomenutih spisa ne piše kako su Hrvati bili arijanci. To je vjerojatno zaključio Toma Arhiđakon jer je znao da su Goti bili arijanci. Kako Hrvati ipak nisu došli u novu domovinu kao kršćani svjedoče oni izvori, koji dokazuju, kako su Hrvati pokršteni u svojoj današnjoj domovini.[3]

Granice Hrvatske

uredi

Splitski arhiđakon Toma u svom glasovitom djelu ovako opisuje stare granice države Hrvatske:[4]

Originalni navod:

Ista fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis... ab occidente Carinthia, uersus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatie et Istrie; ab aquilone uero a ripa Danubii usque ad mare dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu.

– Thomas Arch. Historia Salonitana, MSH 24, 1897.

Hrvatski prijevod:

To su bile granice kraljevstva njihova (Hrvata): od istoka Duvanjska (župa), gdje je bio grad Duvno... Od zapada Kranjska, prema moru do Stridona, koji je danas granica Dalmacije i Istre; od sjevera pak rijeka Dunav (i odatle) do mora Jadranskoga sa cijelom Primorskom i kneževinom Humom.

Toma stavlja istočnu granicu hrvatske države iza duvanjske župe, jer je on smatrao tadašnju Bosnu samostalnom državom, neovisnom od tadašnje Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. On ipak Bosnu uključuje u hrvatski narodni prostor, jer on vuče istočnu granicu hrvatske države od Dunava na Dubrovnik tako, da u hrvatske zemlje spadaju: Bosna, Zahumlje i neretvansko Primorje. Za ove dvije pokrajine u navedenom odlomku Toma izričito spominje, da čine sastavni dio kraljevstva hrvatskoga. Prema Tomi hrvatska država na jug dopire do ispod Dubrovnika, a to je prostor, dokle je dopiralo "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" po državnom uređenju cara Manuela Komnena. U tome se Toma Arhiđakon slaže s arapskim geografom Idrisom, koji također veli, da je Dubrovnik zadnji grad države Hrvatske. O Travunji i Duklji, Toma ništa ne kaže, jer su te zemlje u njegovo vrijeme pripadale srpskoj državi Nemanjića.[4]

Svjedočanstvo Tome Arhiđakona ima posebnu vrijednost, jer je on kao domaći čovjek dobro poznavao prilike u Dalmaciji i okolnim pokrajinama. On nije bio Hrvat, nego dalmatinski Roman, Latin, koji nije ni najmanje volio Hrvate, pa njegovo svjedočanstvo nije napisano pod utjecajem simpatija prema Hrvatima, pa ni onih podsvijesnih, kao što je bio slučaj kod Porfirogeneta prema Srbima.[4]

Vjerodostojnost Historie

uredi

Odnos između Tomina i Dukljaninova kazivanja pokazuje da su se obojica držala istoga vrela u kojem se slavenska vlast u Dalmaciji izvodila iz gotskoga osvajanja, samo je Dukljaninova verzija jako iskićena nepovijesnim dodatcima; Tomina, iako mlađa, bolje čuva prvotni sadržaj toga povijesnoga sastavka, u kojem se anakronički povezuju vijesti o autentično zajamčenim povijesnim zbivanjima. Dukljaninova verzija, iako starija, nikako ne može biti prvotna jer bi tada trebalo pretpostaviti da je Toma iz nje uklonio sve nepovijesne dodatke i ostavio samo ono što je u skladu s autentičnim podatcima. Znanja i pomagala što su potrebna za to splitski pak arhiđakon s polovice 12. stoljeća nije mogao imati.[2]

Vanjske poveznice

uredi

Izvori

uredi
  1. Proleksis enciklopedija Toma Arhiđakon
  2. 2,0 2,1 2,2 Ivan Supičić (ured.), Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata
  3. Antun Ivandija, Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima: (prikaz pitanja), Bogoslovska smotra, Vol.37 No.3-4, travanj 1968.
  4. 4,0 4,1 4,2 Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1982. (pretisak)