Bonnie and Clyde (film)
Bonnie i Clyde (eng. Bonnie and Clyde) je kriminalistička drama Arthura Penna iz 1967. s Warrenom Beattyjem i Faye Dunaway u ulogama zloglasnih pljačkaša banaka koji su harali središnjim SAD-om tijekom Velike depresije. Ostale uloge tumače Michael J. Pollard, Gene Hackman i Estelle Parsons
| Bonnie and Clyde | |
|---|---|
 kino poster | |
| Žanr | kriminalistički film |
| Režija | Arthur Penn |
| Producent | Warren Beatty |
| Scenario | David Newman Robert Benton Robert Towne (nepotpisan) |
| Uloge | Warren Beatty Faye Dunaway Michael J. Pollard Gene Hackman Estelle Parsons |
| Muzika | Charles Strouse |
| Fotografija | Burnett Guffey |
| Montaža | Dede Allen |
| Distribucija | Warner Bros.-Seven Arts |
| Datum(i) premijere | 1967. |
| Trajanje | 111 min. |
| Zemlja |  Sjedinjene Države |
| Jezik | engleski |
| Budžet | $2,500,000 |
| Bonnie and Clyde na Internet Movie Database | |
Bonnie i Clyde smatra se epohalnim filmom u povijesti kinematografije: naziva se prvim filmom ere Novog Hollywooda koji je probio tabue i bio jako popularan među mladom generacijom. Američki filmski institut priznao je film u nekoliko kategorija: stavio ga je na #27 mjesto na listi 100 godina AFI-ja... 100 filmova u izdanju iz 1998., te na #42 mjesto u ponovljenom izdanju iz 2007.; također ga je stavio na #13 mjesto na listi 100 godina AFI-ja... 100 uzbuđenja, na #32 mjesto na listi 100 godina AFI-ja... 100 heroja i negativaca te na #5 mjesto na listi AFI-jev 10 top 10 u kriminalističkom žanru.
Povijesna utemeljenost
urediFilm se u dobroj mjeri ne drži činjenica o Bonnie i Clydeu, kao što su drugi članovi bande, nekoliko uhićenja i druga ubojstva i povezani kriminal. Jedan od glavnih likova u filmu, "C.W. Moss" je temeljen na dva člana Barrow bande: Williamu Danielu "W.D." Jonesu i Henryju Methvinu. Barrows je 1968. u Playboyu opisao svoja iskustva s Barrowima. Sljedeće godine je podnio tužbu protiv Warner Brothersa, tvrdeći da ga film Bonnie i Clyde ocrnjuje. Koliko je poznato, nije dobio nikakvu odštetu.
Film teksaškog rendžera Franka Hamera (glumi ga Denver Pyle) prikazuje kao osvetoljubivu šeprtlju koju su Bonnie i Clyde zarobili, ponizili i pustili. U stvarnosti, prvi put kad ih je Hamer sreo bilo je u trenutku kad im je namještena uspješna zasjeda u kojoj su oboje ubijeni, 1934. 1968. su udovica Franka Hammera i njegov sin tužili producente zbog njegova klevetničkog prikazivanja u filmu. Parnica je završila 1971. izvansudskom nagodbom.
Jedina dva člana stvarne Bande Barrow koji su još bili živi u vrijeme objavljivanja filma bili su Blanche Barrow i William Daniel Jones. Dok je Blanche Barrow odobrila svoj prikaz u originalnoj verziji scenarija, prigovorila je zbog kasnijih prepravljanja i izvedbe Estelle Parsons koja joj je donijela Oscara, rekavši, "U tom filmu sam ispala kao vrišteća konjska guzica!"
Film je dijelom sniman u i oko Dallasa, Teksas. U nekim su se situacijama koristile stvarne lokacije banaka koje su stvarni Bonnie i Clyde opljačkali.
Glavne uloge
uredi- Warren Beatty - Clyde Barrow
- Faye Dunaway - Bonnie Parker
- Michael J. Pollard - C.W. Moss
- Gene Hackman - Buck Barrow
- Estelle Parsons - Blanche Barrow
- Denver Pyle - Frank Hamer
- Dub Taylor - Ivan Moss
- Gene Wilder - Eugene Grizzard
- Evans Evans - Velma Davis
- Mabel Cavitt - gđa. Parker
Produkcija i stil
urediFilm je zamišljen kao romantična i humorna verzija gangsterskih filmova tridesetih godina, poboljšana s modernim tehnikama snimanja. Arthur Penn namjerno je neke scene nasilja snimio u komičnom tonu koje bi se onda pretvorile u strahovito i krvavo nasilje. Na film su dobrim dijelom utjecali redatelji Francuskog novog vala, pogotovo u kontekstu brzih prijelaza i nemirne montaže, što je posebno primjetno u završnoj sekvenci. Zapravo, film je prvo ponuđen Francoisu Truffautu, najslavnijem redatelju Novog vala koji je radio na scenariju, ali je ovaj odbio.
Bonnie i Clyde je bio jedan od prvih filmova koji su koristili žabice - male eksplozivne naboje često pokrivene vrećicama crvene tekućine koje bi eksplodirale u glumčevoj odjeći i simulirale pogotke mecima.
Glumac Gene Wilder ostvario je filmski debi u cameo ulozi jednog od talaca Bonnie i Clydea. Njegovu djevojku glumila je Evans Evans, supruga filmskog redatelja Johna Frankenheimera.
Scena okupljanja obitelji snimljena je u Red Oaku, Teksas. Nekoliko stanovnika iz tog područja gledalo je kako se snima film, a producenti su među okupljenima primijetili Mabel Cavitt, lokalnu školsku učiteljicu. Tada je izabrana za ulogu majke Bonnie Parker.
Reakcije
urediWarner Bros.-Seven Arts je imao tako malo povjerenja u film da su producentu početniku Warrenu Beattyju ponudili četredeset posto profita umjesto minimalnog honorara, što je bio neobičan potez za to vrijeme. Film je do 1973. u cijelom svijetu zaradio preko 70 milijuna dolara.
Film je po objavljivanju postao zloglasan zbog navodnog slavljenja ubojica i razine filmskog nasilja i krvi, što je bilo neobično u to vrijeme. Bosley Crowther iz New York Timesa je bio tako zaprepašten da je započeo kampanju protiv povećanja brutalnosti u američkim filmovima. Osim toga, mnogi kritičari su prigovarali zbog humornog prikaza ozbiljne tematike.
Nagrade i prizanja
urediEstelle Parsons osvojila je Oscar za najbolju sporednu glumicu za svoj portret Blanche Barrow, a Burnett Guffey Oscara za najbolju fotografiju. Film je bio nominiran i za najboljeg glavnog glumca (Warren Beatty), najboljeg sporednog glumca (Michael J. Pollard i Gene Hackman), najbolju glumicu (Faye Dunaway), najbolji dizajn kostima (Theadora Van Runkle), najbolju režiju (Arthur Penn), najbolji film (Warren Beatty) i najbolji originalni scenarij (David Newman i Robert Benton).
Nominiran je i za sedam nagrada Zlatni globus, među njima i za najbolji film - drama, redatelja i glavne glumce, ali nije osvojio nijedan kip.
Uz to je osvojio dvije nagrade BAFTA - za najobečavajućeg novog glumca Michaela J. Pollarda i Faye Dunaway - te Nagradu Udruženja njujorških filmskih kritičara za najbolji scenarij.
Četredeset godina nakon svoje premijere, Bonnie i Clyde se navodi kao najveća inspiracija za različite filmove kao što su Divlja horda, Kum, Reservoir Dogs i Pokojni. Iako nije bio prvi film koji je koristio ekstremno nasilje, bio je prvi koji ga je koristio u ime umjetnosti.
Kritike
urediBonnie i Clyde je preijelomni film u povijesti američke kinematografije, djelo istine i genijalnosti. Također je okrutno bez milosti, napunjeno simpatijama, odvratno, smiješno, dirljivo i nevjerojatno lijepo. Ako se čini da sve te riječi ne bi trebale biti u istoj rečenici, možda je to zato što filmovi često ne odražavaju puni raspon ljudskog života...U ovom filmu, stvarni ljudi umiru. Prije nego umru, jako pate. A prije patnje su se smijali, igrali i vodili ljubav, ili barem pokušavali. Time postaju ljudi koje znamo, te stoga kada umru to nije ugodno niti zabavno za gledatelje. Kada strijeljaju ljude u Bonnieju i Clydeu, raznose ih doslovce na komadiće. To je šokantno. Ali možda, u ova vremena, je korisno podsjetiti nas da stvarni metci stvarno deru kožu i kosti, te da ne stvaraju fine okrugle rupe na majicama...Bonnie and Clyde biti će zapamćen kao prijelomni film 1960-ih, koji sa puno tuge, humora i beskompromisnog detalja ukazuje do kuda je jedno društvo došlo. Činjenica da je smješten u 1930-ima ne znači ništa. Mora se smjestiti u neko razdoblje. Ali je napravljen sada te govori o nama.
Scenarij Davida Newmana i Roberta Bentona sadrži mnogo više romantiziranja i nostalgije nego što dvojac hladnokrvnih ubojica i bilo kojih drugih ljudi njihove sorte objektivno zaslužuje, a to treba pripisati buntovnom ozračju šezdesetih u kojem je film nastao. Pokoji nezgrapni montažni rez, "traljavo" zumiranje, neobičan kadar i petparački štih, isprva su zbunjivali kritičare koji nisu birali riječi za ismijavanje filma, no Bonnie i Clyde je vrlo brzo počeo zauzimati mjesto koje zaslužuje - mjesto briljatnoga primjera filmskog stvaranja, naoko prejednostavnog, ali čiju lakoću mogu dosegnuti samo pravi majstori - ukratko, jednog od stupova američke kinematografije šezdesetih i uopće.
Izvori
uredi- ↑ Roger Ebert (25.9. 1967). „Bonnie & Clyde”. rogerebert.com.
- ↑ Večernji list, Tko gleda, zlo ne misli, 12. II 1999; str. 37