Kantarō Suzuki
- Ovo je japansko ime; porodično ime je Suzuki.
Baron Kantarō Suzuki (鈴木 貫太郎? 18. januar 1868 – 17. april 1948)) bio je japanski admiral i političar, koji je na samom kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine služio kao premijer Japana.
| Kantarō Suzuki | |
|---|---|
| 鈴木 貫太郎 | |
 | |
| 29. premijer Japana vođa Udruženje za pomoć carskoj vladavini | |
| Na položaju 7. april – 17. august 1945 | |
| Monarh | Shōwa |
| Prethodi | Kuniaki Koiso |
| Slijedi | Naruhiko Higashikuni |
| Lični detalji | |
| Rođenje | 18. 1. 1868. Kuze, Izumi, Japan |
| Smrt | 17. 4. 1948. (dob: 80) Noda, Japan |
| Politička stranka | Udruženje za pomoć carskoj vladavini (1940–1945) |
| Ostale političke afilijacije | nezavisni (prije 1940. i poslije 1945.) |
| Alma mater | Japanska carska mornarička akademija |
| Profesija | admiral, političar |
| Nagrade | Orden zlatnog zmaja III klase) |
| Potpis |  |
| Vojna služba | |
| Vjernost | Japansko Carstvo |
| Služba/rod | Japanska carska mornarica |
| Godine službe | 1884–1929 |
| Čin | admiral |
| Commands | Akashi, Soya, Shikishima, Tsukuba Mornarički distrikt Maizuru, 2. flota Japanske carske mornarice, 3. flota japanske carske mornarice, Mornarički distrikt Kure, Kombinirana flota |
| Bitke/ratovi | |
| Vojna odlikovanja | Orden zlatnog zmaja III klase) |
Rođen je u samurajskoj porodici, i nakon diplomiranja na Carskoj mornaričkoj akademiji je 1888. otpočeo karijeru mornaričkog oficira. Godine 1894. je u Prvom japansko-kineskom ratu zapovijedao torpiljarkom i sudjelovao u bitci kod Weihaweija. Po završetku rata je nastavio školovanje i neko vrijeme proveo kao ataše u Njemačkoj, a nakon čega je dobio reputaciju najvećeg stručnjaka za torpedno ratovanje. Suzuki je u Rusko-japanskom ratu zapovijedao eskadrama razarača te se istakao u bitci kod Port Artura, bitci u Žutom moru i bitci kod Cušime kojom je pobjedonosno okončan rat. Nakon niza zapovjednih i administrativnih dužnosti je godine 1923. stekao čin admirala, a od 1925. do 1929. bio načelnik Generalnog štaba japanske carske mornarice. Suzuki je 1929. prihvatio mirovinu i otada služio kao član Tajnog savjeta. Kao i mnogi istaknuti mornarički oficiri, imao je liberalne i prozapadne stavove, te bio trn u oku ultranacionalistima u kopnenoj vojsci. Zbog toga je za vrijeme neuspjelog puča 26. februara 1936. godine postao metom zavjerenika koji su ga pokušali ubiti; iako ga je pogodio metak koji će mu u tijelu ostati do kraja života, preživio je.
Suzuki je premijerom imenovan u dubokoj starosti, ali i u izuzetno nepovoljnom trenutku za Japan, nedugo nakon što su se američke trupe iskrcale na Okinawu i tako ugrozile glavne japanske otoke. Slično kao i njegov prethodnik Kuniaki Koiso, smatrao je da Japan više ne može postići vojničku pobjedu, i rat je pokušao okončati diplomatskim putem i ishoditi što bolje uvjete za Japan u predstojećem mirovnom sporazumu. Inzistiranje Amerikanaca na bezuvjetnoj predaji, nuklearni napadi na Hiroshimu i Nagasaki i sovjetska invazija Mandžurije su ga uvjerile da Japan mora bezuvjetno kapitulirati, a taj je stav na kraju podržao i car Hirohito. Odluka, koju je pokušao spriječiti puč nekoliko fanatičnih oficira je objavljena 15. augusta. Dva dana kasnije je Suzuki podnio ostavku, a vladu preuzeo carev rođak Naruhiko Higashikuni pod čijim će kratkotrajnim mandatom Japan kapitulirati, te započeti američka okupacija.
Vanjske veze uredi
- Annotated bibliography for Suzuki Kantarō from the Alsos Digital Library for Nuclear Issues Arhivirano 2006-08-28 na Wayback Machine-u
- Nishida, Hiroshi. „Imperial Japanese Navy”. Pristupljeno 2007-08-25.[mrtav link]
- Suzuki Kantarō and Pacific War at 1945(ja)