Diogen iz Babilona

Diogen iz Babilona (starogrčki: Διογένης Βαβυλώνιος, latinski: Diogenes Babylonius, poznat i kao Diogen iz Seleukije, oko 230. pne. – oko 150/140. pne.[1]) bio je antički stoički filozof. Bio je voditelj stoičke škole u Ateni i jedan od trojice filozofa poslanih u Rim 155. pne. Napisao je mnoga djela, ali nijedan njegov spis nije sačuvan, osim nekih citata kod kasnijih pisaca.

ŽivotUredi

Rođen je u Seleukiji na Tigru u Babiloniji, a školovao se u Ateni pod pokroviteljstvom Hrizipa i naslijedio je Zenona iz Tarza na mjestu voditelja (sholarha) tamošnje stoičke škole u 2. stoljeću pne. Među njegovim su učenicima bili Panetije i Antipatar iz Tarsa, koji su ga naslijedili na mjestu sholarha. Čini se da je pomno slijedio Hrizipove stavove, posebno o dijalektici, u kojoj je navodno podučavao Karneada.[2][3]

Zajedno s Karneadom i Kritolajem poslan je u Rim kako bi se žalio na novčanu kaznu od pet stotina talenata nametnutu Ateni 155. godine pne. zbog pustošenja Oropa. Svoje epideiktičke govore održali su prvo na brojnim privatnim skupovima, a zatim u senatu. Diogen je svoju publiku obradovao ponajviše trezvenim i umjerenim načinom govora.[4]

Ciceron kaže da je Diogen umro prije 150. pne.[5] a budući da Lukijan tvrdi da je umro u 88. godini života,[6] morao je biti rođen oko 230. pne. Međutim, postoje neki dokazi da je možda živio i do oko 140. pne.[7]

DjelaUredi

Ciceron naziva Diogena "velikim i važnim stoikom".[8] U djelima epikurejskog filozofa Filodema pronađenim u karboniziranim svicima papirusa u ruševinama Vile s papirusima u Herkulaneju, o Diogenu se raspravlja češće nego o bilo kojem filozofu osim o samom Epikuru.[9]

Diogen je napisao nekoliko djela, od kojih su međutim sačuvani uglavnom samo njihovi naslovi:[2]

  • Dijalektičko umijeće (Διαλεκτικὴ τέχνη);[10]
  • O proricanju;[11]
  • O božici Ateni;[12]
  • O vladavini duše (Περὶ τοῦ τῆς ψυχῆς ἡγεμονικοῦ);[13]
  • O govorenju (Περὶ φωνῆς)M[14]
  • O plemenitom rođenju (Περὶ εὐγενείας);[15]
  • O zakonima (Περὶ νόμων).[16]

Osim toga, iz Filodema se vidi da je napisao opsežna djela O muzici i O retorici.[17] Neki aspekti njegovih pogleda na ove dvije teme mogu se spoznati iz kritičnih primjedbi koje se mogu naći u Filodemovim djelima o tim dvjema temama.[17] Kod Cicerona postoji nekoliko odlomaka iz kojih možemo zaključiti da je Diogen pisao i o drugim temama, poput dužnosti, najvišeg dobra i slično.[18]

O muziciUredi

Diogenova mišljenja o muzici poznata su putem fragmentarno sačuvane Filodemove rasprave o muzici, koja raspravlja i o Diogenovim stavovima.[19] Prema Filodemusu, Diogen je smatrao da muzika ne samo da može smiriti emocije, već da slušanje muzike može proizvesti sklad i proporciju u duši.[19] Diogen je vjerovao da jednako kao što prehrana i vježbanje mogu stvoriti zdravo tijelo, tako i muzika može donijeti zdravlje umu i liječiti psihičke bolesti.[19] Muzika čovjeka prirodno tjera na akciju.[20] Diogen se koristi primjerom trube ili sličnog vojnog instrumenta koji vojnika može potaknuti na hrabrost.[20] Muzika je stoga umjetnost koja vodi prema vrlini.[20]

ReferenceUredi

  1. Dorandi 1999, str. 50–51.
  2. 2,0 2,1 Smith 1867, s.v. Diogenes (8).
  3. Ciceron, Academica, II, 30; Ciceron, De oratore, II, 38.
  4. Aulo Gelije, Atičke noći, VII, 14; Ciceron, Academica, II, 45.
  5. Ciceron, De senectute, 23.
  6. Lukijan, Macrobii, 20.
  7. "[tradicionalna] kronologija sukobljava se s datumima za Mnesarha i Dardana i sa presudnim događajima u životu Antioha iz Askalona. Datum Diogeneove smrti može se razumno pomaknuti unaprijed barem za jedno desetljeće, otprilike u 140. godinu pne."(Dorandi 1999, p. 41)
  8. Ciceron, De officiis, III, 12.
  9. Obbink 2004, str. 73–84.
  10. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 51.
  11. De divinatione: latinski naslov koji daje Ciceron, De divinatione, I, 3; II, 43.
  12. De Minerva: latinski aslov koji daje Ciceron, De natura deorum, I, 15.
  13. Galen.
  14. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 55.
  15. Atenej, Gozba sofista, IV 168.
  16. U nekoliko knjiga, od kojih se iz prve navodi citat ko Ateneja, Gozba sofista, XII; cf. Ciceron, De legibus III, 5, gdje "Dion" (Dio) predstavlja pogrešno čitanje za "Diogen" (Diogenes).
  17. 17,0 17,1 Easterling & Knox 1989, str. 195–196.
  18. Ciceron, De officiis, III, 12, 13, 23; De finibus, III, 10, 15.
  19. 19,0 19,1 19,2 Scade 2017, str. 201
  20. 20,0 20,1 20,2 Delattre 2004, str. 254

LiteraturaUredi