Kantarō Suzuki

Ovo je japansko ime; porodično ime je Suzuki.

Baron Kantarō Suzuki (鈴木 貫太郎? 18. januar 1868 – 17. april 1948)) bio je japanski admiral i političar, koji je na samom kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine služio kao premijer Japana.

Kantarō Suzuki
鈴木 貫太郎
29. premijer Japana
vođa Udruženje za pomoć carskoj vladavini
Na položaju
7. april – 17. august 1945
MonarhShōwa
PrethodiKuniaki Koiso
SlijediNaruhiko Higashikuni
Lični detalji
Rođenje(1868-01-18)18. 1. 1868.
Kuze, Izumi, Japan
Smrt17. 4. 1948. (dob: 80)
Noda, Japan
Politička strankaUdruženje za pomoć carskoj vladavini (1940–1945)
Ostale političke
afilijacije
nezavisni (prije 1940. i poslije 1945.)
Alma materJapanska carska mornarička akademija
Profesijaadmiral, političar
NagradeOrden zlatnog zmaja III klase)
Potpis
Vojna služba
VjernostJapansko Carstvo
Služba/rodJapanska carska mornarica
Godine službe1884–1929
Činadmiral
CommandsAkashi, Soya, Shikishima, Tsukuba
Mornarički distrikt Maizuru, 2. flota Japanske carske mornarice, 3. flota japanske carske mornarice, Mornarički distrikt Kure, Kombinirana flota
Bitke/ratovi
Vojna odlikovanjaOrden zlatnog zmaja III klase)

Rođen je u samurajskoj porodici, i nakon diplomiranja na Carskoj mornaričkoj akademiji je 1888. otpočeo karijeru mornaričkog oficira. Godine 1894. je u Prvom japansko-kineskom ratu zapovijedao torpiljarkom i sudjelovao u bitci kod Weihaweija. Po završetku rata je nastavio školovanje i neko vrijeme proveo kao ataše u Njemačkoj, a nakon čega je dobio reputaciju najvećeg stručnjaka za torpedno ratovanje. Suzuki je u Rusko-japanskom ratu zapovijedao eskadrama razarača te se istakao u bitci kod Port Artura, bitci u Žutom moru i bitci kod Cušime kojom je pobjedonosno okončan rat. Nakon niza zapovjednih i administrativnih dužnosti je godine 1923. stekao čin admirala, a od 1925. do 1929. bio načelnik Generalnog štaba japanske carske mornarice. Suzuki je 1929. prihvatio mirovinu i otada služio kao član Tajnog savjeta. Kao i mnogi istaknuti mornarički oficiri, imao je liberalne i prozapadne stavove, te bio trn u oku ultranacionalistima u kopnenoj vojsci. Zbog toga je za vrijeme neuspjelog puča 26. februara 1936. godine postao metom zavjerenika koji su ga pokušali ubiti; iako ga je pogodio metak koji će mu u tijelu ostati do kraja života, preživio je.

Suzuki je premijerom imenovan u dubokoj starosti, ali i u izuzetno nepovoljnom trenutku za Japan, nedugo nakon što su se američke trupe iskrcale na Okinawu i tako ugrozile glavne japanske otoke. Slično kao i njegov prethodnik Kuniaki Koiso, smatrao je da Japan više ne može postići vojničku pobjedu, i rat je pokušao okončati diplomatskim putem i ishoditi što bolje uvjete za Japan u predstojećem mirovnom sporazumu. Inzistiranje Amerikanaca na bezuvjetnoj predaji, nuklearni napadi na Hiroshimu i Nagasaki i sovjetska invazija Mandžurije su ga uvjerile da Japan mora bezuvjetno kapitulirati, a taj je stav na kraju podržao i car Hirohito. Odluka, koju je pokušao spriječiti puč nekoliko fanatičnih oficira je objavljena 15. augusta. Dva dana kasnije je Suzuki podnio ostavku, a vladu preuzeo carev rođak Naruhiko Higashikuni pod čijim će kratkotrajnim mandatom Japan kapitulirati, te započeti američka okupacija.

Vanjske veze uredi