Splitsko-makarska nadbiskupija
Splitsko-makarska nadbiskupija (lat. Archidioecesis metropolitana Spalatensis-Macarskensis) rimokatolička je metropolitanska nadbiskupija, utemeljena oko 300. sa sjedištem u Saloni kao Salonitanska biskupija. Oko 640. sjedište se seli u Split. Splitskoj metropoliji od davnih je vremena tradicionalno pripadao primat nad ostalim hrvatskim biskupijama izražen kroz naslov primasa Dalmacije i čitave Hrvatske (Dalmatiae ac Totius Croatiae primas) koji su do 19. stoljeća nosili splitski nadbiskupi.[1]
Splitsko-makarska nadbiskupija | |
---|---|
Latinski naziv | Archidioecesis Spalatensis-Macarscensis |
Status | nadbiskupija |
Datum uspostave | 3. stoljeće |
Datum uzdignuća na razinu nadbiskupije |
od 7. stoljeća Splitska nadbiskupija (splitski nadbiskup je primas Dalmacije i cijele Hrvatske) 27. srpnja 1969. |
Datum promjene statusa | 30. lipnja 1828. spajanje Makarske biskupije |
Metropolitansko sjedište | nadbiskupijsko sjedište |
Obred | rimski |
Država gdje se nalazi | Hrvatska, Crna Gora |
Broj katolika | 428.382 (2004.) |
Površina | 4.088 km2 |
Biskup | apostolski administrator Želimir Puljić |
Podređene jedinice | Dubrovačka biskupija |
Službene stranice | Splitsko-makarska nadbiskupija |
Stanje od | 18. travnja 2006. |
Na teritoriju Republike Hrvatske obuhvaća grad Split i prostor Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske i Dubrovačko-neretvanske županije te primorski dio susjedne Crne Gore. Sufraganske su joj biskupije Šibenska, Hvarsko-bračko-viška, Dubrovačka i Kotorska biskupija.
Apostolski administrator nadbiskupije je Želimir Puljić.
Povijest
urediUspostavljena je u 3. stoljeću kao Salonitanska biskupija. Najznamenitiji salonitanski biskup bio je sveti Dujam († 304.), kasniji svetac zaštitnik grada Splita i nadbiskupije.
Nakon razaranja rimske Salone 641. godine, izbjeglo stanovništvo naseljava se u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, gdje nastaje grad Split s katedralom posvećenoj Uznesenju Marijinu, a prvi nadbiskup bio je, prema tradiciji, Ivan Ravenjanin, koji je prema pisanju Tome Arhiđakona, obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poganskim Hrvatima navještao kršćansku vjeru.[2] U katedralu se u 7. stoljeću prenose relikvije salonitanskog biskupa mučenika iz 304. godine, svetog Dujma, te svetog Anastazija, Staša, koji postaju zaštitnicima i suzaštitnicima grada Splita.
Splitska je nadbiskupija održavala bliske odnose s hrvatskim knezovima i kraljevima koji su je obilato darivali posjedima. Tako je knez Trpimir I. darovao splitskoj Crkvi crkvicu sv. Jurja na Putalju, što je zabilježeno u tzv. Trpimirovoj darovnici.[3]
Odlukama splitskih crkvenih sabora 925. i 928. koje je potvrdio papa Ivan X. (914.-928.), splitski biskup uzvišen je na čast nadbiskupa i metropolita kojemu su bile podređene sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, od Kotora na istoku do Osora na zapadu.[4] Splitska je Crkva snažan zamah u razvoju dobila u doba crkvenih reformi koje je u Splitu i cijeloj Hrvatskoj uspješno provodio nadbiskup Lovro (1059.-1099.) zahvaljujući potpori hrvatskih kraljeva Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira.[5]
Na crkvenom saboru održanom u Splitu 1059. godine potvrđeno je metropolitansko pravo splitskoj crkvi, a sv. Dujam je potvrđen kao učenik apostola sv. Petra. Prvi zaključak tog sabora iznosi:
Budući da je nekoć, blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin, da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove provincije i da zakonito dobije provincijski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi."
Nakon dolaska mađarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje 1102. godine i uslijed povremenih mletačkih osvajanja u Dalmaciji, umanjilo se značenje Splitske nadbiskupije. Osnivanjem Dubrovačke metropolije (1120.), Zadarske (1154.) te osnutkom Zagrebačke biskupije (1094.) uključene u sastav mađarske metropolije, suzio se teritorij splitske metropolije na središnju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Unatoč tome, pape su i dalje pridavale izniman značaj ulozi splitskih nadbiskupa. Tako su u drugoj polovici 12. stoljeća trojica nadbiskupa zaredom (Petar VI., Gerard i Arnir) dobili i trajno držali naslov legata "Apostolske Stolice" (legatus Apostolicae sedis) koji je označavao ovlasti veće od onih koje su imali metropoliti.[6]
Tijekom 13. stoljeća splitski nadbiskup postaje primas Dalmacije i cijele Hrvatske (primas Dalmatiae et totiusque Croatia, odnosno Dalmacije i sve Harvatske zemlje parvostolni). Prvi je taj naslov, koliko je poznato, nosio Bernard I. (1199.-1217.), a naslov se u rečenom obliku ustalio u 17. stoljeću.[4]
U vrijeme osmanlijske opasnosti, osobito se istaknuo nadbiskup Bernard II. Zanne (1503.-1514.) koji je održao govor protiv Turaka na V. Lateranskom koncilu 1512. godine, pozivajući europske vladare na pružanje pomoći Hrvatskoj.[7] Na nadbiskupskoj stolici sjedio je i znameniti hrvatski znanstvenik i teolog Markantun de Dominis (1602.-1616.), koji je došao u sukob s papom i splitskih klerom pa je napustio službu i grad 1616. godine. Za obnovu crkvenog života u Splitu i Dalmaciji najviše je učinio nadbiskup Stjepan I. Cosmi (1678.-1707.) koji je, između ostalog, u Splitu osnovao Nadbiskupsko sjemenište (1700.), a posvetio je i brigu očuvanju glagoljskog bogoslužja.[8]
Posljednji splitski nadbiskup koji je nosio titulu primasa Dalmacije i Hrvatske bio je Lelije Cipiko (1784.-1807.), nakon čije smrti je uslijedilo dugogodišnje razdoblje sedisvakancije.
Padom Mletačke Republike 1797. i nakon mira u Campo Formiju, Dalmacija se našla u sastavu Austrije gdje je, osim kraćeg perioda francuske vlasti, ostala do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Dana 30. lipnja 1828., bulom pape Lava XII. (1823.-1829.) Locum Beati Petri, a intervencijom austro-ugarskog cara, splitskoj nadbiskupiji ukinut je status metropolije i snižena je na status obične biskupije. Tim činom je ujedno združena s Makarskom biskupijom i uključena u Zadarsku crkvenu pokrajinu. Područje splitsko-makarske biskupije prošireno je primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije.[4]
Prvi splitsko-makarski biskup bio je Pavao Klement Miošić (1830.-1837.), koji je ustoličen za biskupa nakon što je mjesto (nad)biskupa bilo upražnjeno dvadeset i tri godine. U razdoblju do Prvog svjetskog rata, svojim se radom i zalaganjem najviše istaknuo biskup Filip Franjo Nakić (1890.-1910.) koji je u Splitu osnovao katoličku tiskaru (Leonova tiskara), knjižaru (Sjemenišna knjižara, poslije Hrvatska knjižara) i katoličke novine (Dan) te podupirao širenje katoličkog pokreta među mladima. Jedan od njegovih nasljednika na biskupskoj stolici, dr. Kvirin Klement Bonefačić (1924.-1954.) uspio je u splitskom sjemeništu upopuniti osmorazrednu biskupsku klasičnu gimnaziju, osnovati Centralno bogoslovno sjemenište i premjestiti Visoku bogoslovnu školu iz tada talijanskog Zadra.[9]
U većem razdoblju postojanja komunističke Jugoslavije, biskupom je bio dr. Frane Franić (1954.-1988.) za čijeg se biskupovanja dogodio značajan događaj. Dana 27. srpnja 1969. godine papa Pavao VI. (1963.-1978.) ponovno je bulom Qui vicariam, za vrijeme biskupa Franića, uzdignuo splitsku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolije te joj kao sufraganske dodijelio šibensku, hvarsku, dubrovačku i kotorsku biskupiju.[10]
Uprava
urediSplitsko-makarska nadbiskupija prostire se na površini od 4.088 km2 te ima oko 400.000 vjernika. U crkvenopravnom pogledu splitsko-makarska nadbiskupija je metropolija kojoj su podložene 4 biskupije (šibenska, hvarska, dubrovačka i kotorska). Po teritorijalno-pastoralnom ustrojstvu splitsko-makarska nadbiskupija sastoji se, u užem smislu, od 13 dekanata sa 183 župe :
- Splitski (katedralni) (12 župa)
- Splitski (konkatedralni) (13 župa)
- Biokovski (11 župa)
- Cetinski (22 župe)
- Imotski (22 župe)
- Kliški (12 župa)
- Makarski (18 župa)
- Neretvanski (16 župa)
- Omiški (10 župa)
- Poljički (19 župa)
- Solinski (10 župa)
- Trogirski (10 župa)
- Kaštelanski (8 župa)
Statistički podaci Splitsko-makarske nadbiskupije
urediStatistički podaci za broj svećenika i katolika u ukupnom stanovništvu na teritoriju Splitsko-makarske nadbiskupije[11]:
Godina | Stanovništvo | Katolici | Postotak katolika | Ukupno svećenika | Katolika po svećeniku |
---|---|---|---|---|---|
1970. | 365.000 | 313.000 | 85,8% | 284 | 1.102 |
1980. | 432.860 | 349.450 | 80,7% | 320 | 1.092 |
1990. | 495.350 | 473.726 | 95,6% | 334 | 1.418 |
2000. | 475.000 | 415.000 | 87,4% | 357 | 1.162 |
2010. | 468.801 | 437.989 | 93,4% | 380 | 1.152 |
Popis biskupa i nadbiskupa
uredi- sv. Venantius Martyr (250.-257.)
- sv. Domnius (Dujam) Antiohijski (284.-304.)
- Prim[13] (305.-325.)
- Maksim I. (326.-346.)
- Leontije (365.-381.)
- Gajan (381.-391.)
- Simferij[14] (391.-405.)
- Hezihij, Esihij[15] (405.-426.)
- Pashazij[16] (426.-443.)
- Cezarij (443.-460.)
- Justin (460.-473.)
- Glicerije (474.-480.)
- Honorije I. (481.-505.)
- Januarije (505.-510.)
- Stjepan (510.-527.)
- Honorije II. (528.-547.)
- Fortinijan (547.-554.)
- Petar (554.-562.)
- Probin (562.-566.)
- Natalij (582.-592.)
- Maksim II. (596.-610.)
- Teodor (610.-614.)
Popis splitskih biskupa i nadbiskupa
uredi- splitski nadbiskupi
- Ivan I. Ravenjanin (7. stoljeće)
- Petar I. (????)
- Marijan (????)
- Martin I. (????)
- Leon (????)
- Petar II. Splićanin (840.-860.)
- Justin (860.-876.)
- Marin (881.-886.)
- Teodozije Ninski (887.-890.)
- Petar III. Splićanin (893.-912.)
- Ivan II. (914.-925.)
- splitski nadbiskupi i metropoliti
- Ivan II. (925.-928.)
- Januarije II. (????)
- Frontinijan (????)
- Martin II. (970.-1000.)
- Pavao (1015.-1030.)
- Martin III. (1030.)
- Dobralj (1030.-1050.)
- Ivan IV. (1050.-1059.)
- Lovro Dalmatinac (1059.-1099.)
- Krescencije Rimljanin (1100.-1114.)
- Manasses (1112.)
- Grgur (1135.)
- Gandino Splićanin (1136.-1158.)
- Absalom (1159.-1161.)
- Petar VI. (1161.-1165.)
- Albert kardinal de Morra (1166.-1167.)
- Gerardo Veronski (1167.-1175.)
- sv. Rajnerije mučenik (1175.-1180.)
- Petar VII. Ugrin (1185.-1187.)
- Petar VIII. (1188.-1196.)
- Bernard I. iz Perugie (1198.-1217.)
- Slavić (1217.-1219.)
- Guncel (1221.-1242.)
- Stjepan (II.) Babonić, bl. (1242.-1243.)
- Toma Arhiđakon Splićanin (1243.-1244.)
- Hugrin (1245.-1248.)
- Ivan V., bp (1248.)
- Rogerije iz Apulije (1249.-1266.)
- Ivan VI. (1266.-1294.)
- Jakob Arhiđakon (1294.-1297.)
- Petar IX. (1297.-1324.)
- Belijan (1324.-1328.)
- Dominik Luccari Splićanin (1328.-1348.)
- bl. Peregrin Saksonac (1348.)
- Hugolin Branca (1349.-1388.)
- Andrija I. Gualdo (1388.-1402.)
- Marin a Cutheis (1402.)
- Peregrin od Aragonije (1403.)
- Dujam II. de Judicibus Splićanin (1407.-1420.)
- Petar X. Dišković (1413.-1426.)
- Franjo Malipiero (1427.-1428.)
- Bartol I. kardinal Zabarella (1428.-1439.)
- Jakobin Badoer (1439.-1451.)
- Lovre II. Zanne (1452.-1473.)
- Petar Riario (1473.-1474.)
- Ivan VII. Zanetin (1474.-1476.)
- Petar XI. kardinal Foscari (1476.-1479.)
- Bartol II. Averoldo (1479.-1503.)
- Bernard II. Zanne (1503.-1514.)
- Andrija II. Cornello (1527.-1536.)
- Marko Cornello (1536.)
- Alojzije Michieli (1566.-1575.)
- Ivan Dominik Marcot (1575.-1602.)
- Markantun de Dominis (1602.-1616.)
- Sforza Ponzoni (1616.-1640.)
- Leonard Bondumier (1641.-1667/8.)
- Bonifacije Albani (1668.-1678.)
- Stjepan I. Cosmi (1678.-1708.)
- Stjepan II. Cupilli (1708.-1720.)
- Ivan Krstitelj Laghi (1720.-1730.)
- Antun Kadčić (1730.-1746.)
- Pacifik Bizza (1746.-1756.)
- Nikola Dinarić (1756.-1765.)
- Ivan Luka de Garagnin (1765.-1784.)
- Lelije de Cippiko (1784.-1807.)
Popis splitsko-makarskih biskupa
uredi- Pavao Klement Miošić (1829.-1837.)
- Fr. Benigno Albartini, bp (1839.)
- Josip Godeassi (1840.-1843.)
- Alojzije Marija Pini (1840.-1865.)
- Marko Kalogjera (1866.-1888.)
- Filip Frano Nakić (1889.-1910.)
- dr. Antun Đivoje (1911.-1917.)
- dr. Juraj Carić (1918.-1921.)
- dr. Kvirin Klement Bonefačić (1923.-1954.)
- Frane Franić (biskup, 1954.-1969.)
Popis splitsko-makarskih nadbiskupa
uredi- Frane Franić (nadbiskup, 1969.-1988.)
- mons. Ante Jurić (1988.-2000.)
- mons. Marin Barišić (2000.-2022.)
- mons. Dražen Kutleša (2022.-2023.)
- mons. Želimir Puljić (2023.- ) kao apostolski administrator
Povezano
urediBilješke
uredi- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 10.-11.
- ↑ Hrvatska opća enciklopedija, str. 146.
- ↑ Goldstein, I., str. 197.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 7.-8.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 10.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 13.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 14.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 15.-17.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 19.
- ↑ Split-Makarska (Archdiocese) - Catholic Hierarchy
- ↑ Archive.org don Fr. Bnlić i dr. J. Bervaldi: Kronotaksa solinskih biskupa : uz dodatak: Kronotaksa spljetskih nadbiskupa, od razorenja Solina do polovice XI. v." (pretisak iz Bogoslovske smotre, Zagreb, god. 1912. I.— IV. sv. god. 1913. 1.-II.sv.)
- ↑ Dom kulture [mrtav link] Josip Dukić, Don Frane Bulić i sv. Domnio (Dujam), Solinska kronika, str. 19
- ↑ Splitska nadbiskupija Arhivirano 2014-09-24 na Wayback Machine-u Salona
- ↑ Hrvatska revija Arhivirano 2010-11-29 na Wayback Machine-u Mirko Sardelić: Pustinja Blaca, br.2/2010.
- ↑ Katolici na internetu Arhivirano 2011-04-21 na Wayback Machine-u Pashazije Radbertus, opat
Literatura
uredi- Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. ISBN 953-175-043-2
- Hrvatska opća enciklopedija, sv. X, LZMK, Zagreb, 2008. ISBN 978-953-6036-40-0
- Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, Split, 1999.