Tennessee Titans

Tennessee Titans su profesionalni klub američkog nogometa iz Nashvillea u Tennesseeju. Natječu se u južnoj diviziji AFC konferencije NFL lige. Osnovani su 1960., a do 1996. su imali sjedište u Houstonu. Najveći uspjeh kluba su dva osvojena AFL prvenstva početkom 1960-ih. Titansi svoje domaće utakmice igraju na stadionu LP Field u Nashvilleu.

Tennessee Titans
Država Tennessee
Grad Nashville
Stadion Nissan Stadium (69.143 mjesta)
Uprava
Predsjednik Steve Underwood
Generalni menadžer Jon Robinson
Treneri
Glavni trener Mike Mularkey
Uspjesi
Osvojenih prvenstava AFL: 1960., 1961.
Konferencijski naslovi AFC: 1
Divizijski naslovi AFL Istok: 4
AFC Central: 3
AFC Jug: 2
Sezona u doigravanju AFL: 5
NFL: 16

Povijest kluba

uredi

Počeci Houston Oilersa u AFL-u

uredi

Klub je osnovan 1960. godine u Houstonu u Texasu pod imenom Houston Oilers. Oilersi su bili jedan od 8 klubova osnivača AFL lige. Predvođeni running backom Billyem Cannonom, već prve sezone svog postojanja osvajaju svoju istočnu diviziju te u finalu AFL lige igraju protiv San Diego Chargersa. U utakmici igranoj na domaćem terenu u Houstonu, Oilersi pobjeđuju Chargerse 24:16 i tako osvajaju prvi naslov prvaka AFL lige. Sezonu kasnije, Oilersi su opet na vrhu divizije i u finalnoj utakmici AFL lige se ponovno susreću s Chargersima koje i ovaj put pobjeđuju (10:3). Oilersi i 1962. stižu do prvenstvene utakmice, ali ovaj put su im protivnici Dallas Texansi. Texansi pobjeđuju tek nakon dva produžetka (20:17) u dotad najdužoj profesionalnoj utakmici američkog nogometa.[1] Do kraja 60-ih Oilersi su još jednom u finalu, i to 1967. Tada su im protivnici bili Oakland Raidersi koji ih glatko pobjeđuju sa 40:7. Godinu kasnije Oilersi sele na novi stadion Astrodome[2] te tako postaju prvi profesionalni klub američkog nogometa koji igra na natkrivenom (zatvorenom) stadionu.

Oilersi u NFL-u

uredi

Oilersi, zajedno sa 9 preostalih klubova iz AFL-a 1970. ulaze u NFL ligu. Smješeni su u centralnu diviziju AFC konferencije, a prve 4 sezone imaju vrlo loš omjer od samo 9 pobjeda u 52 utakmice. Stvari se mijenjaju 1975. kada trener Oilersa postaje Bum Phillips. Prevođeni Phillipsom i igračima defensive endom Elvinom Betheom, defensive tackleom Curleyem Culpom i wide receiverom Billyem Johnsonom, Oilersi su već prve sezone pod novim trenerom na 10 pobjeda u sezoni, ali im doigravanje izmiče. Do tog cilja konačno dolaze 1978. Pojačani running backom Earlom Campbellom i linebackerom Robertom Brazileom, ulaze u doigravanje po prvi puta u NFL-u. Tu pobjeđuju Miami Dolphinse i New England Patriotse i tako dolaze do konferencijskog finala, gdje ih pobjeđuju kasniji prvaci Pittsburgh Steelersi. Sličan uspjeh imaju i iduće sezone, do konferencijskog finala stižu pobjedama nad Denver Broncosima (13:7) i San Diego Chargersima (17:14), ali ih tamo opet pobjeđuju Steelersi (27:13), koji ponovno pobjeđuju u Super Bowlu te sezone. Unatoč odličnoj sezoni Campbella (1934 jarda probijanja u sezoni)[3], 1980. Oilersi dolaze samo do wild-card runde doigravanja.

 
Warren Moon

Do druge polovice 80-ih Oilersi imaju redom loše sezone, ali jedan od ključnih trenutaka događa se 1984. kada iz kanadske CFL lige u momčad dolazi quarterback Warren Moon.[4] Zajedno sa centrom Bruceom Matthewsom (čak 14 puta izabranim u Pro Bowl) i offensive guardom Mikeom Munchakom, Moon vodi Oilerse do 7 uzastopnih pojavljivanja u doigravanju. U tih sedam sezona 4 puta dolaze do divizijske runde (1987., 1988., 1991. i 1993.). Moonove najbolje sezone su vjerojatno 1990. i 1991. kada ima preko 4600 jarda dodavanja. Također, 1991. po prvi put otkad igraju u NFL-u osvajaju diviziju, a to ponavljaju i 1993. kada imaju dotad rekordnih 12 pobjeda u regularnom dijelu sezone.

Međutim, nakon te sezone vlasnik Oilersa Bud Adams, nezadovoljan što momčad nije došla do Super Bowla, otpušta iz momčadi nekoliko važnih igrača, među kojima i Moona. Oilersi 1994. završavaju sa samo dvije pobjede u 16 utakmica. Potkraj sezone momčad preuzima trener Jeff Fisher[5], a Oilersi na idućem draftu 1995. biraju quarterbacka Stevea McNaira.

U Tennesseeju

uredi
 
Jeff Fisher, trener Titansa od 1994. do 2010.

Zajedno sa lošim rezultatima, Oilersima pada i posjećenost utakmica, a pošto se ne uspijeva dogovoriti s čelnicima grada Houstona o gradnji novog stadiona, vlasnik Adams donosi 1995. odluku o preseljenju momčadi 1997. u Tennessee.[6] Prvu sezonu u Tennesseju Oilersi igraju domaće utakmice u Memphisu. Predvođeni McNairom i running backom Eddijem Georgeom, prve dvije sezone bilježe 8 pobjeda i 8 poraza u sezoni. 1999. klub mijenja ime u Tennessee Titans i počinje igrati na novom stadionu u Nashvilleu, tada zvanom Adelphia Coliseum. Prva sezona Titansa im donosi i do danas najveći uspjeh. Sa 13 pobjeda u sezoni osvajaju drugo mjesto u diviziji i ulaze u doigravanje. U wild-card rundi ih čekaju Buffalo Billsi koje Titansi pobjeđuju sa 22:16. U divizijskoj rundi pobjeđuju Indianapolis Coltse koje predvodi quarterback Peyton Manning i dolaze u konferencijsko finale AFC-a gdje su im protivnici divizijski rivali Jacksonville Jaguarsi koje Titansi pobjeđuju 33:14 i tako ulaze u svoj prvi Super Bowl u povijesti. U Super Bowlu igraju protiv St. Louis Ramsa, momčadi tada zvane "Greatest Show on Turf" zbog svoje eksplozivne napadačke igre. Ramsi pobjeđuju 23:16 i osvajaju naslov.

Titansi sljedeće sezone osvajaju diviziju, opet sa 13 pobjeda, ali gube odmah u wild-card rundi doigravanja od kasnijih prvaka Baltimore Ravensa. Titansi su u konferencijskom finalu 2002. (pobjeđuju ih Oakland Raidersi), a 2003. Steve McNair je proglašen za MVP-a lige[7] i dovodi Titanse do divizijske runde gdje ih pobjeđuju New England Patriotsi Toma Bradya 17:14. Do kraja ere Jeffa Fishera kao trenera (2010.), Titansi su prvaci divizije još 2008. sa 13 pobjeda, ali bez uspjeha u doigravanju. Uprava kluba 2011. nakon odlaska Fishera dovodi Mikea Munchaka za trenera,[8] ali on momčad predvođenu running backom Chrisom Johnsonom ne uspijeva dovesti u doigravanje te nakon tri sezone u klubu dobiva otkaz. Početkom 2014. za trenera je postavljen Ken Whisenhunt,[9] dotadašnji koordinator napada San Diego Chargersa.

Učinak po sezonama od 2002.

uredi
Sezona Divizija Regularni dio sezone Uspjeh u playoffu
Pobjede Porazi Neriješeno Plasman
2002. AFC Jug 11 5 0 1. došli do konferencijskog finala (poraženi od Oakland Raidersa 41:24)
2003. AFC Jug 12 4 0 2. došli do divizijske runde (poraženi od New England Patriotsa 17:14)
2004. AFC Jug 5 11 0 4. nisu se plasirali
2005. AFC Jug 4 12 0 3. nisu se plasirali
2006. AFC Jug 8 8 0 2. nisu se plasirali
2007. AFC Jug 10 6 0 3. došli do wild-card runde (poraženi od San Diego Chargersa 17:6)
2008. AFC Jug 13 3 0 1. došli do divizijske runde (poraženi od Baltimore Ravensa 13:10)
2009. AFC Jug 8 8 0 3. nisu se plasirali
2010. AFC Jug 6 10 0 4. nisu se plasirali
2011. AFC Jug 9 7 0 2. nisu se plasirali
2012. AFC Jug 6 10 0 3. nisu se plasirali
2013. AFC Jug 7 9 0 2. nisu se plasirali

Izvori

uredi
  1. „Longest games played in NFL history”. sports.ca.msn.com. 13. siječnja 2013.. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-02. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  2. „Astrodome History”. stadiumsofprofootball.com. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  3. „Earl Campbell's Record-Setting Season”. profootballhof.com. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-03. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  4. „Warren Moon Biography”. profootballhof.com. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-10. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  5. „Fisher Is Named New Oiler Coach : Pro football: Jack Pardee is fired as Houston, 1-9, cleans house”. latimes.com. 15. studenog 1994.. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  6. „PRO FOOTBALL;N.F.L. Owners Approve Move To Nashville By the Oilers”. nytimes.com. 1. svibnja 1996.. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  7. „Manning, McNair in rare MVP tie”. sports.espn.go.com. 3. siječnja 2004.. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  8. „Titans hire Mike Munchak as coach”. sports.espn.go.com. 7. veljače 2011.. Pristupljeno 30. siječnja 2014. 
  9. „Titans hire Ken Whisenhunt as new head coach”. usatoday.com. 13. siječnja 2014.. Pristupljeno 30. siječnja 2014.