Teatar apsurda (fr. Théâtre de l'Absurde) je termin koji se koristi za predstave fikcije apsurda, a kojim se označavaju ostvarenja nekolicine dramskih pisaca iz kasnih 1940-ih (do kasnih 1960-ih), a takođe i za teatar koji razvio polazeći od ovih dela. On je izrazio uverenje da u bezbožnom univerzumu ljudsko postojanje nema smisla ili svrhe, pa stoga ni komunikacija nema nikakvog smisla. Logičke konstrukcije i argumenti daju pravo da se govori o iracionalnom i nelogičnom što dovodi do krajnjeg zaključka pozorišta, tišine.

Kritičar Martin Eslin je skovao termin teatar apsurda, u svom eseju iz 1960. godine, a kasnije je izdao knjigu pod istim imenom. Objavio je predstave koje su bazirane na temi apsurda, slično kao Alber Kami, koji ovaj izraz upotrebljava u eseju „Mit o Sizifu“ iz 1942. Apsurd je u ovim komadima predstavljen u obliku čovekove reakcije na svet bez smisla ili kao čovek kojim se upravlja kao marionetom od strane nevidljivih spoljašnjih sila. Iako se izraz primenjuje na širok spektar predstava, postoje neke opšte karakteristike koje su zajedničke za većinu komada: komedija koja se meša sa tragičnim i stravičnim slikama, likovi koju su uhvaćeni u beznadežnim situacijama, primorani da ponavljaju besmislene radnje; dijalog pun klišea, igra reči i gluposti; zavere koje se ciklično ili apsurdno ponavljaju; parodija ili bežanje od realizma i koncepta „dobro napravljena igra“.

Dramski pisci čija se dela uglavnom označavaju kao teatar apsurda su: Semjuel Beket, Ežen Jonesko, Artur Adamov, Žan Žene, Harold Pinter,[1] Tom Stopard, Fridrih Direnmat, Fernando Arabal i Edvard Olbi.

Reference uredi

  1. E. Garreau, Joseph (1. 01. 1995). Merriam-Webster's Encyclopedia of Literature. Merriam-Webster. str. 1104–. ISBN 978-0-87779-042-6.