Japanska ženska ekspedicija na Mount Everest 1975.

Japansku žensku ekspedicije (JWEE) osnovao je 1969. godine Ženski penjački klub (Joshi Tohan Kurabu) sa Eiko Hisano kao vođa. Razlog osnivanja ženske ekspedicije bio je u činjenici da žene, i ako su neke od njih bile članice ekspedicija, nisu dobijale priliku da se ispenju na vrh. Poslije uspješnog uspona Junko Tabei i Hiroko Hirakawe na Annapurnu 1970. god, Ženski penjački klub je odlučio osvojiti Mount Everest.

Priprema

Ekipa Japanske ženske ekspedicije sastojala se od 15, uglavnom zaposlenih žena raznih zanimanja (učiteljica, programerka, vaspitačica i dr.) Dvije od njih bile su majke. Za ekspediciju su se pripremale 5 godina i obezbjeđenje sredstava bilo je mukotrpnije nego što se očekivalo.

Dobiti dozvolu i obezbijediti novac za uspon na Everest bilo je izuzetno teško. Bilo je to i vrijeme ekonomske (naftne) krize. Imale su sreću jer su jedan vlasnik novina, Yomiuru i TV stanica NTV, pristali biti sponzori. Svaka članica ekspedicije morala je sama obezbijediti 5,000$.

I same su mnoge stvari pripremile. Od guščanog perja iz Kine pravile su vreće za spavamje, a od recikliranih autokaroserija rukavice i nepropusne vrećice. Mnogi u Japanu nisu vjerovali da će uspjeti. Kad su počele pričati o ekspediciji na Everest, većina muških članova u udruženju alpinaca bila je protiv plana, govoreći da je nemoguće ići na Everest sa ekspedicijom u kojoj su sve žene. Novinski članci su ih ismijavali. Za većinu je to bila šala. Junko Tabei, vodeća alpinistkinja Japana, na put je ispraćena riječima: bolje bi ti bilo da si ostala kod kuće i čuvala dijete.

Uspon

Za uspon je izabrana klasična ruta preko Južnog sedla i uspon Jugoistočnim grebenom. Pola sata iza ponoći 4. og maja alpinistkinje su spavale u Kampu II. smještenom na jednom zamrznutom i vjetrovitom vrhu između Lhotsea i Nuptsea, na visini 6.3000 m. Probudio ih je zvuk koji nikad nisu čule prije toga, ali su znale da je to lavina.

Pet članica bilo je zatrpano gomilom snijega i leda. Šerpe su ih uspjeli osloboditi. Tabei je bila onesviješćena i nakon toga nije mogla par dana hodati. Vođa ekspedicije Eiko Hisano i ljekarka, koje su bile u Baznom kampu zahtjevale su da se penjačice vrate. Tabei se suprostavila toj naredbi i grupa je nekoliko dana kasnije nastavila uspon.

U Kampu 4 se ispostavilo da je polovina Šerpa nosača bolesna od visinske bolesti i da ne mogu dalje nositi rezervnu opremu. Ranije je bilo odlučeno da ekipu za završni uspon čine: Junko Tabei, Yuriko Watanabe, i Šerpa Ang-Chering, što sada više nije bilo moguće i samo je jedna penjačica mogla dalje. Iz Baznog logora se radio porukom javila Eiko Hisano i rekla da na vrh treba da ide Tabei i Ang-Chering.

Dvanaest dana iza dana kada je bila zatrpana lavinom, onesviješćena i tri dana nepokretna, u 12:30 16. maja 1975. Tabei je bila na vrhu, zajedno sa Ang-Cheringom. Istovremeno, a da Tabei to nije znala, sa druge strane Everesta prema vrhu napredovala je kineska ekspedicija u kojoj se nalazila jedna žena. Bila je to Tibetanka Phanthog koja će 11 dana kasnije postati druga žena na svijetu sa usponom na Mount Everest.