Sveti Petar

(Preusmjereno sa Šimun Petar)

Sveti Petar, po rođenju Šimon (aram. ‏שמעון‏‎), nazvan Kamen (aram. כאפא Kifa, gr. πέτρος Petros) od strane Isusa, bio je jedan od najbližih Isusovih učenika i apostola.

James Tissot, Sveti Petar

Njegov život je opisan u evanđeljima Novi zavjeta, Djelima apostolskim i mnogim apokrifnim spisima.

ŽivotUredi

Šimun je rođen u židovskoj obitelji Jonaha u Betsaidi, gradiću sjeverno od Galilejskog jezera, a živio je u kući u blizini jezera u Kafarnaumu. Bavio se ribarenjem na Tiberijskom jezeru, zajedno sa bratom Andrijom, te Ivanom i Jakovom, Zebedejevim sinovima.

Život sa IsusomUredi

Glavni članci: Isusovi učenici i Apostoli

Šimun je, sa bratom Andrejem, odlučio postati učenik jevrejskog proroka Ješue i priključi se njegovoj zajednici. Ješua ga je tada nazvao Kamen ili Stijena (ar. Kefa), što je kasnije na grčki prevedeno Petar (grč. Πέτρος). Petar se često u Bibliji spominje, zajedno sa Jakovom i Jovanom, kao svedok važnih događaja, poput preobraženja.

Apokrifni izvori u više navrata opisuju Petrov potcenjivački stav prema ženama u zajednici i neprijateljstvo k Mariji Magdaleni. Evanđelje po Tomi prenosi da je Simon Petar tražio od Isusa da Marija napusti njihovu družinu, "jer žene nisu dostojne života", što Isus nije prihvatio.[1]

Kanonska evanđelja tvrde da je Ješua na tajnoj večeri predskazao da će ga se Petar tri puta odreći pre nego što petao zakukuriče tri puta. Nakon hapšenja Ješue, vođe pokreta, evanđelja prenose da je Petar tri puta izjavio kako nema veze sa njim, bojeći se posledica.

Petrovo propovedanje i hapšenjeUredi

 
Jacopo di Cione, Oslobođenje svetog Petra iz zatvora.

Nakon Isusovog pogubljenja od strane rimskih vlasti, Jakov Pravedni postaje poglavar hrišćanske zajednice u Jerusalimu.[2] Jakov, Petar i drugi apostoli nastavljaju da šire učiteljevu poruku, u početku poglavito među svojim sunarodnicima Jevrejima.

Zbog širenja Isusova učenja, namesnik Herod Agripa I je uhapsio Petra i htio ga pogubiti, no Petar je uspio pobeći iz zatvora, u čemu mu je, prema Novom zavetu, pomogao anđeo. Petar je potom napustio Jeruzalem i tako se spasio. Potaknut viđenjem, odlazi propovijedati u Cezareju, a potom i u Antiohiji.

Sukob sa PavlomUredi

Sa dolaskom sve više novoobraćenih hrišćana iz nejevrejskih sredina, rano hrišćanstvo prestaje biti isključivo jevrejska sledba. Prva ozbiljna kriza glede položaja „nejevreja“ u zajednici nastaje u Galatiji i Antiohiji 49. godine, po pitanju obaveznosti obrezanja.[3] Među hrišćanima su se razvile dve struje. Judeohrišćani, među kojima je bio Petar, su zastupali obaveznost Mojsijevog zakona, dok je Pavle od Tarsa govorio da su nejevreji slobodni od njega. Pavle je želeo da ukine obrezivanje i ostale zakone kojih su se oni pridržavali,[4] zbog čega je sav Jerusalim bio u pometnji.[5]

Radi rešavanja spora, je li nejevrejima koji su prihvatili Isusovo učenje obavezan Mojsijev Zakon, sazvan je sabor ranih kršćanskih vođa u Jeruzalemu oko 49. godine.[3] Pavle je bio glavni zastupnik stava da nejevreje treba osloboditi od poštovanja jevrejskog zakona. Zastupnici tvrde struje, predvođeni Petrom, se nisu slagali sa tim. Pavle je na saboru optužio Petra za licemerje, postaviši mu pitanje: „Kada ti koji si Jevrejin živiš neznabožački a ne judejski, zašto prisiljavaš neznabošce da žive judejski?“[6]. Nakon toga, sabor je na Jakovljev predlog prihvatio kompromisno gledište. Odlučeno je da se nejevreji preobraćeni na kršćanstvo ne moraju držati Mojsijevih zakona, uključujući obrezivanje muške djece, ali su zadržane zabrane konzumacije krvi, krvavog mesa, mesa nepravilno zaklanih životinja, bluda i idolatrije.

Odlazak u Rim i pogubljenjeUredi

Glavni članak: Simon Mag
 
Lorenzo Veneziano, Raspeće Petra.
  „Petar je blagovestio Jevrejima rasejanim po Pontu, Galatiji, Vitiniji, Kapadokiji i Aziji. Pred kraj života otišao je u Rim, gde je bio raspet, glave okrenute na dole, tražeći da kazna bude izvršena na taj način.[2]

Petar je posle provedenih tridesetak godina među Jevrejima, krenuo za Rim da propoveda hrišćanstvo. Prema Djelima Petrovim, u Rimu se odigrao sukob između Petra i Simona Maga. Crkveno predanje kazuje da je Simon želeo da pokaže silu svojih magijskih veština, te da se podigao u vazduh na Forum Romanum pred mnoštvom ljudi. Tada je apostol Petar prouzneo molitvu Gospodu, te je Simon pao na zemlju i tako je poginuo.[7]

Apostol Petar je u Rimu osuđen na smrt razapinjanjem od strane rimskih vlasti. Prema tradicija koja se navodi u apokrifnim Djelima Petrovima, bio je razapet s glavom nadolje. Apokrifna „Petrova pisma“ kažu da je raspet na krstu postavljenom natraške, jer je rekao da ne zaslužuje da umre na isti način kao Isus.

Većina protestantskih i katoličkih teologa,[8] i mnogi istoričari,[9] smatraju da je Petar pogubljen za vreme Nerona u Rimu. Rimska martirologija navodi 29.6., ca. 64 kao datum njegove smrti. Neki naučnici misle da je umro 13.10. 64.

Neki od istraživača sumnjaju u crkvene stavove o ulozi Petra u ranom hrišćanstvu.[10][11][12][13][14] Na primer, istoričar Oto Cvirlajn je u dve opsežne studije demonstrirao da ne postoje dokazi, ni pisani, ni arheološki, da je Petar ikada bio u Rimu.[15][16][17]

Katolička tradicija smatra da je sahranjen na budućoj lokaciji Bazilike sv. Petra, odnosno da se njegovo tijelo nalazi u katakombi ispod visokog oltara Bazilike.

DjelaUredi

Apostolu Petru predaja pripisuje i desetak apokrifnih spisa.

ŠtovanjeUredi

Glavni članak: Papa
 
Marco Zoppo, Sveti Petar

Petrovo prvenstvo unutar rane Crkve su među prvima naglašavali Kliment Rimski[18] i Irinej[19].

Rimokatolička crkva smatra da je apostol Petar bio prvi antiohijski episkop i osnivač rimske crkve, to jest prvi papa, i da je rimskim biskupima Isus odredio primat u hrišćanskoj zajednici. Ostale hrišćanske crkve ne dele ovo mišljenje. Za pravoslavnu, anglikansku i drevnoistočne crkve, Petar je svetac i prvi rimski episkop.

Drugi pak smatraju da Petar nikada nije imao službu biskupa ili nadzornika, te tvrde da je funkcija biskupa nastala kasnijim razvojem kršćanstva. Nadalje, mnogi protestanti ne drže da bi se za njega trebala koristiti titula "sveti".

Šijiti vjeruju da je Šimun (Sham'oon na arapskom) od Boga odabran da bude nasljednik Isusa (Ise).

KritikeUredi

Helenistički filozof Porfirije kritikuje apostole, uključujući Petra, jer su pripisali Isusu stvari koje nije učinio niti rekao. Porfirije piše da je Petar bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadžija, te sumnja da ga je Isus učinio prvakom apostola:

  „Jer kako čovjek ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav čovjek prima ključeve nebeske i vlast da veže i razrešuje, čovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane![20]

Prikaz u umjetnostiUredi

U umjetnosti se često prikazuje kako drži ključeve vrata nebeskog kraljevstva (simbol njegovog primata nad ostatkom Crkve), što je referenca na Matiju 16:18.

LiteraturaUredi

IzvoriUredi

  1. Evanđelje po Tomi, 114
  2. 2,0 2,1 Eusebije, Istorija crkve (scribd)
  3. 3,0 3,1 Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство
  4. Dela apostola 21:21
  5. Dela apostola 21:31
  6. Gal. 2, 14
  7. Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  8. Keener 2009, str. 425.
  9. O'Connor, Daniel William (2013). "Saint Peter the Apostle". Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica Online. pp. 5. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/453832/Saint-Peter-the-Apostle/5632/Tradition-of-Peter-in-Rome. Pristupljeno 12. 04.. "[M]any scholars… accept Rome as the location of the martyrdom and the reign of Nero as the time.". 
  10. Brown, Raymond E. & Meier, John P. (1983). Antioch and Rome: New Testament Cradles of Christianity. Paulist Press. str. 98. ISBN 978-0-8091-0339-3. "As for Peter, we have no knowledge at all of when he came to Rome and what he did there before he was martyred. Certainly he was not the original missionary who brought Christianity to Rome (and therefore not the founder of the church of Rome in that sense). There is no serious proof that he was the bishop (or local ecclesiastical officer) of the Roman church—a claim not made till the third century. Most likely he did not spend any major time at Rome before 58 when Paul wrote to the Romans, and so it may have been only in the 60s and relatively shortly before his martyrdom that Peter came to the capital." 
  11. Cullmann 1962, str. 234
  12. Chadwick 1993, str. 18.
  13. J.N.D. Kelly, Oxford Dictionary of the Popes (Oxford University Press) (1996). str. 6. "Ignatius assumed that Peter and Paul wielded special authority over the Roman church, while Irenaeus claimed that they jointly founded it and inaugurated its succession of bishops. Nothing, however, is known of their constitutional roles, least of all Peter's as presumed leader of the community."
  14. Building Unity, Ecumenical Documents IV (Paulist Press) (1989). str. 130. "There is increasing agreement that Peter went to Rome and was martyred there, but we have no trustworthy evidence that Peter ever served as the supervisor or bishop of the local church in Rome."
  15. Pieter Willem van der Horst, review of Otto Zwierlein, Petrus in Rom: die literarischen Zeugnisse. Mit einer kritischen Edition der Martyrien des Petrus und Paulus auf neuer handschriftlicher Grundlage, Berlin: Walter de Gruyter, 2009, in Bryn Mawr Classical Review 2010.03.25 arhivirano maj 5, 2010 na Wayback Machine.
  16. James Dunn, review of Zwierlein 2009, in Review of Biblical Literature 2010.
  17. Zwierlein, Otto: Petrus und Paulus in Jerusalem und Rom. Vom Neuen Testament zu den apokryphen Apostelakten. Berlin: Walter de Gruyter. 2013. {{{1}}}. ISBN {{{2}}}. pp.
  18. Prva poslanica Korinćanima,1,59:1
  19. Adversus Haereses 3:3:20
  20. Adolf Harnack, Die Mission und Ausbreitung des Christentums, n. 26

Vidi jošUredi

Vanjski linkoviUredi

Prethodi:
nema
Biskup Antiohije
3753
Slijedi:
Evodije
Prethodi:
nema
Pape
30–64 or 67
Slijedi:
Linus