Otvori glavni meni

Bonnie and Clyde (film)

(Preusmjereno sa Bonnie i Clyde (film))
Bonnie and Clyde

kino poster
Režija Arthur Penn
Producent Warren Beatty
Scenario David Newman
Robert Benton
Robert Towne
(nepotpisan)
Uloge Warren Beatty
Faye Dunaway
Michael J. Pollard
Gene Hackman
Estelle Parsons
Muzika Charles Strouse
Fotografija Burnett Guffey
Montaža Dede Allen
Distribucija Warner Bros.-Seven Arts
Datum(i) premijere 1967.
Trajanje 111 min.
Zemlja  SAD
Jezik engleski
Budžet $2,500,000
Bonnie and Clyde na Internet Movie Database

Bonnie i Clyde (eng. Bonnie and Clyde) je kriminalistička drama Arthura Penna iz 1967. s Warrenom Beattyjem i Faye Dunaway u ulogama zloglasnih pljačkaša banaka koji su harali središnjim SAD-om tijekom Velike depresije. Ostale uloge tumače Michael J. Pollard, Gene Hackman i Estelle Parsons

Bonnie i Clyde smatra se epohalnim filmom u povijesti kinematografije: naziva se prvim filmom ere Novog Hollywooda koji je probio tabue i bio jako popularan među mladom generacijom. Američki filmski institut priznao je film u nekoliko kategorija: stavio ga je na #27 mjesto na listi 100 godina AFI-ja... 100 filmova u izdanju iz 1998., te na #42 mjesto u ponovljenom izdanju iz 2007.; također ga je stavio na #13 mjesto na listi 100 godina AFI-ja... 100 uzbuđenja, na #32 mjesto na listi 100 godina AFI-ja... 100 heroja i negativaca te na #5 mjesto na listi AFI-jev 10 top 10 u kriminalističkom žanru.

Povijesna utemeljenostUredi

Film se u dobroj mjeri ne drži činjenica o Bonnie i Clydeu, kao što su drugi članovi bande, nekoliko uhićenja i druga ubojstva i povezani kriminal. Jedan od glavnih likova u filmu, "C.W. Moss" je temeljen na dva člana Barrow bande: Williamu Danielu "W.D." Jonesu i Henryju Methvinu. Barrows je 1968. u Playboyu opisao svoja iskustva s Barrowima. Sljedeće godine je podnio tužbu protiv Warner Brothersa, tvrdeći da ga film Bonnie i Clyde ocrnjuje. Koliko je poznato, nije dobio nikakvu odštetu.

Film teksaškog rendžera Franka Hamera (glumi ga Denver Pyle) prikazuje kao osvetoljubivu šeprtlju koju su Bonnie i Clyde zarobili, ponizili i pustili. U stvarnosti, prvi put kad ih je Hamer sreo bilo je u trenutku kad im je namještena uspješna zasjeda u kojoj su oboje ubijeni, 1934. 1968. su udovica Franka Hammera i njegov sin tužili producente zbog njegova klevetničkog prikazivanja u filmu. Parnica je završila 1971. izvansudskom nagodbom.

Jedina dva člana stvarne Bande Barrow koji su još bili živi u vrijeme objavljivanja filma bili su Blanche Barrow i William Daniel Jones. Dok je Blanche Barrow odobrila svoj prikaz u originalnoj verziji scenarija, prigovorila je zbog kasnijih prepravljanja i izvedbe Estelle Parsons koja joj je donijela Oscara, rekavši, "U tom filmu sam ispala kao vrišteća konjska guzica!"

Film je dijelom sniman u i oko Dallasa, Teksas. U nekim su se situacijama koristile stvarne lokacije banaka koje su stvarni Bonnie i Clyde opljačkali.

Glavne ulogeUredi

Produkcija i stilUredi

Film je zamišljen kao romantična i humorna verzija gangsterskih filmova tridesetih godina, poboljšana s modernim tehnikama snimanja. Arthur Penn namjerno je neke scene nasilja snimio u komičnom tonu koje bi se onda pretvorile u strahovito i krvavo nasilje. Na film su dobrim dijelom utjecali redatelji Francuskog novog vala, pogotovo u kontekstu brzih prijelaza i nemirne montaže, što je posebno primjetno u završnoj sekvenci. Zapravo, film je prvo ponuđen Francoisu Truffautu, najslavnijem redatelju Novog vala koji je radio na scenariju, ali je ovaj odbio.

Bonnie i Clyde je bio jedan od prvih filmova koji su koristili žabice - male eksplozivne naboje često pokrivene vrećicama crvene tekućine koje bi eksplodirale u glumčevoj odjeći i simulirale pogotke mecima.

Glumac Gene Wilder ostvario je filmski debi u cameo ulozi jednog od talaca Bonnie i Clydea. Njegovu djevojku glumila je Evans Evans, supruga filmskog redatelja Johna Frankenheimera.

Scena okupljanja obitelji snimljena je u Red Oaku, Teksas. Nekoliko stanovnika iz tog područja gledalo je kako se snima film, a producenti su među okupljenima primijetili Mabel Cavitt, lokalnu školsku učiteljicu. Tada je izabrana za ulogu majke Bonnie Parker.

ReakcijeUredi

Warner Bros.-Seven Arts je imao tako malo povjerenja u film da su producentu početniku Warrenu Beattyju ponudili četredeset posto profita umjesto minimalnog honorara, što je bio neobičan potez za to vrijeme. Film je do 1973. u cijelom svijetu zaradio preko 70 milijuna dolara.

Film je po objavljivanju postao zloglasan zbog navodnog slavljenja ubojica i razine filmskog nasilja i krvi, što je bilo neobično u to vrijeme. Bosley Crowther iz New York Timesa je bio tako zaprepašten da je započeo kampanju protiv povećanja brutalnosti u američkim filmovima. Osim toga, mnogi kritičari su prigovarali zbog humornog prikaza ozbiljne tematike.

Nagrade i prizanjaUredi

Estelle Parsons osvojila je Oscar za najbolju sporednu glumicu za svoj portret Blanche Barrow, a Burnett Guffey Oscara za najbolju fotografiju. Film je bio nominiran i za najboljeg glavnog glumca (Warren Beatty), najboljeg sporednog glumca (Michael J. Pollard i Gene Hackman), najbolju glumicu (Faye Dunaway), najbolji dizajn kostima (Theadora Van Runkle), najbolju režiju (Arthur Penn), najbolji film (Warren Beatty) i najbolji originalni scenarij (David Newman i Robert Benton).

Nominiran je i za sedam nagrada Zlatni globus, među njima i za najbolji film - drama, redatelja i glavne glumce, ali nije osvojio nijedan kip.

Uz to je osvojio dvije nagrade BAFTA - za najobečavajućeg novog glumca Michaela J. Pollarda i Faye Dunaway - te Nagradu Udruženja njujorških filmskih kritičara za najbolji scenarij.

Četredeset godina nakon svoje premijere, Bonnie i Clyde se navodi kao najveća inspiracija za različite filmove kao što su Divlja horda, Kum, Reservoir Dogs i Pokojni. Iako nije bio prvi film koji je koristio ekstremno nasilje, bio je prvi koji ga je koristio u ime umjetnosti.

KritikeUredi

Bonnie i Clyde je preijelomni film u povijesti američke kinematografije, djelo istine i genijalnosti. Također je okrutno bez milosti, napunjeno simpatijama, odvratno, smiješno, dirljivo i nevjerojatno lijepo. Ako se čini da sve te riječi ne bi trebale biti u istoj rečenici, možda je to zato što filmovi često ne odražavaju puni raspon ljudskog života...U ovom filmu, stvarni ljudi umiru. Prije nego umru, jako pate. A prije patnje su se smijali, igrali i vodili ljubav, ili barem pokušavali. Time postaju ljudi koje znamo, te stoga kada umru to nije ugodno niti zabavno za gledatelje. Kada strijeljaju ljude u Bonnieju i Clydeu, raznose ih doslovce na komadiće. To je šokantno. Ali možda, u ova vremena, je korisno podsjetiti nas da stvarni metci stvarno deru kožu i kosti, te da ne stvaraju fine okrugle rupe na majicama...Bonnie and Clyde biti će zapamćen kao prijelomni film 1960-ih, koji sa puno tuge, humora i beskompromisnog detalja ukazuje do kuda je jedno društvo došlo. Činjenica da je smješten u 1930-ima ne znači ništa. Mora se smjestiti u neko razdoblje. Ali je napravljen sada te govori o nama.

Roger Ebert,      [1]

Scenarij Davida Newmana i Roberta Bentona sadrži mnogo više romantiziranja i nostalgije nego što dvojac hladnokrvnih ubojica i bilo kojih drugih ljudi njihove sorte objektivno zaslužuje, a to treba pripisati buntovnom ozračju šezdesetih u kojem je film nastao. Pokoji nezgrapni montažni rez, "traljavo" zumiranje, neobičan kadar i petparački štih, isprva su zbunjivali kritičare koji nisu birali riječi za ismijavanje filma, no Bonnie i Clyde je vrlo brzo počeo zauzimati mjesto koje zaslužuje - mjesto briljatnoga primjera filmskog stvaranja, naoko prejednostavnog, ali čiju lakoću mogu dosegnuti samo pravi majstori - ukratko, jednog od stupova američke kinematografije šezdesetih i uopće.

Arsen Oremović,      [2]

IzvoriUredi

  1. Roger Ebert (25.9. 1967). "Bonnie & Clyde". rogerebert.com. http://www.rogerebert.com/reviews/bonnie-and-clyde-1967. 
  2. Večernji list, Tko gleda, zlo ne misli, 12. II 1999; str. 37

Vanjske povezniceUredi