Solidus
', 301. - kraj 11. vijeka
zlato
, 4.5 grama
, Rimsko Carstvo


Solidus (latinski za "čvrst", množina: solidi) je bila zlatna kovanica, koju je kovalo Rimsko Carstvo od početka 4. vijeka, do svoje propasti, umjesto starijeg aureusa, a nastavilo kovati Bizantsko Carstvo do 11. vijeka.

Njegovo ime postalo je sinonim za novac uopće u mnogim jezicima, kao u talijanskom soldi, što se zadržalo i po jadranskim gradovima do kraja 20. vijeka u iskrivljenom obliku šoldi. [1]

Historija

uredi

Solidusi su se počeli kovati u ograničenim količinama, za vrijeme cara Dioklecijana oko 301., težili su 5.5 grama i vrijedili 1 000 denariusa.[2]

Prava upotreba solidusa otpočela je za vladavine Konstantina Velikog 312., kad su solidusi potpuno zamijenili dotadašnje aureuse. Njegov solidus težio je 4.5 grama i vrijedio 275 000 devalviranih denariusa.

Solidusi su zadržali svoju približnu vrijednost i težinu, sve do kraja 10. vijeka i bili važna bizantska moneta koju su oni zvali jednostavno nomisma (novac). Od 1030. solidus je počeo gubiti na vrijednost, jer se kovao od sve manje zlata, nakon katastrofalnih vojnih poraza i građanskog rata vrijednost mu je pri kraju 11. vijeka pala gotovo na nulu.[3] Zbog tog je 1092. car Aleksije I Komnen (vladao 1081.-1118.) poduzeo drastičnu reformu bizantskog novčanog sistema i dao iskovati novu zlatnu kovanicu - hiperpiron

U to vrijeme nije postojala stalna državna kovnica novca, kao samostalna institucija, već je ona bila dio carskog dvora i slijedila cara na njegovim putovanjima i duljim boravcima. Tako su se solidusi kovali i u Milanu - 353., a i u Ravenni nakon 402. kad je u tim gradovima bila carska rezidencija.[4]

 
Solidusi Romulus Augustusa, kraj 5. vijeka

Iako je formalno bila zabranjena upotreba solidusa izvan Bizantskog Carstva, on je postao tražena valuta po arapskim zemljama, preko njihovih trgovaca, ali kako se te kovanice nisu nakon duže upotrebe, ponovno talile i nanovo kovale u istoj kvaliteti, kao u Bizantu, vremenom bi se toliko izlizale i istrošile da su vrijedile (i težile) daleko manje.[4]

Uticaj solidusa na sve kasnije kovanice i novac

uredi

Jedina kovanica u opticaju u srednjovjekovnoj Evropi, bila je srebrni denarius, solidus je postao samo obračunska jedinica koja vrijedi 12 denariusa. Ipak je uspomena na njega i njegovu vrijednost i stabilnost ostala toliko jaka, da je derivat njegova imena postao sinonim za mnoge kasnije kovanice.

U francuskom, jeziku se vremenom riječ solidus iskrivila preko soldusa, pa solta, sola do finalnog soua, koji je bio kovanica sve do reforme nakon Francuske revolucije 1795. Tako da i danas narod govori kad je švorc (bez dinara) - sans le sou. Engleska riječ soldier za vojnika, ima svoje porijeklo od solidusa, zapravo od njihove količine koju su oni dobijali kao plaću .[5]I španjolska i portugalska riječ za vojnika soldado imaju isto porijeklo, od riječi za plaću u solidusima; - sueldo i soldo.

I stari britanski shilling dugovao je svoje porijeklo i inicijalno slovo S - solidusu. I termin iz knjigovodstva saldo = balans, vodi porijeklo od solidusa.

Bilješke

uredi
  1. Odić, Sanja. „Rjecnik”. Pristupljeno 5. 11. 2011. 
  2. Alan K. Bowman, Peter Garnsey, Averil Cameron: The Cambridge Ancient History, str. 335
  3. Grierson, Philip (1982). „Byzantine coins”. Taylor & Francis. ISBN 978-0-416713602.  (en)
  4. 4,0 4,1 Porteous, John (1969). „The Imperial Foundations”. Coins in history : a survey of coinage from the reform of Diocletian to the Latin Monetary Union.. Weidenfeld and Nicolson. str. 14-33. ISBN 0297178547. 
  5. „Merriam-Webster Online Dictionary”. Merriam-Webster. Pristupljeno 5. 11. 2008. 

Vanjske veze

uredi