Rukopisna knjiga je dugo nadživela početak štampanja knjiga. To je zabeleženo u celoj Evropi. Na Balkanu je još u XIX veku „rukopisna knjiga uspešno konkurisala štampanju“. Osim retkih izuzetaka, skoro sva irska literatura iz VII-XVII veka „postoji samo u rukopisnom obliku“. Do 1500. god. 77% svih štampanih knjiga su bile latinske, pošto je latinsko pismo bilo lako napraviti. Pisma drugih jezika uvođena su u štamparsku praksu krajnje sporo: veoma je bila komplikovana tehnologija izrade dijakritičkih znakova, koji su obeležavali akcente, samoglasnike i tome slično. Zato su još stotinama godina posle početka štampe knjiga „prepisivači grčkih, arapskih i jevrejskih rukopisa ostali van konkurencije...".

Moguće je da su mnogi rukopisi (grčki, arapski, jevrejski itd.), koji se danas smatraju „drevnim“ (na primer, klasični antički tekstovi, Tišendorfovi biblijski kodeksi i sl.) bili izrađeni tek u epohi štampanja knjiga. Veoma mnogo rukopisnih knjiga iz štamparske epohe bilo je u Grčkoj. „Zbog odsustva štamparija u Grčkoj su knjige prepisivane rukom...". Evo podataka, koji pokazuju odsustvo čvrstog temelja za samu ideju paleografskog datiranja: „Raskošni grčki kodeksi sa tekstovima antičkih autora stvaraju se po narudžbini humanista i kolekcionara-mecena (koliko je takvih kodeksa kasnije proglašeno „drevnim"? )". Može se predložiti metoda pronalaženja takvih rukopisa: treba uporediti greške u njihovim tekstovima sa štamparskim greškama štampanih izdanja. Najverovatnije da je prilikom prepisivanja kopirana i većina štamparskih grešaka.