Rusifikacija
Rusifikacija (rus. русификация) uglavnom označava prisilno usvajanje ruskog jezika i kulture, ili nekog drugog elementa vezanog za rusku kulturu, na prostorima gdje u većini ne žive etnički Rusi. Rusifikacijom se uglavnom označava prisilno uvođenje ruskog jezika u društvene ustanove Ukrajine, Bjelorusije,[1] Litve,[2] Latvije, Estonije, Finske,[3] Gruzije i još nekih ne europskih država poput Kazahstana.[4] Rusifikacija je pojam koji također podrazumijeva i rusko prisvajanje tuđih običaja i kulture te njihovo svrstavanje iskuljučivo pod ruski nazivnik odnosno rusku kulturu.[5][6]
Za pojam rusifikacija također se vežu masovne migracije ruskog stanovništva u 17., 18., 19. i 20. stoljeću. Rusi danas imaju velike nacionalne manjine u Ukrajini, Bjelorusiji, Kazahstanu, Litvi, Latviji i Estoniji zbog povijesne politike vezane za rusifikaciju. Pojam također podrazumijeva i politički određena masovna raseljavanja autohtonog stanovništva u Ruskoj Federaciji i njoj susjednim državama.[7]
Posljedice rusifikacije
urediNajveće posljedice politike rusifikacije osjetili su mali kolonizirani euroazijski narodi na tlu današnje Ruske Federacije koji su se kroz nekoliko generacija asimilirali i posve nestali kao zasebna etnička cjelina. Veliki broj tih manjih naroda odnosno plemena posve se asimilirao odnosno integrirao u rusku kulturu i identitet.
Posljedice rusifikacije danas u velikoj mjeri osjećaju Bjelorusi i Ukrajinci s obzirom da je njihov slavenski jezik blizak ruskom jeziku. U Bjelorusiji danas vrlo malen broj stanovnika govori bjeloruskim jezikom, ne više od 10 posto, a mediji i državna televizija i dalje prate događanja isključivo na ruskom jeziku. U Ukrajini gotovo polovica stanovnika u privatnoj sferi govori ruskim jezikom, a mediji podjednako prate događanja na ukrajinskom i ruskom jeziku.[8][9]
Baltičke države, Gruzija i Kazahstan zbog svoje veće kulturološke različitosti od Istočnih Slavena, osjećaju nešto manje rusifikacijske posljednice od dvije prethodno navedene države. U svim postsovjetskim državama većina stanovnika poznaje ruski jezik koji se u vrijeme Sovjetskog Saveza također službeno upotrebljavao u državnim institucijama i ostalim javnim ustanovama.[10] Do sada najveće političko ograđivanje od daljenjeg procesa rusifikacije u 21. stoljeću provele su Litva, Latvija, Estonija i Ukrajina.[11][12][13]
Povezano
urediReference
uredi- ↑ The experiences of Belorus and the Belarussians in the 19th century led to the development of their national consciousness.[mrtav link]
- ↑ „TSARIST RUSSIFICATION AND THE BEGINNINGS OF THE MODERN LITHUANIAN NATIONAL MOVEMENT”. Arhivirano iz originala na datum 2016-12-12. Pristupljeno 2014-07-21.
- ↑ „Russification of Finland”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-05. Pristupljeno 2014-07-21.
- ↑ Russification policies
- ↑ „Russification - Definition”. Arhivirano iz originala na datum 2010-11-20. Pristupljeno 2014-07-21.
- ↑ „Ems Ukaz - Definition”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-14. Pristupljeno 2014-07-21.
- ↑ Russification was the name given to a policy of Alexander III.
- ↑ Ukraine divided over language row
- ↑ Facts about Russification: Ukraine, as discussed in Ukraine
- ↑ Baltic states: Russian hegemony
- ↑ Integrate Me: The Aftermath Of Russification
- ↑ Russification of Ukraine that this new government has embarked upon.
- ↑ „Capitalism Poverty and Russification. The ignored interrelationship.”. Arhivirano iz originala na datum 2010-09-28. Pristupljeno 2014-07-21.
