Guarneri (latinski: Guarnerius) je porodica iz Cremone koja je uz Amatije i Stradivarija tokom 17. i 18. vijeka postala slavna po izradi violina i ostalih gudačkih instrumenata.[1]

Guarneri
Guarnerius
Violina Giuseppe Guarneria Gesùa iz 1724.
Violina Giuseppe Guarneria Gesùa iz 1724.
Violina Giuseppe Guarneria Gesùa iz 1724.

Historija uredi

Historija porodice Guarneri i nije baš potpuno jasna jer ima dokumenata u kojima se navodi da su Pietro da Venezia i Bartolomeo Giuseppe del Gesu možda bili bratići ali ne i braća, kao i to da je Pietro da Venezia možda bio sin Pietra da Mantova,[1] a ne Giuseppea Giovannija.[1] Svejedno, potpuno je sigurno da je prvi iz te porodice koji se istakao kao graditelj violina bio Andrea Guarneri.

Andrea Guarnieri uredi

Andrea Guarneri (Cremona, oko 1626. – Cremona, 7. decembar 1698) školovao se u bottegi Nicolo Amatija zajedno sa Antoniom Stradivarijem.[1] Njegovim stopama krenuli su sinovi Pietro Giovanni Guarnieri i Giuseppe Giovanni Guarneri.[2] Andreja je napravio oko 250 instrumenata, violina, violetta i jedan od prvih violončela.[3]

Pietro Giovanni Guarnieri uredi

Pietro Giovanni Guarnieri (Cremona, 1655. – Mantova, oko 1728), znan i kao Pietro da Mantova (kako bi ga se razlikovalo od nećaka), isprva je radio zajedno sa ocem Andreom, a nakon tog se 1685. preselio u Mantovu i otvorio vlastitu bottegu.[3]Pietro je gradio violine koje su se dosta razlikovale od drugih Guarnerija. Povećao je razmak između rezonantnih rozeta (rupa), koje je jače zaoblio i više okomita, dok su srednji napadi više ugovoreni i model je više podignut.[2] Iza njega ostalo je oko 50 violina i jedan violončelo.[3]

Giuseppe Giovanni Guarneri uredi

Andrejin drugi sin Giuseppe Giovanni Guarneri, znan i kao Giuseppe Giovanni Battista Guarneri (Cremona, oko 1666. – Cremona, oko 1740),[1] naslijedio je očevu bottegu.[3] Na samom startu je proizvodio gudačke instrumente nalik na očeve, ali je kasnije izgradio vlastiti stil uskog struka.[2] Ostao je upamćen po dosta violina i seriji vrhunskih violončela.[3] Giuseppe Giovanni je imao dva sina, Pietra i Bartolomea, koji su nastavili porodičnu tradiciju[1]

Pietro Guarneri uredi

Pietro Guarneri, znan kao Pietro da Venezia (Cremona, 14. april 1695. – Venecija, 7. april 1762),[2] oko 1720. se preselio u Veneciju u kojoj se prilagodio i prihvatio venecijanske tehnike u gradnji violina.[1]

Bartolomeo Giuseppe Antonio Guarnieri uredi

Bartolomeo Giuseppe Antonio Guarnieri (Cremona, 21. august 1698. – Cremona, 17. oktobar 1744.) smatra se najkvalitetnijim graditeljem violina iz porodice Guarnieri. Giuseppe je bio poznat kao del Gesu jer je na svoje etikete stavljao akronim I.H.S. (Iesu Hominum Salvator) i latinski križ. Njegovi instrumenti radikalno su odstupali od porodične tradicije, pa je vremenom izgradio vlastiti stil, kog smatraju drugim po kvaliteti nakon Stradivarija, a po nekima je bio čak i bolji.[1]

Ispočetka je stvarao pod velikim utjecajem starije brešanske škole, naročito Giovannija Paola Magginija, od kog je preuzeo smionost nacrta i masivnu konstrukciju jer je želio dobiti što savršeniji zvuk, a vizuelni izgled mu nije bio toliko važan.[2] Iz njegove bottege izašlo je oko 150 violina,[3] različitih veličina i modela, jer je stalno eksperimentirao.[2] Od sredine 18. vijeka pojavilo se mnoštvo gudačkih instrumenata koji su lažno pripisani njemu.[2] Jedna od karakteristika njegovih instrumenata je neobična mrlja na stražnjom dijelu koja se proteže paralelno na obje strane.[2]

Na njegovoj violini Il Cannone Guarnerius iz 1743. svirao je slavni Niccolò Paganini, a i Yehudi Menuhin je imao njegovu violinu iz 1742. Lord Wilton.[1] Na violini King, koja se danas čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, svirao je i stekao slavu Zlatko Baloković.[3]

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Guarneri Violins (engleski). Violin site. Pristupljeno 28. 1. 2019. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Guarneri Family (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 1. 2019. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Guarneri (hrvatski). Hrvatska enciklopedija LZMH. Pristupljeno 28. 1. 2019. 

Vanjske veze uredi