Otvori glavni meni
Weimarsko dvorište muza (1860.), autor Theobald Freiherr von Oer. Schiller čita u parku dvorca Tiefurt u Weimaru. Među publikom u sjedećem položaju na krajnje lijevoj strani su Wieland i Herder, dok Goethe stoji ispred stupa desno.

Weimarski klasicizam (njemački: Weimarer Klassik) je njemački književni i kulturalni pokret, čiji su predstavnici afirmirali novi oblik humanizma iz sinteze ideja romantizma, klasicizma i prosvjetiteljstva.

Pokret Weimarer Klassik trajao je trideset tri godine, od 1772. do 1805. i pripadali su mu značajni intelektualci kao Johann Wolfgang Goethe, Johann Gottfried Herder, Friedrich Schiller i Christoph Martin Wieland. Tokom razdoblja od 1788. do 1805. pokretom su dominirali Goethe i Schiller.

RazvojUredi

PozadinaUredi

Njemačko prosvjetiteljstvo proizašlo je od sinteze empirizma i racionalizma kako su ga razvili Christian Thomasius (1655.–1728.) i Christian Wolff (1679.–1754.). Ova filozofija bila je vrlo jako opularizirana u mnogim časopisima i novinama i bitno je usmjerila kasnije širenje njemačke i evropske kulture.

Nemogućnost ovog zdravorazumskog gledišta da uvjerljivo spoji “osjećaje” i “razum”, “tijelo” i “um”, potaklo je Immanuela Kanta da razvije svoju epohalnu “kritičku” filozofiju. Drugi, iako ne tako apstraktni, pristup ovom problemu bila je prevladavajuća briga s problemima estetike. U svojem djelu Aesthetica iz 1750. (drugi svezak; 1758.) Alexander Baumgarten (1714.-1762.) je definirao “estetiku” kao “nauku nižih sposobnosti” (npr. osjećaja, dojmova, maše, sjećanja i dr.), koje su raniji mislioci prosvjetiteljstva zanemarivali. Pojam je međutim izazvao nerazumijevanje zbog Baumgartenovog pisanja na latinskom jeziku i kasnijih njemačkih prijevoda i to je posljedično često dovelo do lažnog umanjivanja njegovih dostignuća.[1]) To nije bilo istraživanje ukusa ni osjećaja kao takvog, već prije put u spoznaju. Baumgartenov naglasak na potrebu takovog “osjećajnog” znanja bio je značajni poticaj razvoju “predromantizma” poznat kao Sturm und Drang (1765.) čiji su najpoznatiji predstavnici neko vrijeme bili Johann Wolfgang von Goethe i Friedrich Schiller.

Kulturalni i historijski kontekstUredi

Kao posljedica Goetheovogvrivalstva i udaljavanja od Wielanda i Herdera, često se navodi da je pokret Weimarskog klasicizma trajao od Goetheovog prvog boravka u Rimu (1786.) i Schillerove smrti (1805.), koji je bio njegov bliski prijatelj i suradnik, umanjujući tako pogotovo Wielandov utjecaj na njemački intelektualni i pjesnički život. Kao početak Weimarskog klasicizma se, dakle, može smatrati dolazak Wielanda (1772.), a njegov kraj se može produljiti preko Schillerove smrti sve do smrti Wielanda (1813.) ili čak Goethea (1832).

Goethe je u Italiji imao za cilj ponovo otkriti sebe kao pisca i postati likovnim umjetnikom, kroz formalnu obuku u rimskoj "Evropskoj školi umjetnosti". Iako je bio neuspješan kao slikar, izgleda da ga je Italija učinila boljim piscem.

Schillerova evolucija kao pisca bila je vrlo slična Goetheovoj. Počeo je kao pisac divljih, nasilnih djela nabijenim emocijama. U kasnim 1780-ima vratio se na klasičniji stil. U 1794. Schiller i Goethe postali su prijatelji i saveznici u projektu postavljanja novih standarda za književnost i umjetnost u Njemačkoj.

Weimarski klasicizam je dobio ime zbog izuzetne važnosti četiriju nositelja pokreta, pogotovo Goethea i Schillera koji su u ono doba boravili u vojvodstvu Sachsen-Weimar. Inspirirani Winckelmannovim djelima Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerie und Bildhauerkunst ("Misli o oponašanju grčkih djela u slikarstvu i skulpturi"; 1755.) i Geschichte der Kunst des Alterthums (Historija antičke umjetnosti; 1764.),[2] Goethe i Schiller su razvili književnu potragu i praksu oponašanja klasičnih modela antičke Grčke, istinski poduhvat društvenog i kulturalnog preporoda kroz estetske koncepte i vrijednosti, gdje je organska cjelovitost i harmonija (među ostalim klasičnim vrijednostima, djelomično potaknutih prosvjetiteljstvom) od središnje važnosti i izvor inspiracije.

Istovremeni i bujajući književni pokret njemačkog romantizma bio je u opreci s weimarskim njemačkim klasicizmom, pogotovo sa Schillerom. Goethe je uporno i oštro napadao taj pokret u mnogim svojim esejima kao npr. u eseju “O diletantizmu”,[3] u umjetnosti i književnosti. Nakon Schillerove smrti, kontinuitet ovih kritika djelomično rasvjetljuje kontinuitet Goetheovih ideja u umjetnosti i kako se one također prožimaju sa naučnim razmišljanjem[4], što dokazuje dosljednost Goetheovog rada. Weimarski klasicizam se može promatrati kao pokušaj pomirenja u "binarnoj sintezi", živopisne osjećaje naglašene u pokretu Sturm und Drang s čistim razumom naglašenom u pokretu prosvjetiteljstva, što implicira da je weimarski klasicizam konzistentno neplatonski. Goethe je o tome napomenuo:

“Ideja o razlikovanju klasične i romantične poezije [Dichtung[5]], koja je sada proširena po svem svijetu i daje povoda za mnoge prepirke i podjele, izvorno je došla od Schillera i mene. Ja sam postavio maksimu o objektivnu postupanju prema poeziji i nisam dopustio ništa drugo; no Schiller, koji je radio na prilično subjektivan način, smatrao je svoj stil onim pravim pa je, da bi se obranio od mene, napisao traktat ›Naiva i sentimentalna poezija‹. Dokazao mi je da sam, protiv svoje volje, romantičan i da moja ›Ifigenija‹, putem predominacije sentimenata, nije ni po čemu tako klasična i tako antičkog duha kao što su neki pretpostavljali.

“Schlegelovi su preuzeli ovu ideju i prenijeli, tako da se sada proširila svijetom; sada svatko diskutira o klasicizmu i romantizmu, o čemu nitko prije pedest godina nije razmišljao.”[6]

Središnja koncepcija njemačkog klasicizma bila je “harmonija” (također “totalitet” ili “cijelost”), ranije preuzata kao temeljni element grčke kulture i dubinski je prožela weimarski klasicizam, koji se razvio tokom razdoblja socijalnih nemira i previranja. Ona nije imala za cilj stremljenje platonskoj savršenosti, niti prema univerzalnosti kao što su to promicali njemački romantičari i kasnije sistematizirao Hegel. Zapravo, ona je isključiva ekspresija partikularnog nesavršenog integriteta. Slično tome, Goethe je tvrdio da ova dva pola, klasicizam i romantizam, mogu biti upotrebljene u umjetnosti s ciljem izvrsnosti i diskrecije i da naivna i sentimentalna forma poezije, koja je izražena redom u klasicizmu i romantizmu, ostaje unutar uzajamne međuovisnosti.

Weimarski pokret bio je značajan i zbog toga što je uključio mnoge pisce žene. Časopis Die Horen je objavio radove mnogih žena, uključujući roman u nastavcima, Agnes von Lilien, Schillerove šogorice Caroline von Wolzogen. Druge žene autorice čiji su radovi objavljeni u časopisu su Sophie Mereau, Friederike Brun, Amalie von Imhoff, Elisa von der Recke i Louise Brachmann.[7]

Između 1786. i Schillerove smrti 1805. on i Goethe zalagali su se vrbuju što veću skupinu pisaca, filozofa, učenjaka i umjetnika u njihov pokret. Ova će mreža autora i mislioca kasnije postati poznata kao ‘weimarski klasicizam’ i postati će dio kulturnog i političkog pokreta Njemačke 19. vijeka koji će dovesti do ujedinjenja Njemačke.

Estetski i filozofski principiUredi

Osnovne misli kojima su se koristili Goethe i Schiller su:

  1. Gehalt: neizraziv “osjećaj-misao” koji je živ u umjetniku i opažatelj nalazi način kako ga izraziti u estetskoj formi, stoga Gehalt je implicitan s formom. Gehalt djela ne može se svesti na njegov Inhalt.
  2. Gestalt: estetska forma, u kojoj je "osjećaj-misao" djela stratificiran, proizlazi iz reguliranja oblika (mogu biti retorički, gramatički, intelektualni itd.) apstrahiranih od svijeta ili stvorenih od umjetnika, s osjetilnim odnosima koji vladaju unutar primjenjenog medija.
  3. Stoff: Schiller i Goethe primjenjuju ovaj pojam (gotovo isključivo) za oblike preuzete iz okoline ili koje su stvorene. U umjetničkom djelu, Stoff (definirana kao “Inhalt” ili “sadržaj” kad je promatrana u tom kontekstu) treba biti “indiferentna” (“gleichgültig”), ne bi trebala buditi pretjeran interes oduzimajući pažnju od svoje estetske forme. Doista, Stoff (tj. medijum kroz kojeg umjetnik stvara) treba biti u potpunom stanju jednosti s Gestaltom umjetničkog djela od kojeg ne može biti apstrahiran osim po cijenu uništenja estetskih odnosa stvorenih od umjetnika.

Najznačajniji autoriUredi

Christoph Martin WielandUredi

Christoph Martin Wieland bio je prvi pisac koji je stigao u Weimar. Godine 1772. pozvala ga je vojvodkinja Anna Amalia of Brunswick-Wolfenbüttel odnedavno udovica i regent vojvodstva Sachsen-Weimar, kako bi podučavao njenog sina Karla Augusta. Weimar je ostao Wielandov dom do njegove smrti. Tu je 1773. osnovao Der teutsche Merkur, koji je pod njegovim uredništvom (1773.–1789.) postao najutjecajniji književni časopis u Njemačkoj.

Johann Gottfried HerderUredi

Godine 1776., godinu dana nakon svog dolaska, Goethe se pobrinuo da Herder bude pozvan u Weimar, pošto se cijenio njegovo djelo još od strasbourških godina.

Johann Wolfgang Goethe i Friedrich SchillerUredi

Mada su napisana mnoga djela koja odišu razigranošću i obiluju turbolentnom ironijom (npr. Wilhelm Meister, Faust i West-östlicher Divan,[8] do te mjere da se weimarski klasicizam kitilo dvostrukim ironičnim imenom “weimarski romantizam”,[9] ipak se mora shvatiti da se Goethe dosledno distancirao od estetskih normi romantizma i nije uzimao u obzir ironiju kao estetski element.[10] Slično onome što je Schiller napisao o poeziji Gottfrieda Augusta Bürgera, to može djelomično objasniti raznoliku prirodu književnih djela ovih pisaca što otežava jasnu kategorizaciju istih. Osim književnih djela, ovi su autori napisali niz naučnih i filozofskih diskusija, pogotovo o estetici u raznim časopisima.

Schiller je tokom tog perioda bio posebno plodan u svom književnom stvaralaštvu za vrijeme kojeg je napisao Wallenstein (1799.), Maria Stuart (1800.), Djevica orleanska (1801.), Mesinska nevjesta (1803.) i William Tell (1804.).

Najznačajnija djela tog periodaUredi

Christoph Martin WielandUredi

Johann Gottfried HerderUredi

Johann Wolfgang (von) GoetheUredi

Friedrich (von) SchillerUredi

Goethe i Schiller u suradnjiUredi

  • Die Horen (uređivao Schiller, časopis, 1795.–96.)
  • Musenalmanach (mnogi autori, 1796.–97.)
  • Xenien (pjesme, 1796.)
  • Almanach (mnogi autori, 1798.–00.)
  • Propyläen (časopis, 1798.–01.)

UtjecajUredi

Dva najistaknutija predstavnika Weimarskog klasicizma, Goethe i Schiller, posebno su utjecali na mnoge njemačke umjetnike. Njihova su djela proučavali mnogi pisci i filozofi kao Hegel, Schopenhauer i Nietzsche. Muzičari su bili inspirirani njihovim djelima u svom stvaralačkom radu kao npr. Ludwig van Beethoven, Paul Dukas, Wolfgang Amadeus Mozart i Carl Friedrich Zelter. Kroz prevoditeljski rad škotskog filozofa Thomasa Carlylea, koji je preveo neke od njihovih radova i napisao Schillerovu biografiju, ovi su njemački mislioci postali dostupni stanavništvu engleskog govornog područja sredinom 19. vijeka.

Neke od Goetheovih ideja iz Teorije boja imale su utjecaj na neke naučnike kao što je Charles Darwin. Goetheov spektar boja se još uvijek koristi.

LiteraturaUredi

PrimarnaUredi

  1. Schiller, J. C. Friedrich, On the Aesthetic Education of Man: In a Series of Letters, ed. and trans. by Wilkinson, Elizabeth M. and L.A. Willoughby, Clarendon Press, 1967.

SekundarnaUredi

  1. Amrine, F, Zucker, F.J., and Wheeler, H. (Eds.), Goethe and the Sciences: A Reappraisal, BSPS, D. Reidel, 1987, ISBN 90-277-2265-X
  2. Bishop, Paul & R.H. Stephenson, Friedrich Nietzsche and Weimar Classicism, Camden House, 2004, ISBN 1-57113-280-5.
  3. —, ‘Goethe’s Late Verse’, in The Literature of German Romanticism, ed. by Dennis F. Mahoney, Vol 8 of The Camden House History of German Literature, Rochester, N. Y., 2004.
  4. Borchmeyer, Dieter, Weimarer Klassik: Portrait einer Epoche, Weinheim, 1994, ISBN 3-89547-112-7.
  5. Buschmeier, Matthias; Kauffmann, Kai: Einführung in die Literatur des Sturm und Drang und der Weimarer Klassik, Darmstadt, 2010.
  6. Cassirer, Ernst, Goethe und die geschichtliche Welt, Berlin, 1932.
  7. Ellis, John, Schiller’s Kalliasbriefe and the Study of his Aesthetic Theory, The Hague, 1970.
  8. Kerry, S., Schiller’s Writings on Aesthetics, Manchester, 1961.
  9. Nisbet, H.B., Goethe and the Scientific Tradition, Leeds, 1972, ISBN 0-85457-050-0.
  10. Martin, Nicholas, Nietzsche and Schiller: Untimely Aesthetics, Clarendon Press, 1996, ISBN 0-19-815913-7.
  11. Reemtsma, Jan Philipp, “Der Liebe Maskentanz”: Aufsätze zum Werk Christoph Martin Wielands, 1999, ISBN 3-251-00453-0.
  12. Stephenson, R.H., ‘The Cultural Theory of Weimar Classicism in the light of Coleridge’s Doctrine of Aesthetic Knowledge’, in Goethe 2000, ed. by Paul Bishop and R.H. Stephenson, Leeds, 2000.
  13. —, ‘Die ästhetische Gegenwärtigkeit des Vergangenen: Goethes “Maximen und Reflexionen” über Geschichte und Gesellschaft, Erkenntnis und Erziehung’, Goethe-Jahrbuch, 114, 1997, 101-12; 382-84.
  14. —, ‘Goethe’s Prose Style: Making Sense of Sense’, Publications of the English Goethe Society, 66, 1996, 31-41.
  15. —, Goethe’s Conception of Knowledge and Science, Edinburgh, 1995, ISBN 0-7486-0538-X.
  16. Wilkinson, Elizabeth M. and L.A. Willoughby, ‘“The Whole Man” in Schiller’s theory of Culture and Society’, in Essays in German Language, Culture and Society, ed. Prawer et al., London, 1969, 177-210.
  17. —, Goethe, Poet and Thinker, London, 1972.
  18. Willoughby, L.A., The Classical Age of German Literature 1748-1805, New York, 1966.

VezeUredi

IzvoriUredi

  1. Cf. Nivelle, Les Théories esthétiques en Allemagne de Baumgarten à Kant. Bibliothèque de la Faculté de Philosophie et Lettres de l’Université de Liège (Paris, 1955), str. 21. ff.
  2. Morrison, ed., Winckelmann and the Notion of Aesthetic Education (Oxford, England: Oxford University, 1996.), str. 206 ff.
  3. Borchmeyer, op. cit., str. 58.
  4. Vaget, Dilettantismus und Meisterschaft. Zum Problem des Dilettantismus bei Goethe: Praxis, Theorie, Zeitkritik (Munich: Winkler, 1971).
  5. Njemačka riječ za “poeziju” i “fikciju”.
  6. Johann Wolfgang von Goethe, Conversations With Eckermann (1823-1832).M. Walter Dunne (1901).
  7. Holmgren, Janet Besserer, The Women Writers in Schiller's Horen: Patrons, Petticoats, and the Promotion of Weimar Classicism (Newark, Delaware: University of Delaware Press, 2007).
  8. Bahr, Die Ironie im Späwerk Goethes: “Diese sehr ernsten Scherze”: Studien zum West-östlichen Divan, zu den Wanderjahren und zu Faust II (Berlin: Erich Schmidt Verlag, 1872).
  9. Borchmeyer, op. cit., str. 358.
  10. Goetheovo pismo Friedrichu Zelteru, 25.xii.1829. Cf. “Spanische Romanzen, übersetzt von Beauregard Pandin” (1823).

Vanjske vezeUredi